Pitanja vremena



 

Što se pak tiče vremena svako novije razmatranje pojma vremena pridržava se u načelu Aristotelove definicije koja se manje ili više dosljedno javlja u svim sustavima filozofije prirode kao i u sustavima klasične i suvremene fizike i tu je riječ o onoj predstavi vremena koju je Heidegger s nepravom nazvao vulgarnom predodžbom vremena. Vrijeme je tu uvijek nešto što se objašnjava u svezi sa prostorom, kretanjem, materijom kao nešto što je u pravilu na strani nekoga konkretnoga sadržaja, ono je diskretna ili indiskretna veličina pomoću koje se nešto mjeri. Vrijeme je beskonačno i u jednome momentu te beskonačnosti nastao je svijet ili je pak taj svijet kao i vrijeme bez početka i kraja.

 

Stoga treba i upozoriti na stavak u Aristotelovoj Fizici: ‘’Jer vrijeme i jest upravo ovo: broj kretanja naprama prije ili poslije’’ ili ‘’ To naime vrijeme , to brojeno kretanja sređujućega u horizontu ranijeg ili kasnijeg.’’ Vrijeme je brojeno i ono jest to brojeno . Aristotelova interpretacija vremena kreće se u smjeru ‘’ prirodnoga’’ razumijevanja bitka. Kaže se da je vrijeme ono ‘’brojeno’’ i ono brojeno jest ‘’sada’’ te je vrijeme uvijek neko ‘’sada-vrijeme’’. Kako je to ‘’sada’’ uvijek isto , slijed ‘’sada-vremena’’ to je onda Platon vrijeme nazvao slikom vječnosti: ‘’vječnu sliku vječnosti koja traje u jednom, vječitu sliku koja protiče u skladu sa brojem, a koju smo mi nazvali vrijeme.’’

 

Čitava je tradicija uglavnom slijedila ovo mišljenje. Kembridžski platoničari, među njima i Newtonov učitelj Isaac Barrow tvrdili su da je prostor postojao prije nego je svijet stvoren i da postoji izvan svjetski beskonačan prostor i da je isto tako vrijeme postojalo prije nego je svijet počeo postojati i da beskonačno vrijeme postoji i u izvan svjetkom prostoru . Tako je tu vrijeme pojmljeno kao matematički kontinuum ‘’sada-vremena’’ dakle kao matematičko vrijeme koje sadrži beskonačno mnogo točaka odnosno ‘’sada vremena’’ proizvoljno i neograničeno djeljivih . A to je Aristotel u svojoj Fizici izrazio riječima : ‘’A jer je biti u vremenu kao i biti u broju , moglo bi se pretpostaviti neko vrijeme veće od svega što biva u vremenu’’

 

Isaac Barrow je svoju raspravu The Geometrical Lectures započeo razmatranjima problema vremena. I ovdje donosimo centralnu njegovu misao koja vrijedi i za kasnija vremena i na kojoj će raditi filozofija nakon Kanta do danas:

 

‘’ Može se pretpostaviti da je svaka veličina proizvedena ili da u stvarnosti može biti proizvedena na bezbroj načina. Najvažnija metoda je ona lokalnih kretanja . U kretanju ono što uglavnom treba uzeti u obzir načini su kretanja i kvantitet motorne snage. Budući se kvantitet kretanja ne može odrediti bez vremena, nužno je najprije raspraviti o vremenu. Vrijeme ne označava stvarno postojanje već određeni kapacitet ili mogućnost za kontinuitet postojanja kao što prostor označava kapacitet za prostiranje dužine.

 

Vrijeme ne implicira kretanje što se tiče apsolutne i prave prirode , ne više nego što uključuje drugo, bez obzira da li se stvari kreću ili miruju , da li mi spavamo ili smo budni, vrijeme ide istim tokom. Vrijeme implicira kretanje da ono bude mjerljivo , bez kretanja ne bismo mogli zamjećivati prolaženje vremena. ‘O vremenu kao vremenu već je rečeno ( Kretanja stvari razluči ili miran odmori ) ali ni jedna misao tada neće doći’ nije loša Lucretiusova izreka. Također Aristotel kaže: Kada mi sami uopće ne mijenjamo tok naših misli ili ako doista ne primjećujemo stvari koje na njega utječu , čini nam se da vrijeme ne prolazi’

 

I doista čini se da uopće a nije niti očito koliko vrijeme ne prolazi kada se probudimo iz sna . Ali iz ovoga ne treba zaključiti da ‘’je jasno da vrijeme ne postoji bez kretanja i promjene položaja. ‘Mi ga ne percipiramo prema tome ono ne postoji’ krivi je zaključak, a san je varljiv u tome što čini da povezujemo dva široko odvojena momenta vremena. Međutim sasvim je točno da ‘kolika je količina kretanja toliko se čini da je vremena prošlo’ a niti kad govorimo o određenoj količini vremena ne mislimo na bilo što drugo već da je određena količina kretanja mogla postojati u međuvremenu, a mi zamišljamo da je kontinuitet stvari jednakog trajanja sa kontinuiranim uzastopnim prostiranjem.’’

 

To što je Heidegger sa nepravom nazvao vulgarnim predodžbama vremena vidimo da je kod Barrowa ono uspoređeno sa snom i vremenom koje protječe u snovima ako ono tu uopće protječe. I doista nam se čini da je vrijeme u snovima poput vječnosti i da san nikada neće prestati. Ali to je varka. Kao što je varka da je brojanje vremena vulgarna predstava vremena. I ja ću za to uzeti primjer iz našega svakodnevnoga iskustva. Ja se budim u rano jutro i vrijeme toga jutra je dio dana, a dan je jedan okret Zemlje oko svoje osi, dok je godina dana jedna ophodnja Zemlje oko centralnoga Sunca i moj se život mjeri tim ophodnjama.

 

Prema tome ja sam direktno determiniran kozmičkim vremenom u kojem ja brojim njegove djeliće. Prema tome teško je reći da je tu posrijedi neka vulgarna predstava. Kao što je teško reći da je kalendar kojega mi imamo i kojega smo uspjeli sačiniti jedna banalnija koja sa nama nema nikakve veze. Riječ je samo o tome da naše subjektivne doživljaje vremena dovedemo u jednu produktivnu svezu sa kozmičkim vremenom kojim smo nepovratno određeni.

 


---------------

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač 



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar