Kako preživjeti sa samo 25.000 kuna mjesečno?




Teško je preživjeti. A nigdje suosjećanja, mrvica empatije i razumjevanja. Nitko da zapita. Kako je njima? I dokle više ovako, ima li tome kraja?


Teško je preživjeti. Svaki prosječni stanovnik Hrvatske zna kako je nemoguće spojiti kraj s krajem od nekoliko tisuća kuna mirovine, da nije nimalo jednostavno čak ni kad imaš posao i plaću od 3 do 5 tisuća kuna.


Zna pofaliti i kad je plaća bolja, pa dosegne tisuću eura, iako je takvih malo, a pošteno govoreći, sve se čini kako će ih biti još manje. O onima bez posla, što se snalaze na sezonskim poslovima, fušeraju razne vrste ili po kantama za smeće, ne treba ni govoriti.


Iako su oni većina i po raznim istraživanjima oko 1,3 milijuna ljudi u Hrvatskoj spada u kategoriju sirotinje, što je skoro trećina u Lijepoj našoj, koja je malo više njihova nego naša. Jer, Hrvatska ima i najveću stopu mulitimilijunaša po glavi stanovnika u srednjoj Europi, ima ih ukupno 260, pa su samo multimilijunaši Mediterana jači i ima ih više tek u Portugalu i Francuskoj.


Još smo daleko od Švicarske i Njemačke, ali svakako postoje solidni izgledi da ih stignemo, ne samo zbog sve većeg broja bogataša, već i zato što se samo prošle godine broj stanovnika Hrvatske smanjio za 10.000, što je statistički pozitivno, jer više nećemo tek tako rasipati bogataše po tolikim sirotinjskim glavama. 


  Ali, ljeto je, svima nam treba opuštanja i razbibrige, a ne još jedna priča o posvemašnjoj bijedi, koja ruku na srce, i nije atraktivna i optimistična. Zato se treba zapitati kako preživljavaju oni što nisu ni gore ni dole, a vječito im fali bar malo da uđu u onih 260 odabranih. 


Kako je našim gradonačelnicima, saborskim zastupnicima i europarlamentarcima i kolika je muka kad za svaku kunu moraš popunjavati tamo neki putni nalog, tražiti dnevnicu ili živjeti u iznajmljenom stanu daleko od obitelji, dok u garaži imaš limuzinu srednje klase od samo 150 konja i još jednim za volanom.


Svjesni su i oni toga. Zato je HDZ-ov gradonačelnik Velike Gorice odlučio sam sebi povećati plaću za 48 posto, na 28.569 kuna bruto uz obrazloženje kako ni tada nevoljnik neće biti na razini gradonačelnika Zagreba, Zadra ili Rijeke, iako je Velika Gorica šesti grad po veličini u Hrvatskoj, pa je red da se ta veličina ogleda i u visini plaće.


Usput su se i pročelnici pomaknuli naprijed za 10 do 15 posto, a gradski vijećnici za 50 posto, što je u stvari jako malo, jer su njihova primanja skoro pa nikakva, a odgovornost neizmjerna.


Dakle, teško je tako raditi, jer svaki dan brineš kako rastegnuti tih 16-17 tisuća kuna na cijeli mjesec. Ispada kako dnevno u prosjeku i ne smije čovjek spiskati više od 550 kuna, a to vam nije dosta niti za kilo i po mlade paške janjetine u malo boljem restoranu, koju nečim moraš zaliti, iako boca malo boljeg vina ide bez problema preko 100 kuna.


A ne možeš živjeti samo od ručka. Zato je to muka živa. I zato stoji ona opaska kako je gradonačelnik skroman, jer ima manje od saborskih zastupnika iz svog kraja i ostatka Hrvatske. Njima je pak u prvoj polovici godine, osim plaća, isplaćeno oko 4,5 milijuna kuna za različite naknade.


Najviše za najam stana zastupnika izvan Zagreba (oko 1,4 milijuna kuna), pa slijedi korištenje osobnog automobila (1,2 milijuna), pa zrakoplovne karte od 584 tisuće, pa tričavih pola milijuna i nešto za odvojeni obiteljski život i svega 225 tisuća kuna za hotelski smještaj.


Za cestarinu je išlo manje od 200 tisuća, kao i za režijske troškove, a dnevnice nisu stigle niti do 110 tisuća kuna, iako Sabor zasjeda skoro svaki dan. Zastupnici s većim prijavljenim troškovima moraju se snalaziti s nekih 20 do 25 tisuća kuna mjesečno u prosjeku, a to je naravno teško.


Ako imaš kuću, vikendicu, jahtu i vez trećina ti ode na režije i povrh svega ne možeš birati kad ćeš na godišnji, jer ti je fiksno određen i traje samo dva mjeseca. Šta ako baš u tom dijelu ljeta bude loše vrijeme?


Ne možeš ni isploviti, a sve plaćaš. I još moraš trpjeti da te zajebavaju dojučerašnje kolege iz europarlamenta, jer oni kao jedva krpaju za stanarinu sa 7.000 eura europske apanaže i još kukaju kako je taj Bruxelles skup, a formular za dnevnicu od 304 eura užasno kompliciran. 


Tamo ne možeš popit pivu za manje od 5 eura, ako platiš turu petorici eto ti 25 eura, 50 za samo dvije ture, a još se onaj škrti Finac i Čeh uvijek izvuku. Dakle, samo na cugu, onu najjeftiniju, ide do 1.500 eura mjesečno.


 I to nije ni za 4-5 piva dnevno. Nisi se pošteno ni napio, a već nemaš više. Čista katastrofa. A ne možeš piti pivu na cesti pred briselskim Lidlom, jer si europarlamentarac i stalo ti je da ne sramotiš Hrvatsku. 


Dakle, teško je. Čak i s 25.000 kuna mjesečno u Hrvatskoj ili 7.000 eura u Bruxellesu. Teško je preživjeti. A nigdje suosjećanja, mrvica empatije i razumijevanja. Nitko da zapita. Kako je njima? I dokle više ovako, ima li tome kraja?


Autor: Darko Pajić 


Preuzeto s adrese: 


http://www.novilist.hr/



Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar