Pjesnička blamaža iz Vintaža



 

Već po tko zna koji puta pokazao sam se iznimno lošim i neuvjerljivim interpretatorom vlastitih stihova. Ne bi to bilo ništa strašno da se u to nije uvjerilo i osamdesetak ljudi koji su me te noći nažalost, čuli. Radilo se o jednom humanitarnom koncertu za pomoć sirijskim izbjeglicama, u sklopu kojeg je organizirana i slam poezija. Nehotice, svojim nastupom sam prisutne natjerao da prigodno prožive svoje prvo izbjegličko iskustvo…

 

… Još prije desetak i više godina, na nagovor prijatelja kojem je teatralnost te vrste u krvi, počeo sam nastupati na večerima slam poezije. Najčešće traljav, rijetko solidan, baš nikada briljantan. Izgleda da sam teški mazohist. Kako inače objasniti stalnu potrebu za nastupima na kojima gotovo redovito podbacim? Bilo je tako i prije par tjedana u Vintage Industrial Baru. U prvih par stihova doslovce sam rastjerao sve okupljene.

 

Kao da sam prema ljudima rafalno ispaljivao metke, a ne pjesničke slike. Stampedo fanova obično uzbuđeno kreće prema omiljenom izvođaču. U mom slučaju ljudi su se također dosta uzbuđeno kretali, ali u obrnutom smjeru. Iz medija već znate za one američke psihopate koji periodički na nekom provincijalnom koledžu k'o iz šuba automatskom puškom posmiču dvadesetak studenata. Kao u nekoj igrici, mahnito pucaju u svakog tko im se nađe na putu. Pritom su vjerojatno u tolikom transu da se pomalo čude što iz njihovih žrtvi šiklja krv, a ne  bodovi. Oči su im tada zastrašujuće hladne i bezizražajne. E, tako sam i ja izgledao dok sam svojim rimama luđački pucao po svemu što se miče.

 

Bang! Bang! Bang! Kakav Django (nadimak jednog od kolega pjesnika), ja sam ovdje jedini real thing revolveraš, lišen skrivanja iza metafore. Vidi ovog lijevo kako sporo trči. Bang! Bang! Dvije oštre rime ravno kroz nespretnjakovićevo srce. Pada k'o pokošen i ruši još dvojicu pred sobom. Domino (d)efekt. Uzimam bazuku sonetnog vijenca i ispaljujem ga prema grupi djevojaka koje su brzale prema izlaznim vratima. Do mene je doletio par još toplih ženskih ruku koje su se ovile oko mene u čudnom pokušaju zagrljaja. Eto, cure očito vole grubo.

 

Dok su preda mnom svi u panici bježali, rutinirano sam, kao da se ništa posebno ne događa, nastavio s rešetanjem. Pa tko živ, tko mrtav. Jednim slobodnim stihom oborio sam trojicu tipova s nogu i zario im hladnu bajunetu aliteracije kroz crijeva. Ako se ikada više odvaže da seru po meni, činit će to samo uz pomoć katetera. Spomenute američke ubojice čeka doživotna robija, a mene doživotna sramota pa čemu da se onda zaustavljam? Iživljavat ću se do kraja u tom svom sadomazohističkom pothvatu.

 

Tako mi je valjda bilo lakše nego odmah priznati poraz, pognute glave sići sa stagea i sasuti si čitav spremnik strofa u sljepoočnicu. Ipak je dovoljno što sam se ovako belosvetski izblamirao. Pa neću im valjda još pružiti i satisfakciju da suzama otkrijem koliko patim zbog svega toga. Pravit ću se da sam dorastao situaciji, da me ne boli previše. Možda netko pomisli kako upravo prisustvuje eksperimentalnom performanceu u kojem se ispituju granice izvođačkog poniženja. Bogme, ispitao sam ih te večeri.

 

Palo mi je na pamet da bih svoj talent mogao unovčiti ponudivši se policiji za rastjerivanje nemilih prosvjednika. Kakvi pendreci, suzavac i vodeni topovi kojima tuširaju buntovne građane protiv njihove volje! Samo neka mene postave za govornicu i stvar je riješena! Koliko god nezadovoljnici imali jak i opravdan razlog za prosvjed, bježat će glavom bez obzira pred mojim recitiranjem. Provjereno učinkovito!

 

Kao što se more otvorilo Mojsiju, tako se i meni otvorio bezdan ispred stagea – neslavna slika koja sasvim sigurno neće završiti u nekom od nadolazećih reizdanja Biblije. Šačica preostalih slušača nakon prve se pjesme pretvorila u šačičicu. Nakon druge sam držao intimni monolog  pred toncem koji je nezainteresirano zijevao poput nilskog konja. Da stvar bude još gora, jedna mlada djevojka je manirom najgoreg back vokala u povijesti, uporno vikala: „Daj se makni! Makni se-e! Makni se-e! Nadglasavši i sam razglas zdušno je navijala protiv mene. Grleno čeljade, nema šta. K tome i otporno na moje metke.

 

Još se i danas usred noći probudim s teretom tog gorkog sjećanja na grudima. Obeshrabren, gonjen očajem beznađa, otvaram tada knjigu Echarta Tollea Moć sadašnjeg trenutka, u nadi da će mi njegova istočnjački orijentirana duhovnost pomoći da podignem to teško sidro sa srca. Na trenutak počinjem lakše disati, demoni prošlosti slabe i iščezavaju u svojoj nebitnosti. Instant reprogramiranog duha odlučujem vratiti knjigu na policu. Nakon te plastične operacije svoje napaćene psihe, osjećam kako nešto iznutra podlački iskušava snagu svježih šavova. Isprva nejasno pa sve glasnije, neka parodirana verzija Ive Robića pjeva mi znakovite stihove Vraćam se košmare tebi, tebi na obale Strave.

 

Malobrojnima koji me poznaju, a koji su bili u Vintageu te noći vjerojatno je i samima bilo neugodno zbog moje blamaže(tine). A što su mi mogli reći? Da je bilo super i da su onih 80 prebjega idioti? Yea right! Shvaćam ih - ni sam se ne bih došao tješiti. Netko bi iz prikrajka mogao vidjeti da samog sebe poznajem i pred svima na glas reći: „Vidi ovog/ovu, priča s onim kretenom, sigurno je i sam/a prokleto netalentirana i naporna budaletina.“   

 

 


-----------------------------------------


Zlatko Majsec




Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

 

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

 

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša" 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama". S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

 

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta", čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u ovu knjigu.

 

 

Kontakt:

 

e-mail:  melcaminoband@gmail.com

 


-----------------------------------------


Preuzmite knjigu - "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca



Knjigu "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 


Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar