Sjećanje na hrvatske velikane - Ivo Kozarčanin 




Ivo Kozarčanin, hrvatski književnik (Hrvatska Dubica, 14. X. 1911 – Zagreb, 4. II. 1941). Završio je učiteljsku školu u Zagrebu, gdje je od 1932. studirao na Filozofskome fakultetu. Djelovao je kao novinar i slobodni književnik. Bio je urednik kulturne rubrike Hrvatskoga dnevnika (od 1938) te suradnik dnevnih listova i časopisa.

 

Stvaralaštvo I. Kozarčanina odlikuje specifična isprepletenost proznog i lirskog u svim djelima. Blizak hrvatskoj književnoj tradiciji, posebice međuratnim hrvatskim pjesnicima, isprva je pisao pjesme u kojima su prevladavala melankolična raspoloženja i rezignacija. Objavio je zbirku Sviram u sviralu (1935), ciklus pjesama Tuga ljeta, tiskan u zajedničkoj knjizi Lirika (1935) s I. Dončevićem, A. Nizeteom i R. Žilićem, te Mrtve oči (1938), zbirku zrelijih pjesama s dominantnim motivima ljubavi i smrti, prožetu tragičnim doživljajem života, osjećajem egzistencijalne samoće, straha, nesigurnosti, tjeskobe i mračnim slutnjama.

 

Na izražajnome planu prevladava slobodni stih s proznim elementima. I u prozi je dao naglašeno emocionalan doživljaj svijeta, kompleksnu sliku međuratne hrvatske stvarnosti i ljudskih odnosa te tragičnu viziju hrvatskog intelektualca.

 

Naglašavajući tjeskobnost i osamljenost ljudskoga života, anticipirao je ujedno buduću zaokupljenost hrvatske proze općom egzistencijalnom problematikom. Romane je pisao pod jakim utjecajem Krležina Povratka Filipa Latinovicza.

 

U romanu Tuđa žena (1937), unutar fabule uokvirene klasičnim ljubavnim trokutom, dan je realističko-naturalistički prikaz provincijske malograđanštine u međuratnoj Hrvatskoj, kojemu suprotstavlja duge lirske asocijativne monologe osamljena intelektualca umjetnika. Roman Sam čovjek (1937) urbana je proza kojom prevladava intiman doživljaj stvarnosti.

 

Unutar fabularnoga okvira, koji čini životni put siromašnoga intelektualca ponikla u seoskoj sredini, a koji u gradu doživljava tipičan malograđanski prijezir, prepleću se tri motivska kruga: slike malograđanskoga života, erotski nesporazum i egzistencijalna samoća.

 

Pripovijedanje u prvome licu kao osviješteno praćenje vlastite tragedije glavnoga lika omogućilo je unošenje lirskih segmenata te produbljenu psihološku analizu. I u novelistici se bavio problematikom društvenih odnosa te opće materijalne i moralne bijede, ali tek kao podloge za razmatranje određenih psihičkih stanja.

 

Objavio je zbirke novela Mati čeka (1934), za djecu i mladež, i Tihi putovi (1939). Pisao je kritike i prikaze, uglavnom impresionističke i žurnalističke naravi, a s posebnom je naklonošću pisao o djelima M. Krleže. Prevodio je sa slovenskog jezika.


---------------------------


Djela Ive Kozarčanina:


Mati čeka, Slovo, Zagreb, 1934

 

Lirika, uredio Blaž Jurišić, (ostali autori: Ivan Dončević, Anton Nizeteo, Radovan Žilić), Hrvatska revija, Zagreb, 1935.

 

Sviram u sviralu, Zaklada tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1935.

 

Sam čovjek, Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo 2, knj. 9, Matica hrvatska, Zagreb, 1937.

 

Tuđa žena, Suvremeni hrvatski pisci, knj. 59, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1937.

 

Mrtve oči, Knjižnica Pododbora Matice hrvatske, knj. 8, Izdanje Pododbora Matice hrvatske, Zagreb, 1938.

 

Tihi putovi, Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo 4, knj. 19, Izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1938.



--------------------------


PJESME

 

A samo za vas čitatelje portala www.digitalne-knjige.com

odabrali smo i nekoliko pjesama Ive Kozarčanina:

 

--------------------------

 

Pred kišu 


Čuj žalostivi govor kiše u lišću javora u mraku.

Ti, koji si sve izgubio, koga čekaš pod

prozorom, za kojim nikoga nema? Kisne

šesir zaboravljen na grani. Žbun smilja

tužno mlati vjetar. Ti, koji misliš da sve znaš,

zar zbilja ne znaš, da vrijeme već davno

stoji na istom mjestu? Voda šumi.

Vlažnim tabanima kiša ide preko svega

što je bilo. Za uglom, u noći, sâmo,

čeka te tvoje djetinjstvo. Možda jedino

pregršt trešanja da ubereš u voćnjaku

tuđem? Ili da se zakitiš ivančicama?

Ostavi ruku na stolu, svu večer kiša pada.

Tko ti je to obećao, da ćeš biti sretan?

 

Ivo Kozarčanin


--------------------------

 

Božićna slutnja 

 

Ko je to, mati, večeras, o prozor kucnuo tako

tiho i svileno meko,

ko da je—dobar i mio—u našu sobicu malu

u goste došao neko?

 

I zašto turobno tako pjevaju mekana zvona,

kakvu to ariju tuže?

Putnik je neki ljubazni u ovu božićnu večer

donio smrznute ruže.

 

Osjećam sve više kako mi drhtavo grči se srce

kao uplašeno ptiče,

i sve polako, polako— kao da se boji doći—

prastara poema niče.

 

O, to je ona božićna presveta, predobra večer,

kad sobe mirišu medom,

kada su ulice meke, kada je sve kao bajka;

o Bogu s kosom sijedom.

 

Uvire, uvire u me saneno blaženstvo neko,

ko mi to donese sreću?

Pucketa intimno vatra, plamsaju plameni plavi,

sjene se po zidu šeću.

 

Slutim: zanosne to su iz davnog djetinjstva sjene,

pune radosne sjete.

Zašto sam večeras, mati, nujan i veseo tako

kao maleno dijete?

 

Poći ću u noć kasnu— kroz ćilim mekanih ulica—

dok pada plašljivi snijeg,

da navrh jablana golog, što noći beskrajno šuti,

bijeli izvjesim stijeg.

 

No ko to kuca, kuca svu večer o smrznut prozor

tiho i svileno meko,

zar je zaista večeras u našu sobicu malu

u goste došao neko?


Ivo Kozarčanin

--------------------------------




Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar