PODJELA PLIJENA




Postalo je već normalno da se nakon dobivenih izbora nova vlast pri imenovanju ljudi na ključne položaje ponaša kao da se radi o podjeli plijena nakon dobivene bitke. Tada se naime sva značajnija mjesta dijele po stranačkom ključu tako da glavna stranka nove vlasti dobiva  najveći broj mjesta a koalicijski partneri  manje, ovisno o tome koliki su postotak glasova dobili na izborima.

 

Naravno da značajnu ulogu u toj podjeli imaju i prvaci koalicijskih stranaka koji se katkada izbore za veći broj  važnih mjesta nego što bi im prema postotku dobivenih glasova pripadao. Pri imenovanju novih ljudi formalno se svakako vodi računa i o njihovoj stručnosti, no nesumnjivo je da je najvažniji položaj i ugled koji uživaju u svojoj stranci.

 

Iako je ovakav način postavljanja ljudi na ključna mjesta naslijeđen od gotovo polustoljetnog  prethodnog sustava  ipak predstavlja znatan napredak u odnosu na prethodni s obzirom da je tada postojala samo jedna stranka koja je  čvrsto držala cjelokupnu vlast i i sve značajnije položaje a ostavila nam je u nasljeđe skupu, veliku i neefikasnu administraciju na svim razinama koja se  održala i nakon što se  država raspala.

 

Nažalost očito nema izgleda da se ovaj kriterij  da stranka na vlasti na sva ključna mjesta postavi «svoje» ljude  u skorijoj budućnosti promijeni bez obzira koliko je štetan za cijelo društvo. Naši vodeći političari neće naime još dugo shvatiti i priznati , dok ne stasa možda neka nova generacija, da bi ne samo za nas nego i za njih bilo bolje da na sva značajna mjesta u državi dođu isključivo sposobni a ne podobni jer ljudi bi to, bez obzira kojoj stranci pripadaju itekako znali cijeniti i sigurno je da bi to pamtili i na sljedećim izborima.

 

Istina je da i danas na nekim važnim mjestima nalazimo ne samo podobne već i sposobne ljude ali to je prije iznimka negoli pravilo ali se ipak ne događa  kao nekad u bivšoj državi da polupismeni udbaš postane direktor banke a agronom direktor kemijske tvornice. Ipak bilo bi sigurno bolje da se i političari koji su na vrhu vlasti u ovoj teškoj situaciji pri izboru kadrova na ključne položaje  ponašaju kao i svi obični ljudi kada se sami ili njihovi najbliži nađu u ozbiljnim zdravstvenim problemima.

 

Svatko tada naime želi da ga liječe najbolji i najsposobniji liječnici i sve poduzima da do njih i dođe. Bolesnika pritom ne zanima kojoj stranci liječnik pripada ili je možda vanstranačka osoba, niti koje je nacionalnosti, ni za koga je na izborima glasovao, da li je vjernik ili ateist i sl. već samo želi da je vrstan u svom poslu kako bi mu brzo i efikasno pomogao da mu se zdravlje popravi.

 

Međutim kada je «bolesna» država i treba hitno poduzeti mjere da joj se stanje popravi u pravilu se  traže podobni i pouzdani kadrovi  iz vlastite ili koalicijske stranke a sve ostalo je manje važno.

 

U današnje vrijeme kada su sva područja  ekonomije, financija, prosvjete, zdravstva, poljoprivrede,...tako razgranata  da ih jedan čovjek ne može sam svladati neophodno je da na važna mjesta u državnoj upravi  dođu ljudi koji su ne samo dobri stručnjaci, već i vrsni organizatori, da se okruže najboljima iz određenog područja  za koje su zaduženi.

 

Poznato je naime da se prvorazredni ljudi rado nalaze u društvu boljih od sebe dok se drugorazredni okružuju trećerazrednim kako bi sami dominirali u takvom društvu. Ako se oni na visokim i odgovornim mjestima ne okruže i ne savjetuju  s najboljima iz svog područja sigurno neće moći donositi optimalne odluke kakve se od njih očekuju.

 

Praksa nam međutim kazuje da se ljudi na najvišim položajima u društvu najčešće okružuju s podobnim i poslušnim koji će besprijekorno provoditi njihove zamisli. Razumljivo je da i niz ljudi u strankama  a koji su zaslužni za uspjeh stranke na izborima očekuju i određenu nagradu za svoj rad  i stranački vrh mora im nešto pružiti da ne bi izazvao njihovo nezadovoljstvo.

 

Najbezbolnije je da se to načini postavljajući ih na dobro plaćena savjetnička (što se na vrhu vlasti već i radi) ili neka slična  mjesta na kojima se ne donose operativne odluke. Ma što o tome netko mislio ovakvo rješenje bilo bi za društvo i najjeftinije jer ako ih se postavi na operativno mjesto takvi ljudi često načine nemjerljivu štetu. Nismo li u bližoj prošlosti imali niz promašenih investicija koje godinama otplaćujemo.

 

Zanimljivu misao izložila je nedavno u «Politici» Danica Popović ugledna profesorica Ekonomskog fakulteta u Beogradu - što si lošiji u svom rođenom poslu, sve glasnije razmišljaš o pitanjima od šireg društvenog značaja.  Vrijedi li to samo za Srbiju?

 

Zlatko Šporer,  17.03.2012. Zagreb


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora. 


Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar