POJAM  SVRHE U  BOŠKOVIĆEVOJ TEORIJI PRIRODNE FILOZOFIJE




Pa Boškovićevo razmatranja pojma svrhe u njegovoj Teoriji je ambivalentno a ono je takvo jednim dijelom iz njegova uvida u karakter prirodnih procesa a velikim dijelom ta ambivalentnos izvire iz njegova karaktera koji je zapravo bio jako optimističan.

 

Razmatrajući problem gravitacije kod Newtona on je rekao u svojoj Teoriji kako opada točno obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti. Fizičari i stručnjaci nebeske mehanike uzimaju kao sigurno da gravitacija opada točno obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti a Boškovićev zakon sila veoma odstupa od tog omjera. Ponajprije kada je riječ o vrlo malim udaljenostima cijela sila koju uzajamno proizvode čestice posve se i vrlo mnogo razlikuje od gravitacije koja je obrnuto razmjerna kvadratu udaljenosti. I pare(?) koje proizvode takvu ekspanzivnu silu imaju pri vrlo malim udaljenostima uzajamno odbojnu a ne privlačnu silu.

 

Pa i sama privlačnost koja se javlja u koheziji neusporedivo je veća od one koja proizlazi iz gravitacije. Budući da po Newtonovim rezultatima privlačnost koja je u skladu s gravitacijom u homogenim kuglama različitih promjera u istom omjeru kao i promjeri kugala djelovanje te sile u posve neznatnoj cestici manje je od djelovanja gravitacije na Zemlji. Newton je dokazao da će kod planetarnih elipsa crta imati golemo gibanje ako sila odstupi od zakona gravitacije. Međutim on nikako ne dokazuje da se taj zakon točno održava  već samo približno. Zato Bošković smatra da do sada nije riješen tzv problem triju tijela koja uzajamno jedna na druga djeluju. Stoga još nitko nije postavio ili mogao postaviti točan račun za perturbirajući utjecaj svih planeta i kometa za koje ne možemo reci koliko ih ima ni koliko su udaljene. Prema tome ne može se sačiniti nikakav dokaz u prilog posve točnog održavanja obrnute razmjernosti s kvadratom udaljenosti. I Bošković na ovome mjestu u svojoj Teoriji spominje Maupertiusa i Newtona koji je dokazivao da se kugle od kojih je svaka pojedina homogena u jednakoj udaljenosti od središta i čije se najmanje čestice privlače obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti isto tako privlače obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti. Zbog tih savršenosti spomenute teorije on je smatrao da je sam Tvorac prirode dao zakon obrnute razmjernosti sa kvadratom udaljenosti i htio je da se priroda po njemu ravna. Stoga Bošković piše:

 

''Meni se prije svega nije nikada sviđalo i neće mi se nikada sviđati upotreba finalnih uzroka u istraživanju prirode. Njom se možemo služiti po mom mišljenju u nekim ispitivanjima i promatranjima gdje su nam prirodni zakoni inače dobro poznati. Mi naime ne možemo upoznati sve savršenosti jer mi ne sagledamo unutrašnju bit stvari već samo spoznajemo neka vanjska svojstva pa i cilj koji je Tvorac prirode mogao postaviti i postavio dok je stvarao svijet ne možemo vidjeti ni posve spoznati.''

 

Zakon obrnute razmjernosti s kvadratom udaljenosti stoga za Boskovića nije posve savršen.''Dapače je po mome sudu posve nesavršen te i on i ostali brojni zakoni koji zahtijevaju pri neznatnim udaljenostima privlačnu silu što raste obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti dovode do krajnjeg apsurda ili bar do neodmrsivih poteškoća....'' ( Teorija prirodne filozofije str. 55-57) I pored još nekih važnih primjedbi vezanih za Newtona zaključuje da se zakon gravitacije ne može apsolutno potpuno savršeno primijeniti kako mnogi u to vjeruju.

 

S druge strane Bošković je razmatrao sraz materijalnih cestica na primjeru famozne teorije biljarskih kugli iz čega proističe da između njih ne dolazi do sraza nego do djelovanja odbojnih sila zbog kojih se te mase odbijaju jedna od druge. Tako je Teorija pokazala da privlačne i odbojne sile postoje kada govorimo o sasvim malim udaljenostima kakve su one udaljenosti u mikrosvijetu, da privlačne i odbojne sile postoje kod biljarskih kugli u našem svakodnevnom euklidskom svijetu iskustva ali također da privlačne i odbojne sile djeluju i u našemu Kozmosu. Odatle nema sraza nego samo međusobnoga djelovanja. Iz ovakvih i sličnih formulacija proistekao je zapravo jedan veliki optimizam u pogledu našega usuda u Kozmosu gdje je pojmu svrhe dat primat da naime ništa u prirodi nije slučajno i da čitava zgrada našega planetarnoga sustava ima u sebi duboke svrhe.

 

Stoga Bošković kaže da je on pošao u svome istraživanju od općenito prihvaćenih principa da bi logičkim umovanjem došao do jednog jedinog jednostavnog i neprekinutoga zakona sila koje postoje u prirodi koje svojim primjerom daje sastav elemenata materije, zakone mehanike i opća svojstva same materije i glavne razlike tijela tako da se u svemu tome i svugdje očituje jedinstven način djelovanja, a kombinacija ovih elemenata traži namjeru višnjega Sazdatelja i neizmjerne sile Božanskoga Uma koji sagledava neograničen broj slučajeva a izabire one koji su za određenu stvar najpogodniji i onda ih unosi u prirodu. Prema tome Bošković je ostao dosljedan mišljenju da Bog nužnim načinom postoji i da je djelatan u svijetu, da je jedini, da je uzrok stvari, da je sve u Bogu i da od njega tako zavisi , da bez njega ne može postojati , da ne može bit shvaćen i najzad da je sve u zavisnosti od njegove Volje. Sve je Bog stvorio od najvišeg stupnja savršenstva do najnižeg ili točnije govoreći zato što su zakoni Božje prirode bili tako prostrani da su bili dovoljni da proizvedu sve što može biti shvaćeno od jednog beskrajnoga razuma.

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač


Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar