Korisnički blogovi

Intervju - Nedeljko Dragić




Nedeljko Dragić (1936.), doajen Zagrebačke škole crtanog filma, dobitnik šezdesetak prestižnih domaćih i međunarodnih nagrada, po svom je biću prije svega karikaturist i satiričar. Humor, i to onaj jetki, crni, sofisticirani, priroda mu je, kaže, podarila da preživi sve nesreće kojima u životu nije oskudijevao. Prve je karikature još kao nadobudni dječak iz Slavonskog Broda davne 1948. počeo slati u satirične časopise »Jež« i »Kerempuh«, no nitko mu, smije se, nije ni odgovorio. Čitateljima portala www.digitalne-knjige.com Nedjeljko Dragić je poznat i kao ilustrator sjajne knjige - stripa "Brbljanje o Geometriji" Zlatka Šporera koju možete preuzeti s adrese: http://www.digitalne-knjige.com/sporer3.php 


Nije ga to obeshrabrilo, naprotiv, nekoliko godina kasnije, 1953. objavljena mu je u »Vjesnikovoj« rubrici pisma čitatelja prva karikatura na temu tršćanske krize. Ujesen 1955. upisuje Pravni fakultet, čime se »konačno domogao Zagreba«, no ubrzo napušta studij i do 1960. kada počinje raditi u Zagreb filmu njegovo ime nalazimo na nizu karikatura i ilustracija. U »Zagreb filmu« je najprije radio kao glavni crtač i slikar pozadina, a relativno brzo dobio je priliku da pokaže što zna kao samostalni, kompletni autor. Svoj prvi autorski film (scenarist, crtač, redatelj) »Elegija« realizira s nepunih trideset godina (1965.), a posljednji »Slike iz sjećanja« 1989. godine. Vrhunac priznanja njegovog djela nominacija je za Oscara koju je zaradio film »Tup-tup« 1972. to je po mnogima zakašnjeli pokušaj da se ispravi propust i nepravda učinjena dvije godine ranije, kada njegov, po mnogima, najbolji film »Idu dani« nije prijavljen kao jugoslavenski kandidat iako je te godine ima velikih izgleda za osvajanje holivudskog zlatnog kipića. Njegov film »Dnevnik« (1974.) uvršten je među deset najboljih animiranih filmova svih vremena u svijetu. 


ŠUVAR JE NAPRAVIO ČUDO OD STUDENTSKOG LISTA!


Studirali ste pravo sa Stipom šuvarom i Stjepanom Mesićem? 

  

– Da, Mesića sam slabo poznavao, a sa Šuvarom sam bio blizak već na fakultetu, a pogotovo poslije kad smo radili u Studentskom listu. Šuvar je bio duhovit i inteligentan čovjek. On je prvi shvatio moje Steinbergove karikature. Pogledao bi, odmah dao naslov i karikaturu preko objavio preko cijele stranice. Stipe je napravio senzacionalanu tiražu jednih studentskih novina – 80.000, odlične novine, književnici su dolazili u redakciju da uzmu primjerak prije nego li dođu na kioske. On je bio fenomen, avangarda, a neki su ga ovdje smatrali seljačinom iz Zagvozda. Tipična agramerština. 

 

Dragić je i autor legendarne maskote zagrebačke Univerzijade 1987. – Zagija, tvorac je mnogih kazališnih plakata, naslovnica knjiga, kazališnih scena... Iako je Dragićev opus preopsežan za jedan novinski tekst, nepravedno bi bilo izostaviti njegovo životno ostvarenje na polju stripa – »Tupka« koji se s pravom smatra remek-djelom devete umjetnosti. Kritičari ga smatraju inovativnim stripom koji je pomaknuo granice medija u formalnom i sadržajnom okviru. 

 Naslućujući ratne godine i »krv do koljena«, Dragić 1991. odlazi u Muenchen, gdje snima komercijalne reklamne filmove. No u srazu s nadolazećom digitalizacijom i kompjutorima od kojih zazire, ovaj briljantni animator posljednjih godina sve manje stvara. 

 

Nedeljko Dragić dobio je ovih dana Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a tijekom Animafesta prodstavljena je monografija »Nedeljko Dragić – Čovjek i linija« Midhata Ajanovića Ajana što su i povodi za razgovor s ovim samozatajnim umjetnikom impozantnog stvaralačkog opusa. 

Čarolija crtanog filma


Tek ste s 12, 13 godina vidjeli prvi crtani film, animirani ruski film iz 1947. »Konjić Grbonjić« , a već s 30 ste dosegli sam vrh u svijetu animiranog filma.  
 

– Već sam u pučkoj školi volio crtati, krenuo sam u školu 1943. godine, za vrijeme NDH. Kako nije bilo udžbenika karti i atlasa, sjećam se da me je učitelj zemljopisa angažirao da na ploči nacrtam kartu Moslavine. Radio sam i gipsane reljefe kontinenata, izrađivao razne slike za potrebe nastave. Sjećam se da su me učitelji stimulirali da crtam, čak mi je u gimnaziji direktor Mato Jelić davao hiljadu dinara mjesečno da kupujem što mi treba za crtanje. Oduvijek sam volio crtati, ne znam odakle mi to jer u mojoj familiji nije bilo ni jedne knjige. Bili smo sirotinja, živjeli smo kao podstanari na periferiji Slavonskog Broda. Bile su to oskudne ratne i poratne godine. Kasno sam tako i otišao u kino, sjećam se samo da sam u Jadran kinu gledao »Konjića Grbonjića« i oduševio se. Ali u to sam se vrijeme već kao čitalac zainteresirao za stripove, nakupovao sam komplete predratnog Politikinog zabavnika, pa Zabanika iz NDH koji su u Zagrebu izdvala braća Neugebauer. Onda se počeo raditi prvi animirani film »Veliki miting« 1951. godine i o tome su pisale sve novine. To je bila čista senzacija. Pratio sam to iz dana u dan. U to me vrijeme, negdje na maloj maturi, razrednica pitala što ću raditi kad odrastem, a ja sam kao iz topa ispalio da ću crtati karikature i praviti crtane filmove. Svi su mi se smijali, ali ja sam kao balavac već znao što ću raditi u životu. Zavolio sam crtani film jer je to bila čarolija, pogotovo za djecu. Da nije bilo Disneya koji je radio crtane za djecu, odnosno da su svi crtani filmovi izgledali kao ovi umjetnički i moderni iz Zagrebačke škole, malo bi danas bilo publike za taj žanr. Zato ja uvijek branim Disneya, mada to nije moj animirani svijet. Počeo kao kao diznijevac jer nisam znao za drugo, no tek mi je Saul Steinberg, rumunjski Židov koji je emigrirao u Ameriku otvorio oči. Svoj sam svijet našao u njegovim crtežima. Od njega sam najviše naučio. Steinberg mi je blizak po senzibilitetu, on je istočni Europljanin, osjeća se u njegovom djelu Galicija, Transilvanija, filozofija bijelog luka, mistika. To je nešto posebno, originalno, preduvjet za umjetnost. Diznijevci su s druge strane postigli savršenu animaciju, ali sve je tu konfekcija, nema kreacije. Njima umjetnost nije ni bila cilj, nego čista zarada


HOLIVUDSKA PSOVKA


Ima li i iz Hollywooda ponuda za posao nakon nominacije za Oskara?  
 

– Ma bilo je ponuda, sve sam ih odbio. Večerao sam s Williamom Hannom (dio poznatog produkcijskog dvojca Hanna&«Barbera op.a.) i on mi je rekao da sam sigurno zvijezda i da odlično zarađujem kada sam došao u Los Angeles. A ja mu odgovorim da zarađujem 500 dolara mjesečno, na što mi on kaže da bih kod njega dobivao puno više, ni ne sjećam se više cifre. Kliker mi je brzo radio, pa sam mu brzo uzvratio da ja mogu svakoga dana opsovati svog direktora, a ako njega netko negdje otjera karijera mu je gotova za sva vremena u cijelom Hollywoodu. Nije sve u novcu. Rodio sam se kao proleter i ponosan sam što ću umrijeti kao proleter. Nikad se nisam držao trendova i pomodarstva. Bio sam svoj!

 

Kako je došlo do te prekretnice u Zagrebačkoj školi s Disneyeve na artističku plošnu animaciju?  
 

– Bio je to sukob dvaju stilova. Prvi su zastupali Neugebauerovi, stara garda, i bila je to savršena Disneyeva animacija. No ja sam rano shvatio da se to ne može imitirati, ne možete toj mašineriji parirati jer nemate novca. Strip se još mogao imitirati, ali film nikako. Stoga je bilo bolje biti svoj, pokušati kreativnošću nadomjestiti nedostatak sredstava.

 

Suština je bila da je završio strašan rat, došlo je novo vrijeme, ljudi su dobili neku novu energiju, čak su i protivnici sistema osjećali neku nadu, drukčije je naprosto zrak mirisao. Ti novi ljudi su napravili »Zagreb film«, a ne oni stari, konzervativni jer novo vrijeme traži nove ljude. Zagrebačka škola nastala je na tom entuzijazmu. »Zagreb filma« ne bi bilo da nije bilo Dušana Vukotića i Vatroslava Mimice, oni su bili jake ličnosti, obrazovani, kreativni, mladi i neopterećeni prošlošću. 
  

Opterećeni ljudi


Jesu li ovaj grad i zemlja Zagreb filmu, odnosno njegovim doajenima, dali zasluženo priznanje i status?  
 

– Teško mi je o tome govoriti. Neki dan sam tu na Animafestu prilikom predstavljanja Vudove (Dušan Vukotić) monografije pitao gdje su svi oni koji žive od njegoviog rada i priznanja. 
  

Cijenili su nas tada, ne može se reći da nisu. Kada sam kao početnik s »Krotiteljima divljih konja« dobio Grand Prix 1967. godine u Annecyju sve su novine pisale o tome. Ogroman tekst u »Vjesniku«, pa su svjetske novine poput »Suna«, »Daily Mirrora« pisale o tome iako su to tabloidi, potom francuske novine, televizije, nadavao sam se intervjua. Bili smo hit. Kriteriji su relativni, postoje trendovi. Mi smo iskoristili svoj trenutak. Najkreativniji period »Zagreb filma« bio je do početka šezdesetih do Vukotićeve »Igre«, Mimičinog »Samca« i Kostelčevog »Premijera«, a osamdesetih godina to se već dobro razvodnilo. 


Kako komentirate Vukotićev slučaj sa Zagreb filmom?  
 

– Ma to što su mu napravili je svinjski. Da ga ne puste u kuću koju je on stvorio. Opet kažem, da nije bilo njega i Mimice, ne bi bilo ni »Zagreb filma«. Vud je bio častan čovjek. Imali smo razmirica i mnogi su to htjeli zloupotrebljavati, no ostaje činjenica da je on bio velik umjetnik. 
 

Kako ste se kao karikaturist i satiričar za vrijeme prošlog sistema branili od cenzora?  
  

– Kada sam primljen u Američku filmsku akademiju upriličili su mi kao gostu retrospektivu filmova za stotinjak članova. Nakon filma »Idu dani«, koji je najcrnja kritika društva, nitko u Hollywoodu nije vjerovao da je taj film nastalo iza željezne zavjese. Pitali su me za cenzuru, a ja sam im odmah rekao da cenzure ima kod njih. Pa kod vas je i vrijeme poljupca ograničeno na 15 sekundi, kažem im ja, a netko dobaci – na deset! 
 

Nikad vam, dakle, ništa u novinama nisu cenzurirali?  
  

– Nikad ništa. Ja sam crtao karikature bez teksta, nisu se imali za što uhvatiti. Crtani se simbol može uvijek ne sto načina tumačiti. Treba samo biti suptilan, ne ići đonom. Ne možeš psovati mater ministru, to nije kreacija. Kunst je da nekoga naružiš na pristojan i fin način. Sve je stvar stila. 

 Osim toga ja nisam bio zlonamjeran prema tom sistemu, on je meni simpatičan i danas. Sve što sam pošteno životu naučio, naučio sam od komunista. Smatrao sam da se loše stvari mogu popraviti jer sam takav čovjek. No poslije se vidjelo da većina nije imala dobru namjeru jer čovjek kada ima dobru namjeru od loših stvari napravi dobro. Mi smo ovdje strašno primitivni. Oni koji su bili u krivi tvrdoglavo ne žele priznati da nisu bili u pravu. Kod nas ima puno opterećenih ljudi. Evo, onaj nogometaš Šimunić, on je naivan dečko, sebe je zeznuo tim pozdravom, a još i danas misli da je u pravu. Neshvatljivo. 
 

Iluzije o humanosti

Prije nego je počeo rat 1991. otišli ste u Muenchen kazavši da vam je jedan rat u životu dovoljan. Propatili ste dovoljno kao dijete kad vam je u ratu poginulo mnogo članova obitelji.  
 

– Ma da, pa znam ja ljude. Ni normalan čovjek u ratu ne može ostati normalan. Opterećeni ste informacijama. Ljudi polude i izgube kriterije. Ne podnosim kad mi pričaju o humanosti. Ukinuo bih sve humanitarne organizacije i ukinuo sva ženevska pravila. Doveo stvar od krajnosti. To je jedini način da se spriječi rat, da ljudi ne idu ginuti. Rat je besmisleno izgubljeno vrijeme nakon kojega mora doći mir. Kao dijete od sedam godina doživio sam bombardiranje Slavonskog Broda. Na ulici vas bezglava gomila zgazi, svako samo gleda sebe, u stanju su gaziti i preko djece. Shvatio sam taj ljudski životinjski poriv još tada kao sedmogodišnjak. Ne treba imati iluzija o humanosti. 
 

 Zašto baš Muenchen?  
 

– Počeo sam sedamdesetih raditi za njemačku firmu, vidjeli su neki moj film i svidjelo im se. Zvali su me da radim za njih, a ja nisam vjerovao, mislio sam da je to neka redakcijska šala kakvih je ono doba bilo koliko hoćete. Zato sam ja njima rekao da dođu ako me trebaju i stvarno, došli su. Nalazili smo se na aerodromu i između dva aviona i dogovarali posao. Tih sam se godina financijski oporavio, njima sam bio jeftin, a meni je to bio odličan posao. Ostala je veza s njima. Muenchen jer je blizu, majka mi je bila još živa u Slavonskom Brodu. Izgradili su kuću, taman su se opravili od prošloga rata.. 

 

Poetika vaših filmova je mučna, tamna, egzistencijalna, no vi taj pesimizam, koliko god to kontradiktorno zvučalo, nosite vedro s optimizmom. Kako uspijevate?  
 

– Davno sam shvatio da su nesreće moja sreća. Ja nisam imao puno lijepih trenutaka u životu, ali sam ih sam sebi pravio. Što imam od očajavanja? Svi se čude tom mom kontrastu kad me bolje upoznaju. Kada sam dobio Grand Prix za »Idu dani«, beogradski »Student« napisao je da je to najcrnji film jugoslavenskoga crnog vala, no ipak vas tjera na smijeh pa tu muku lakše probavljate. Tako sam ja postao karikaturist, branio sam se satirom od nesreće, vlastita me priroda branila. Da sam drugačiji, ne bih preživio. Ja sam se kao dijete za bombardiranja Slavonskoga Broda nagledao iznošenja leševa. Branim se od tog užasa, izliječio sam traume, tako što pravim humor od muke. 
 

 Kako živite u Muenchenu, planirate li povratak u Zagreb?  
 

– Muenhen je ugodan grad za život, prepun je parkova i stvarno uživam u njemu. Vozim bicikl, sve sam ulice prošao, stalno istražujem i uvijek idem drugim putem. Nosim sa sobom blok i olovku. I promatram. Život se sastoji od promatranja. Sve što sam naučio, naučio sam promatrajući na ulici i to najviše od fakina. Nikad mi nije dosadno jer si ne dozvolim da mi bude dosadno, dam si naprimjer zadatak da gledam fasade i proučavam stil prozora. U Njemačkoj živim sam, ustanem se, napravim si doručak, upalim televiziju, smanjim ton i koncentriram se na sliku jer mi ona govori više od riječi. I vidim kako lažu! Tek sam tamo shvatio da su, kad je riječ o propagandi, komunisti bili amateri. Ipak život je tamo lakši, vedriji, ljudi su pristojniji, neopterećeniji. Ne patim od nostalgije, ma kakvi! Ja sam vagabund. Parafrazirat ću opet nekog rimskog mudraca »gdje su mi muda, tu mi je domovina« . Međutim, star sam i uskoro ću se morati vratiti u Zagreb, a već sam rekao da mi je u Muenchenu žao umrijeti, a u Zagrebu nije. Ni tamo nemam love, krpam nekako, ali sam sretan, a ovdje me stalno nešto žulja. Ima neka duboka tragika u suštini ovih balkanskih prostora, neko prokleto isijavanje, kako drugačije objasniti ove ratove svakih pedeset godina. Da to nije tako, ove bi prostore već naselili Germani.


Autor: Sandra Sabovljev


Preuzeto s adrese: http://www.novilist.hr/


Doradio: Nenad Grbac


---------------------------------------------


Brbljanje o Geometriji




Digitalnu knjigu, "Brbljanje o Geometriji" Zlatka Šporera i Nedeljka Dragića moći ćete preuzeti 

tako da svojim mišem kliknete na sljedeći link: 


http://www.digitalne-knjige.com/sporer3.php  



admin · Jul 7 '14 · Oznake: intervju - nedeljko dragić