100 osoba traže autora




Znao sam da neće izaći na dobro to što pišem knjigu. Kad o nečem i nekom pišeš, ljudi se mogu u tome prepoznati, mogu te tužiti za duševnu bol, pretrpljenu štetu ili za tko zna što. Mogu ti zamjeriti da nešto imaš protiv njih, da si protiv sustava ili da si protiv nečega, a ne znaš konkretno protiv čega.  Ponekad kad se pogledam u ogledalu, ne nalazim osobu kakvu bih htio vidjeti, ali se time ne opterećujem. Drugi nisu takvi, a pogotovo su neprepoznatljivi u ovo naše vrijeme.

 

One ljude koje sam nekad prepoznavao kao vesele i druželjubive, danas više ne prepoznajem kao takve. Ili su se oni promijenili ili sam ja. Želje i potrebe su nam veće. Nezadovoljni smo sami sobom, niti imamo dovoljno novaca, niti imamo ili uopće nemamo posao koji smo htjeli, a niti onaj koji zadovoljava naše potrebe. Nemamo ni kuću kakvu smo htjeli, niti auto, a niti na odmoru doživljavamo radost i sreću. To nezadovoljstvo proistječe ili iz toga što nemaš posao i dovoljna financijska sredstva ili što imaš posao, a on se ne odvija onako kako bi ti htio.

 

Stoga sam počeo prodavati novu paletu „Noni" proizvoda i išao u redovni obilazio kupaca. Došao sam do jednog mjesta, a na njemu znak zabrane vožnje. Zaustavila me policija i govori da se ne može dalje i da je štrajk poljoprivrednika. Netko bi rekao seljaka, ali oni se tako ne smatraju, nego su organizirani u sindikate i traže svoja prava i zaštitu države od stranih imperijalista i globalne ekonomije. Sjetio sam se socijalizma i da takvo što nisam viđao jer su se sindikati bavili nabavkom svinjskih polovica, možda baš od tih seljaka. Štrajkovi su kod nas bili rijetki i neučinkoviti jer nitko nikom nije davao podršku zbog straha od ondašnje represije, a i smatralo se da su radnici vlasnici tvornica, a seljaci vlasnici zemlje i kako sad oni mogu štrajkati protiv samog sebe? Tko je tu kome neprijatelj, uzurpator ili imperijalist?  

 

Stoga, sam stao i priupitao seljake koliko dugo štrajkaju i koliko će još dugo to trajati? Oni mi govore, da ne znaju. Pitam ih da li štrajkaju i glađu jer nisam vidio da nešto jedu, a oni mi donesu pečeni praseći but. Pojeo ja malo buta, popio rakijicu. Govorim im da će me policija kazniti, a oni govore da su s policijom u prijateljskim odnosima. Kažem im da imam nešto korisno za njihovo zdravlje i ponudim im Noni. Oni ga probali, pitaju što liječi, ja im govorim sve, a oni mi govore kako im prestao išijas, bolovi od ukočenosti, nekretanja i hladnoće. Jedan štrajkaš se žalio da je prehladio mjehur i da sada stalno mora ići mokriti, ali kada je popio Noni, sve prošlo. Vidjeli oni da je Noni dobar i žele saznati odakle je, mogu li biti kooperanti u proizvodnji Nonija i mogu li se priključiti novim svjetskim tendencijama u proizvodnji ekoloških i medicinskih proizvoda.

 

Raspričao se ja o Tahitiju, kako sam rasprodao gotovo sve što sam imao na tavanu, svoje  tavansko blago, raznorazne kolekcije, srebrnjake, dukate i medalje za hrabrost i kupio zrakoplovnu kartu. Govorio sam im kako sam otišao na Tahite, bavio se raznim poslovima, a onda se odlučio za Noni i u njemu pronašao svoju budućnost i smisao života. Sjetio sam se i „Wild Angelsa", ali kako s njima nije bilo štrajkašica, nisam htio širiti istospolne ljubavi. Pomislio sam, ako štrajkaši ovdje budu mjesec ili dva, već će oni pokrenuti svoje feromone i bez umjetnih poticaja. Pitao sam ih hoće li trebati još Nonija, a oni rekli da pričekam dok se oni dogovore oko narudžbe.

 

Vraćaju se sa spiskom količina i njihovih potreba i kad sam ja to zbrojio, utvrdio sam da im treba nekoliko  hektolitara. Požurio sam se kući, nazvao Tahiti i naručio novu pošiljku. Sada čekam da mi pošiljka dođe, a nadam se da će doći prije nego što se štrajk završi i štrajkaši se ne raziđu. Možda sam zla duša, pa očekujem da ministar poljoprivrede bude dosljedan barem pet dana koliko traje let iz Tahitija. Inače, ministra poljoprivrede znam kao nepopustljivog, nepokolebljivog i nesalomljivog čovjeka, možda je samo takav bio Eliot Ness iz poznate serije „Nesalomljivi". Iako je njegova agrarna politika katastrofalna, a rezultati sve gori i gori, on i dalje tvrdi da postižemo rezultate u svjetskim okvirima i da nam zemlje kao Zapadna Sahara i Mauritanija mogu sa zavišću gledati u leđa.  Da nije tako, zahvalio bi se na narudžbi i ne bih se oko nje ni angažirao.   

 

Imao sam sreće, štrajk je potrajao deset dana, pošiljka sa Tahitija stigla na vrijeme i ja je isporučio umornim štrajkašima. I dok sam se bavio tim aktivnostima posjetila me nova skupina građana i ja pomišljam da su to novi kupci, ali nije bilo tako. Jedni su bili ljuti, drugi ravnodušni, a treći veseli. Bila je to skupina Karinjana Donjih, skupina iz Gaćeleza  i   skupina Karinjana  Gornjih. Karinjani  Donji su smatrali da sam ih ocrnio i da oni svoje bračne i vanbračne dužnosti ne obavljaju dolje, nego baš suprotno, gore, a Karinjani Gornji, oni  to rade dolje. Pitao sam ih da li je to uopće bitno, mislio sam da je glavno da im je partnerica zadovoljna i da su je  pogodili u G točku. Nije bilo tako, nisu htjeli otići dok im nisam obećao da ću napraviti ispravku i u priči navesti da su oni bili gore.

 

Sada molim čitaoce da oni u svom primjerku, ako je to prvo izdanje naprave ispravku i napišu da Karinjani  Donji svoje bračne i vanbračne obaveze također obavljaju gore. Nakon toga mi pristupili predstavnici Gaćeleza. Oni žele da se o njima lijepo piše, da kod njih nema kamenolom, deponija smeća, i  benzinska stanica. Obećao sam da ću to sam obrisati, a oni me pozvali da slijedeći godišnji odmor koristim kod njih.  Normalno da sam im ponudio Noni, oni ga kupili, a uopće nisam čuo da li im koristi.

 

Razmislio sam o svemu i zaključio da će mi možda i drugi akteri doći i počeo pisati isprike: Guliveru, Franz Kafki, Nick Hornbyu, Dante Alighieriu, Edgar Allan Pou, Hemingweyu,  Al  Caponeu, Jadranki Kosor i rekao sam joj da njen osmijeh još uvijek pamtim, Peter Gabrielu, Phill Collinsu, Jimmy Hendrixu, Ion Lordu,  kad mi u kuću ulazi jedna gospođa od nekih pedeset godina. Kruži vic da pravi muškarci više vole dvije djevojke od dvadeset godina nego jednu od četrdeset, a ova je bila pedeset, a možda i više. Vidjelo se na njoj da je nekad bila lijepa, ali životni problemi lome i najtvrđe stijene.  Progovara:

 

„Ja sam Žaža, (Zsazsa) moji  su kriteriji sada niži, sviđaju mi se i željezničari, a i trgovački putnici."

 

Ostao sam zbunjen i  u prvom trenutku, nisam imao što za reći, a onda sam se dosjetio i pitao: „ Boluješ li od kakvih bolesti, a mislio sam na upalu jajovoda, spuštenu maternicu, upalu jajnika, upalu rodnice, miome ili tumore."

 

Ona se na to naljutila i izišla van, a ja sam samo ponudio sirup Noni koji liječi  i te bolesti. Htio sam s njom vidjeti koliko ju je život razočarao i da li još uvijek čezne za Gojkom Mitićem. Nedavno sam slušao jednog starog pjevača i nisam znao da li pjeva, priča ili skviči kao američki svizac pred parenje ili u samrtničkoj agoniji. Slično sam prošao i sa drugim starim pjevačem,  te sam im predložio da odu u zasluženu mirovinu. Pretpostavio sam da je i Gojko Mitić ostario, da se više ne može popeti na konja, pogoditi metu ili obaviti neki drugi zadatak, ali sam znao da na filmu u takvim slučajevima postoje dubleri i kaskaderi.

           

Stoga sam nastavio pisati isprike saborskom zastupniku, policajcima, stopericama, stoperima, dalmatinskom trgovcu i poduzetniku, srpskom trgovcu i poduzetniku, stomatologu, mom ocu i njegovom bratu, službenici zavoda za zapošljavanje, pripravnici, mesaru, veterinaru, službenici  centra za poduzetništvo, kad u sobu ulazi harmonikaš Marko. Ni on nije sretan kako sam ga prikazao i govori kako bi on sada drugačije odgovorio na ona četiri pitanja.  Kad je odlazio u crkvu uvijek je držao fige u džepu, uvaženi akademik ga nije uvrstio u 200 obitelji, pa više nije najznačajniji ekonomist, bogatstvo naroda se treba rasporediti ravnomjernije, a kako došlo do političkog prevrata, on izgubio posao i dobio otkaz. Sada bi da se ipak nešto kod nas proizvodi, a ne samo kupuje. Otpravljam ga od sebe i nudim mu Noni. Govorim mu da liječi razne bolesti, a među njima razočarane političare, slomljena srca od ljubavi, ali i politike. On kupuje jednu bocu i odlazi.

       

Sjedam za stol i pišem isprike svom liječniku, neurologu, lijepoj bolničarki, Leptiricama, Vlajima, Hercegovcima, Bodulima, svim oboljelima od PTSP-a, policajcu Mclaneu, „Terminatoru", a onda se sjetim Sigmund Freuda. Snove i alter ego sam protumačio na svoj način, nisam htio obezvrijediti njegovu nauku i napisao sam pismo, ali ne znam gdje bih ga mogao poslati.

 

Sličan problem sam imao i sa Arthur Melvin Okunom, htio sam mu se ispričati što nisam znao odgovor na njegovo učenje i još uvijek mislim da u zemljama gdje se ljudi ne pridržavaju ekonomskih zakonitosti njegove teorije su nedokazive i nevažeće. Pisao sam i dalje Schumpeteru, Friedmanu, Heilbroneru, Galbraithu, Druckenu, Talebu, Paretu, Eniko i raznim udrugama homoseksualaca i lezbijki. Na adrese udruga sam poslao nekoliko bočica „Wild Angelsa", pa očekujem i njegove rezultate.

       

Također sam pisao Merkuru, Hermesu, Wotanu, Benjamin Franklinu, Gregoru Samsi, Theodor Hickmanu zvanom Hickey, Willy Lohmanu, Sokratu, Karl Bichneru, komisiji za testiranje, podsjećam ih da nisam pisao testove iz kemije, fizike, visoke matematike, informatike, stranih jezika, kad mi  u sobu  ulazi Bambi. Ništa ga nije pogodilo, ali nisam napisao da može biti bioenergetičar, kiropraktičar, gonič  stoke i robova, maser, može odčepljivati kanalizaciju, uvoditi plin, vodu i struju, bušiti bunare, otkrivati hidro i energetske valove, pronalaziti vodu u pustinji, timariti  i potkivati konje, a da se u ovom trenutku ne sjeća ostalog. Prekidam ga i govorim da ću to napisati u slijedećoj knjizi. On odlazi, a pri odlasku mu nudim Noni, govorim o njegovoj ljekovitosti, a on kaže da će ga prvo isprobati na sebi, a onda ga ponuditi i drugima.

              

Pišem dalje isprike službeniku pri registraciji vozila, službenici u policiji, fotografkinji, Dell Boyu, Radkapi, Boratu i boksaču, Evgeniju, Boleku i Loleku, Kazahstanu, Ukrajini, Moldaviji, Bugarskoj, Turskoj, Grčkoj, Albaniji,Austriji, Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, a u sobu mi ulaze Ferdinand Kokoška i Gavrilo Princip. Ni jedan, ni drugi nisu prikazani u pravom svjetlu. Oni su htjeli u životu biti junaci, a prikazani su kao luzeri i marginalci. Nisam imao snage obećati im da ću sve ispraviti, nego sam rekao da ću napisati novo djelo, a u njima  ću ih veličati. Pitali su me kada će to biti i kako će se zvati to djelo.

 

Rekao sam „Iščašena povijest" i oni  otišli dalje, a nisam im ni stigao ponuditi Noni.

            

Inače, bio sam pod utjecajem i djelovanjem lijekova i Nonija, pa mi se sve izmiješalo. Imao sam česte i neprestane halucinacije, fatamorgane i razna ukazanja. Ferdinanda sam pomiješao sa Neronom, a ukazao mi se i u ovom našem vremenu. Gavrilo mi postao sličan malo poznatom Neronovom nasljedniku Galbi, a također sam pronašao njegova sljedbenika u ovom današnjem vremenu. U snovima sam vidio slike Neronovog paljenja Rima, sarajevskog atentata i sve se to miješalo sa današnjim vremenom, a ponekad bih viđao i razmišljao o obitelji Gutman.

 

Razmišljao sam o njima jesu li bili tajkuni ili dobrotvori. Samaritanci ili razbojnici. Postavili su svoje zakone i pravila, a onda se u povijesti zagubili. Jesu li bili kao Glembajevi, Budenbrokovi, Braća Karamazovi ili kao Strindergovi „Stupovi društva". Malo je pravih i točnih podataka o njima, puno je hvalospjeva, a istina je ostala po strani. Stoga sam se odlučio za terapiju pisanja ali ne samo o njima, nego i o drugima. Potiskivao sam Nerona, Ferdinanda, Gavrila, Galbu, Lygiju, Mesalinu, Sofiju i ostale iz pameti i mozga i pokušavao ozdraviti i naći novi posao. Postati vrli član ove naše male, ali tako bitne zajednice vrijednih i poštenih ljudi.

             

Paralelno pišem i dalje isprike, ne mogu se ni sjetiti kome sam ih sve uputio, jesam li nekom pisao i dva puta, a onda se sjetim kuma, kajakašice, svećenika, Gabora i Janoša, trgovca bicikala, Kapetana  Ahaba, Paul Gauguena, Nietschea, Jim Morrisona, Charles Darwina, Viktora Frankla, mljekara, proizvođača rakije, Abraham Lincolna, Winston Churchilla. Sjetim se i onih koje nisam uvrstio u svoju knjigu kao Servantesa, Monty Paytona, Seinfelda, kad mi netko zvoni na kućno zvono. Bio je to poštar, donio mi je preporučeno pismo iz zatvora u Valturi. Pišu mi Jegulja i Šiljo. Otvaram pismo i čitam:

 

Dragi naš prijatelju,

 

Crko'  dabogda! Kuga te umorila!  Kuća ti se raspala! Vuci te izjeli! Sjeme ti se zatrlo! Đavoli te strigli!

 

Svaki dan slušamo moralne besjede od čuvara zatvora kako će od nas napraviti ispravne i lojalne građane ove naše vrle države, umjesto pokvarenih, kakvi smo do sada bili. Oni su  ovdje da ispravljaju životne pogreške i kažnjenike navode na pravi i časni put.

 

Mene su uključili u Društvo liječenih kockara, a Šilju u Društvo liječenih lihvara. Sve lako podnosimo jer se vodimo mišlju da će nam smanjiti kaznu zbog dobrog ponašanja, a onda ćemo se osvetiti svima koji su nam počinili zlo, a pogotovo tebi koji si nas izdao i odrekao nas se kao prijatelja. Ovdje vrijeme sporo prolazi, ali to se ne odnosi na nas, mi smišljamo najteže i najbolnije muke za tebe. To nas drži na životu i svako jutro se sa smiješkom budimo. Osveta je slatka i zacjeljuje rane. Osveta je naša i mi ćemo je vratiti. Čekamo dan izlaska iz zatvora, a onda ćemo postati Grof Monte Christo i osvetiti sve patnje, muku, tugu i bol. Ne brini se, ne kopamo kanal za bijeg, ovo vrijeme dok čekamo ispunjavamo mržnjom  i radošću jer ćemo vidjeti naše neprijatelje kako pate i kako gube sve najdraže što imaju u životu. Ostaj nam zdravo, jer od bolesnog nemamo koristi.

 

Tvoji bivši prijatelji Jegulja i Šiljo!

 

Bio sam pod dojmom pisma i smišljao kako se opravdati i umanjiti svoju izdaju. Počeo sam pisati i pismo kako je ljudski griješiti, ali i praštati, kad na vijestima čujem da je izbila pobuna u zatvoru Valtura. Već sam pomislio kako su od tamo pobjegli kažnjenici Jegulja i Šiljo, kad poslušam vijesti detaljnije i doznam da je izbio i sukob između kažnjenika i da ima i mrtvih.

 

Normalno, da  policija, radi daljnje istrage nije navodila imena poginulih, a onda se sjetim da sam navedenom zatvoru prodavao stočnu hranu i sjetim se njihovog referenta nabave. Nazovem ga i od njega saznam: Jegulja i Šiljo poginuli. Ispostavilo se da nisu platili dugove poznatom mafijašu, a ovaj nije imao milosti. Pitam referenta: „Tko bi mogao biti taj mafijaš?", a on mi odgovara: „Čut će se, ne brini." Pomislim da nije Titoretti i već smišljam priču za njega kako se kod mene gladan hranio i zaspao u mom krevetu.

 

Ponovo mogu mirno spavati. Otići ću na njihov sprovod, nad grobom ću im objasniti da nisam kriv. Napisati ispravak krivih navoda, pomoliti se za njihovu dušu i sve pustiti zaboravu. I, da,  nikad više neću posjetiti kladionicu.  Još sam bio pod dojmom svega,  kad mi u sobu ulazi Titoretti. U glavi mi se nešto zamutilo, nisam bio spreman za obračun s njim. On progovara: „Mir s tobom prijatelju. Baš je cool kod tebe. Mi hipiji smo ljudi, ostali su svinje. Želim hodati umjesto da trčim, otkrivati umjesto da učim, živjeti umjesto da preživljavam."

 

Gledam ga, ponovo mi se muti pred očima, a on i dalje priča: „Postao sam vegetarijanac i nudist, zalažem se za prirodnu hranu i medicinu, seksualne, socijalne, kulturne i religijske reforme."


Još ga gledam i ne mogu doći k sebi. Daje mi papir, a na njemu piše:


Govorim mu da ne poznajem taj jezik i ako može neka ga prevede. Već sam pomislio da je to nešto slično partizanskim porukama kao: Ubiti ne pomilovati! , a kako nigdje nema zareza, na donosiocu je da odluči gdje taj zarez treba staviti. Stoga, Titoretti gleda svoj papir, vidi da je dao pogrešan i vadi drugi. Kaže da je to Istočnjačka mudrost. Pruža mi ga u ruku:

 

„Sveti čovjek objašnjava svojim sljedbenicima:" Zlo je oduzimati živote, a plemenito spašavati ih. Svaki dan obvezujem se spasiti stotinu života.

 

Spuštam svoju mrežu u jezero i vadim stotinu riba. Polažem ribe na obalu, a one se migolje i bacakaju. „Ne strahujte", kažem ribama.

 

„Spašavam vas od utapanja."

 

Ubrzo ribe utihnu i mirno legnu. Ipak, uvijek zakasnim.

 

Ribe izdahnu.


 I zato što je zlo išta odbaciti, ja odnosim uginule ribe na tržnicu te ih prodam po dobroj cijeni.. Zarađenim novcem kupim još mreža kako bih spasio još riba.

 

Objašnjava mi kako je postao pozitivna osoba, a ja, iz ovog što mi je dao na čitanje, to ne vidim. U sobu ulazi mlada djevojka, nudi mi crack, a iz slušalice se čuje pjesma „Cocaine" Eric Claptona.

 

Boris Golić

 

-----------------------


"55+"




Iz knjige "55+", Borisa Golića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi: 


http://www.digitalne-knjige.com/golic.php


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar