KVAKA 19 (iz knjige "22 Kvake", Borisa Golića) 



             

Gotovo uvijek sam počinjao svoje pisanje o tome kako sam odlazio na zavod  zapošljavanje. Tamo sam svašta doživljavao, a to nije imalo veze sa mojim budućim poslom ili bilo kakvim poslom. Od današnjeg dana su uveli nova pravila, ne mora se dolaziti k njima, a ja sam namjeravao kupiti Harley-Davidsona, kupio sam i lijepe krokodilske čizme i crnu kožnu jaknu i takav sam htio doći pred njih. Ako su oni u meni izazivali stres, htio sam i ja nekome stvoriti i stres i strah.

 

Vjerojatno je njima jednako stresno, a ako im nije i stresnije nego nama, što moramo dolaziti k njima i što nam u nekakve kartone upisuju da smo se javili. Kome je to važno nisam doznao, ali kažu da se ubuduće možemo telefonski javiti i izjaviti raspoloženost za posao. Tražili su od nas novi životopis, suvremeniji i u skladu sa  novonastalim tendencijama i državnim strategijama. Novi običaji i pravila, za nova vremena, a meni se sviđao i dalje sviđa Harley- Davidson.

         

I tako se meni javio neki čovjek i kaže da je čitao moj životopis koji je našao na internetu i provjerava je li istina da ja govorim nekoliko stranih jezika i da sam radio sveo one poslove koje sam naveo.  Kažem mu da sam to radio, ali da jedino ne znam koliko je to bilo uspješno i jesu li svi bili zadovoljni mnome.                                                                                                                 

 

„Znate li vi naplaćivati potraživanja kako ste naveli: robno i financijski ili ste to usput napisali?"        

 

„Neki eminentni gospodarstvenici su govorili da sam to vrlo dobro i uspješno radio. Možete se i vi raspitati u to, a možete se i uvjeriti. Barem je to transparentno, kako kažu naši političari. Ne treba puno vremena i odmah se vidi ili to znam ili ne znam."                             

 

„ Znate mi imamo velika nenaplaćena potraživanja, biste li došli pogledati tko nam to duguje i možete li to riješiti?"

          

„Kada da dođem?"                                                                                                               

 

„Da ste već došli bilo bi kasno, ali ako dođete u roku pola sata, bit će u redu."                           

 

„Moram se presvući, okupati, obrijati i oprati zube i za to mi treba pola sata i još mi pola sata treba do dođem. Dakle, treba mi minimalno sat, nisam ptica da letim, a dolazim što prije mogu."               

 

„Dobro. Vidimo se za sat vremena."                                                                                      

 

I kao što sam već rekao okupao sam se, obrijao, oprao zube, presvukao, oprao stakla na autu i krenuo u nove poslovne izazove. Došao sam u tvrtku, ali nisam odmah našao kancelariju glavnog direktora, nego sam zalutao u komercijalu, a tamo me dočekalo desetak komercijalista koji su me prihvatili kao svog spasitelja, naime od mene su očekivali da njihovu proizvodnju svega i svačega prodam po Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Litvi, Estoniji, Rusiji, Kazahstanu, Uzbekistanu, Azerbejđanu, Moldaviji i tko zna kojoj još zemlji.

 

Jedan me komercijalista pitao: mogu li to već sutra ili mi treba vremena i koliko.

 

„Vidjet ćemo," odgovaram mudro i nastavljam: „ niste me još ni primili u svoje društvo. Moram obaviti razgovor s vašim generalnim direktorom. Gdje je njegov ured?"                                         

 

„Samo naprijed."                                                                                                                                  

 

I tako sam pokucao na direktorova vrata i kao da sam nešto čuo s druge strane i ušao. Predstavio sam se i rekao da sam taj i taj, a direktor mi je dao spisak tvrtkinih potraživanja. Gledao sam ih i utvrdio da su u pitanju tvrtke koje sam nekad lagano rješavao, možda su došla teža vremena, ali bio sam optimista, pa sam direktoru rekao da ima nade i da bi se od svega toga nešto i napraviti.    

 

„Kada bi mogli početi s radom?"                                                                                          

 

„Moramo dogovoriti uvjete rada. Moje troškove plaćate unaprijed, a možete me isplatiti na crno, a možete me primiti i u stalni radni odnos. "                                 

 

„Mi smo oduvijek poštivali pravo i pravdu, primit ćemo vas u radni odnos, to jest na probni rad. Ako uspijete riješiti dugove, možda vas primimo i za stalno."                                

 

„Sve mi je to jasno. Dugo sam bio nezaposlen, pa mi ne bi škodila neka akontacija."             

 

„Odite vi sada u kadrovski, ja ću im reći da zasnuju s vama ugovor o probnom radu. Ne mogu drugačije."                           

 

„U redu je."      

 

Otišao sam tražiti ured kadrovskog direktora, a ovaj se nije mogao načuditi da pored tolikog viška radne snage, on mora primiti nekog novog i njemu nepoznatog.                              

 

„Tko vam je rekao da dođete k meni?"                                                                                  

 

„Generalni direktor." Kadrovski direktor je odmah nazvao generalnog i podsjetio ga da  mu je ovaj zabranio novo zapošljavanje, a ovaj mu je odmah rekao da sam im ja neophodan u rješavanju financijskih problema i odmah su obojica zaključili da trebaju objaviti natječaj za novo zapošljavanje.           

 

„Znate što," kaže meni direktor kadrova i nastavlja: „ mi ćemo objaviti natječaj za novo zapošljavanje, pa se vi na njega javite".                                                                              

 

„U kojim ćete novinama objaviti?"                                                                                         

„U svim lokalnim, narodnim i službenim novinama. Vi pošaljite molbu, pa ćemo se javiti." 

              

Mjesec dana sam pratio sve novine i oglase na internetu i jednog dana je izišao oglas da se traži: 10 pripravnika koji će raditi za 1.600 kuna, 5 redovnih radnika VSS spreme, i sa radnim iskustvom od 5 godina, mogu biti i magistri, 2 managera ljudskih resursa, 3 invalida rada i 1 mentor za pripravnike. Nazvao sam direktora i pitao ga na koji oglas se trebam javiti, a on mi je odgovorio da samo pošaljem ili donesem molbu

 

„Na koje radno mjesto se trebam javiti?"                                                                                             

 

„Napiši za bilo koje radno mjesto, znamo o čemu se radi

 

Napisao sam da se javljam za rješavanje financijskih problema u tvrtci. I da ne bi na tome ostalo još sam napisao da rješavam sve moguće likvidnosti, zatim plasman raznih roba i pronalaženja tržišta, marketing, istraživanje tržišta i slično. U novinama sam pročitao da se 33.655 kandidata na sve te moguće oglase.

 

Javljali su se kandidati iz svih gradova, županija i bivših republika. Svi bi radili, ako bi dobivali osobni dohodak, pa makar i onaj minimalni. I ponovo je sve trajalo nekoliko mjeseci, a ja nisam dobio odgovor. Zovem direktoru kadrova, a on mi govori o sukobu interesa ako se meni javi, jer kao utječem na njega, ali on nije ni glavni u svemu tome.                                 

 

„Pa tko je glavni?"                                                                                                                                    

 

„Šef komisije."                                                                                                                                    

 

„Tko je to?"           

 

„Ne smijem vam reći."                                                                                                                  

 

„Ali vi ste mene trebali, a ne ja vas."                                                                                    

 

„Ne znam ja ništa."                                                                                                                        

 

Preko tajnih kanala saznam tko je šef komisije i pitam ga što je s mojom molbom?                

 

„Do završetka natječaja ne smijemo davati izjave", kaže on mudro.                                                                                                                                  

 

„Kada će to biti?"                                                                                                            

 

„Znate i sami da je veliki problem obraditi 33.655 kandidata. Treba pročitati molbe, odvojiti one koji zadovoljavaju natječaj, obaviti razgovor i odlučiti se za pravoga kandidata."                                

 

„Vaš direktor je rekao da sam kod vas bilo bi kasno, a od svega je prošlo već šest mjeseci."          

 

„On bi sve preko bundeva, a ne ide to tako. I za djecu treba barem devet mjeseci. Evo ja na tome radim već tri godine i ako bude sreće u kolovozu, bit će nešto. Ne znamo jeli momak ili djevojčica, ali glavno da nešto bude."                                                                              

 

„Svaka čast i sretno."                                                                                                                                 

 

„Hvala."                                                                                                                                       

Više nisam ni čekao rezultate natječaja, a pomalo sam sumnjao na šefa komisije i samu komisiju. Naime, kod nas se još uvijek ne znaju ni rezultati prebrojavanja i popisa stanovništva iz 2007. godine, pa kako bi se onda znali rezultati natječaja. Usput sam saznao da je stupio na snagu novi zakon o stečaju i netko je otvorio stečajni postupak protiv tvrtke u kojoj sam trebao raditi. Svi ti direktori, manageri, komercijalisti, pripravnici i njihov mentor, invalidi rada i ostali radnici dobili su otkaz, a doznao sam da ona potraživanja koja sam trebao naplatiti i nisu naplaćena. Sve je otišlo u stečajnu masu, a sada to vodi stečajni upravitelj. Kad sve naplati i isplate se radnička i ostala potraživanja, predložit će likvidaciju, a kada se i to provede, više me nitko neće trebati, a ja sam očekivao da ću dobiti posao jer sam za njega trebao još jučer.                

 

 

I tako nisam dobio posao, ali nije to najgore. Malo sam se raspitao o tom slučaju i doznao: da stručna sposobnost kod nas ništa ne znači, pa makar tvrtka zbog toga propadne, da se tvrtke popunjavaju članovima partije ili nečije obitelji, da kriteriji i pravila za radna mjesta ništa ne znače, da se kadrovi zapošljavaju ako netko nekome obeća državnu pomoć koja nema veze sa stvarnošću.

 

Uopće ne znam, jesam li i ja trebao tražiti veze i poznanstva, pa oni su mene trebali. I moju struku i moje iskustvo, a i moje znanje. Također mi nije potrebno nekakvo veliko vrijeme za prilagodbu, naime gotovo sve naše situacije su mi poznate. Naš čovjek ako kupuje nešto za svoj kombinat, onda dio nečega mu treba i za kuću i za privatni posao i sve to treba ukalkulirati u cijenu koštanja, a ako treba nešto za svoju privatnu tvrtku, onda traži najnižu cijenu. Isto je tako i kod raznih potraživanja i kompenzacija, trebaš znati koga sve u to uključiti i kompenzacije će ti proći.


           


---------------------------------



"22 Kvake", Borisa Golića






Iz knjige "22 Kvake", Borisa Golića, koju možete preuzeti na sljedećem linku:


http://www.digitalne-knjige.com/golic7.php



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.





Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar