ZAŠTO SE O NEKIM ZBIVANJIMA RADO I ČESTO GOVORI, DOK SE O NEKIM UPORNO ŠUTI    

                 


 

Naravno da se i jedno i drugo čini s određenom namjerom da bi se ostvario neki cilj.


Navedimo u tu svrhu nekoliko konkretnih primjera. Gotovo da nema čovjeka s područja bivše Jugoslavije koji ne zna za najveći koncentracijski logor Jasenovac koji je za vrijeme rata postojao u Hrvatskoj.  

 

U ovom logoru likvidirano je (ovisno o izvoru podataka) između 60 i 80 tisuća Srba, Židova, Roma i Hrvata komunista.  Posve točan broj žrtava ne može se naravno utvrditi a neki su iznosili i deset puta veći broj od navedenog kako bi izveli zaključak da je cijeli hrvatski narod genocidan a ne samo dio pripadnika ustaškog pokreta. Zanimljivo je da je Historijski institut grada Beograda utvrdio da je za isto odnosno nešto kraće vremensko razdoblje tj. od 1941. do kraja 1944. utvrdio da su u Beogradu postojala četiri koncentracijska logora  po čemu je Beograd bio jedinstveni grad u Europi i da je na tom području ubijeno i na podnožju Avale zakopano između 70 i 90 tisuća (dakle jednako ili više nego li u Jasenovcu) Srba, Židova i Roma i o tome se uporno šuti i većina ne samo Beograđana već i Srba općenito i ne zna za to iako je beogradski institut objavio u osam knjiga pojedinačne podatke o dijelu ovih žrtava.

 

Razlog ove šutnje donekle je razumljiv jer svakako nije lako mlađim generacijama objasniti zašto su Srbi u Srbiji pored  Roma i Židova, ubijali Srbe. Iako je objašnjenje u biti jednostavno ali i neugodno. Poznato je naime da je nakon  invazije njemačke vojske na Srbiju  njihov zapovjednik general Deckelmann povjerio generalu Nediću upravljanje okupiranom Srbijom i tako je Nedić 29.08.1941. postao predsjednik Vlade Srbije i kao takav vjerno je izvršavao naredbe okupatora.

 

Nijemci su tada za svakog ubijenog njemačkog vojnika u Srbiji streljali 100 Srba a za ranjenog vojnika 50. Potreban broj ljudi Nedićeva policija i vojska morala je isporučiti Nijemcima, a dio Židova i Roma je i sama likvidirala. Policija je do ovih ljudi dolazila obično ta taj način što je ispraznila posjetititelje neke kino predstave ili je pak blokirala neki trg i sve ljude odvela u logor.

 

Također se malo govori i o kaznama (ako ih je uopće bilo) za zločine u koncentracijskim logorima u Srbiji i Hrvatskoj i to vjerojatno nije slučajno. Poznato je naime da je u svibnju 1945. pri povlačenju iz Hrvatske zarobljena od strane partizanskih jedinica kompletna vlada NDH (osim Pavelića) kao i niz domobranskih i ustaških generala i visokih časnika.

 

Njima je ubrzo organizirano suđenje i svi su osuđeni na smrt i kazna je ubrzo i izvršena  što je svakako jedinstven slučaj u Europi, a bez suđenja  likvidirani su desetci tisuća zarobljenih vojnika čije se kosti nalaze u stotinjak jama.

 

U Srbiji je pak bila drugačija situacija. Nedićeva vlada raspuštena je 4.10.1944. a Nedić je sa najbližim suradnicima prebačen u austrijski grad Kitzbahel. Kada su ovaj grad zauzele britanske jedinice predale su 1.01.1946. Nedića partizanskim jedinicama i potom je bio zatvoren i ispitivan u Beogradu a 5.02.1946 načinio je samoubojstvo skokom kroz prozor u trenutku kada ga čuvari nisu pazili, tako da nije ni mogao biti suđen.

 

Isto tako godinama su šutjeli, a ni danas se stanje nije promijenilo, o ne malim zločinima  koje su počinile komunističke vlasti za njihove gotovo polustoljetne vladavine u bivšoj državi. Za te zločine nije bilo niti će biti lustracije a nema ni ozbiljnijih istraga pa tako ni sudskih procesa o ovim zločinima.

  

2.

  

Istina je da se za to doba može reći i više pozitivnih osobina jer tada nije bilo nezaposlenosti, nije bila raširena korupcija, školovanje je bilo besplatno, mnogi su dobivali stanove i zato se s nostalgijom sjećaju tog vremena.

 

No pritom se ne smije zaboraviti na hiperinflaciju, na nestašice mnogih roba zbog kojih se išlo u Trst, kao ni na nestašice benzina zbog kojih je uvedena vožnja «par – nepar». U želji da se poveća zaposlenost nastao je veliki i neučinkovit birokratski aparat čije posljedice još i danas osjećamo, a stanove su dobivali ponajprije pripadnici vojske, policije i partijskog aparata dok su na odgovorna mjesta postavljani partijski kadrovi bez obzira na stručnost.

 

Nema sumnje da svaka vlast daje u javnost one podatke koji joj idu u prilog, a prešućuje one druge.

 

Zlatko Šporer,  15. 04. 2013. Zagreb


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar