Vuk...

 



Zimsko predvečerje uspavljuje seoce. Studen je prikovala sve u kuću. Izlazi se tek da bi se stoka  i živina nahranila , prinijelo u zapećak drva te uz tople zidane peći pregledavala i uređivala konjska orma: kožni ulari, uzde, žvale, oglavine, amovi: krunili kukuruzi, a žene su pripremale tople večere: krumpirove police, žgance, usolile glavicu crvenog luka, pržile zelje iliti kupus i dovijale se raznim drugim domaćim delicijama kao što su taškice s pekmezom, tarana, krumpir čorba; a bogami su se pripremale i buhtle, krafne, salenjake, prace i kekse za čijalo ili po domaću za perečehu.    


A čijalo, perečeha, čijanje kokošjeg, guščijeg, purjeg i pačjeg  perja je ipak događaj o kojem se u selu danima priča i prepričava. Na čijalu/perečehi se doznaju sve novosti u selu i okolici. Bude i smijeha i pjesme. Najčešće starije babe, koje su već poodavno otpravile svoje životne partnere na onaj svijet, započnu priče o svojim ljubavnim jadima i avanturama , o svojim vrlim rogonjama i o koječemu drugome, ali tako vedro i poletno da svi pucaju od smijeha. Na kraju padne i pjesma, a ponekad se zaigra i kolo u dvorištu ili pred kućom.


I domaćica Tereza je bila u punom završnom zaletu s pripremama za večerašnje čijalo: zgotavljala krafne i posipala ih šećerom, a troje djece je pripremalo sjedala oko dugačkih stolova za kojima će se čijati perje, kada je u kuću banuo sav prestrašen suprug i otac Štjef Pozajmić:


-     Ženo, ne ćeš mi vjerovati - pred štalom stoji vuk!


-     Vuk! – zinula žena u čudu.


-     Vuk! – potvrdno će Štjef.    


-     Ma, otkud? – upitno će njegova Tere.


-     Otkud? Tko bi znao…


Djeca poskočiše u čudu i nabiše glave uz prozorčić do dvorišta s kojeg se lijepo moglo vidjeti kako pod kolnicom ispred ulaza u štalu s konjima i kravom njuška vučina.


- Eno ga! – povikaše zajedno premda se u sumraku tek naziralo nekakvo vučje stvorenje srednje veličine. U grebenu visoko oko pola metra, a možda i više. Čini im se snažan, zbijen i čvrst, okretan i skladno građen. Vučina i po! Njuška oko vrata na štali, odlazi prema vrtu ispod štale, opet se vraća nazad, sjedne pod kolnicu. To je vuk samac. Inače vukovi žive u čoporima. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka. Žive u jednoj porodici.


- Što li ga je dotjeralo ovamo? – glasno razmišlja Štjef, a žena mu odgovara:


- Došao i on na čijalo. Nanjušio da se ovdje nešto sprema.


- Samo da nekoga ne napadne… moramo ga se nekako riješiti.


Otvori prozor i počne dozivati  prvog susjeda, svog komšiju Ićana, koji mu se uskoro odazva:


-   Šta zijaš, šta se desilo?


-    Vuk mi došao u dvorište!


-    Ma nemoj pričati, otkud bi vuk?


-     A otkud, eno ga pod kolnicom!


Ićan ne čekajući izjuri iz dvorišta pred Štjefovu drvenu kapiju na ulazu i , bogme se čudom začudi:


-   Stvarno sjedi pravi pravcati vuk pod kolnicom!


Ićan brzo otvori vrata na ulazu u Štjefovo dvorište te pobježe u sigurnost svoga dvorišta vičući da ga cijelo selo čuje:


-    Ljudi, kod Štjefa došao vuk u dvorište. Ne izlazite iz kuća da ne bi koga napao.


I učas vijest o vuku proletje kroz cijelo selo. Pozatvaraše se kućna i dvorišna vrata, a lovokradice i lovci zgrabiše svoje oružje i izađoše na cestu.


-    Gdje je? Što je?  - obrni se, okreni se i čoporativno krenuše kroz selo prema Štjefovoj kući na kraju sela.


I taman kad su bili pred Štjefovom kućom, vučina  izletje iz Štjefova dvorišta i jurnu cestom između skupljene svjetine prema zapadu.


- Ne pucaj! - povikaše uglas lovci i potrčaše za njim vičući:


- Vuuk! Vuuuk! Vuuuk!


I jadna vučina briše brzinom svjetlosti pred ovim ljudskim čoporom što urla, kriješti i vrišti batrgajući se što brže mogu za vučinom koja klipše kroz selo dugo oko dva kilometra, a sve u strahu da im vuk ne pobjegne u susjedno selo jer kako će ovako naoružani uletjeti u susjedno selo.


Odjednom prasnu duplonka negdje u gornjem kraju.


Jeknu pucanj! Prolomi se u večernjoj tišini prasak.


Nastade zatišje. Čopor ljudi časak stade, ukipiše se,  a onda osvetnički jurnuše dalje, a iz mraka se začuje:


-   Gotov je !  Ubio sam vučinu! Ubio sam ga!


Pristiže vučja potjera, ali se zaustaviše s uperenim puškama u vučinu ne vjerujući da je mrtav, ali kad primijetiše da se vučina ne miče, hrabro ga opkoliše, a netko donese fenjer[46] da ga bolje vide, a onda razočarano  kliknuše:


-   Pobogu ljudi, to je njemački ovčar! Vidite da ima ogrlicu i medalju da je cijepljen!


Sic est in fatis! Kakva bruka i sramota da cijelo selo ganja jadnog psa i da ga ubiju misleći da je vuk. Istina je da vuk ima zajedničko porijeklo sa psima, ali neoprostivo je ustrijeliti mirnoga psa misleći da je krvoločna vučina.


I godinama pred seljanima Prekosavaca niste smjeli spomenuti niti izustiti riječ vuk, jer bi planuli i započeli kavgu spremni da izazivača prebiju na mrtvo ime jer ljudi nerado prihvaćaju svoje pogreške, a još manje da im se drugi zbog toga smiju.


---------------------


Preuzeto iz knjige "Mali Tane", Dragana Miščevića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi: 


 http://www.digitalne-knjige.com/miscevic2.php




---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar