Tržište i plan kao nacini reguliranja suvremenih industrijskih drustava promotrenih na

primjeru novih tranzicijskih odnosa U Europi



Dr. Zlatan Gavrilovic Kovac 

Adelaide 2007 

Mi cemo u ovom radu promatrati dva nacina regulacije suvremenih drustava pomocu trzista I plana I pri tome mi naravno imamo u vidu slucaj bivse Jugoslavije. Ovo pitanje uglavnom je optereceno mnostvom balasta I raznim ideoloskim momentima koji momenti bi trebali jedan od tih regulativa opravdati kao jedini primjereni I moguci model socijalnoga razvoja. Liberalna drustva organizirana su na principima trzista, neliberalna drustva organizirana su primjereno planu. U liberalnim drustvima trziste je mjesto razmjene I natjecanja gdje svi proizvodaci cine ono najbolje kako bi unaprijedili svoje poslove. Polaznu tocku u trzisno orijentiranoj racionalnosti cini pretpostavka da je neometano djelovanje trzista najveca avantura covjeka. U tom smislu trzisna racionalnost je politicki pasivna, nekako po strani potrebe za politickim djelovanjem. Naravno odluke se donose ali one imaju svrhu jedino odbrane funkcioniranja trzista definiranjem I unapredenjem pravila igre. Iz toga slijedi da je trzisna racionalnost politicka teorija koja sadrzi forme, procedure I aktere politickog natjecanja ali koja ostavlja po strani supstanciju tih procesa uglavnom kroz natjecanje politickih aktera . 


Tako na primjer osnovna pitanja ovdje jesu odrzavanje izbora pa onda razmatranje sistema gdje se politicki glasovi prevode u mjesta u parlamentu, kada I kako parlament jeste konstituiran, kako je predsjednik izabran – sva ova pravila jesu pravila igre u trzisnom sistemu. Medutim ono sto trzisnu racionalnost ne moze dovesti do bitnih pitanja jesu pitanja na primjer kako I na koji nacin ce radnici biti reprezentirani u jednom izvjesnom opsegu u parlamentu, da li je privatno vlasnistvo nedodirljivo, da li da postoje ili ne privatne skole I koliki ce biti njihov broj itd. S druge strane u planskoj racionalnosti dominantna su pitanja substantivnih socijalnih normi. Planeri su ti koji odlucuju tko ce I kako nesto dobiti. Ideja planske racionalnosti I orijentacije ne ostavlja prostora za individualne odluke ili za konfrontaciju raznih odluka. 


Planska racionalnost uspjesno anticipira sve potrebe pokusavajuci ih zadovoljiti. U tom smislu pravila igre u ovoj orijentaciji jesu principi normi sa kojima zapravo I nema neke igre nego su one kontrolirane u jednom definiranom procesu. U tom smislu trziste I trzisna ekonomija smatra se neraskidivim dijelom kapitalistickog razvoja I uzrokom svih poteskoca kada je rijec o kapitalistickom sistemu I kapitalistickom nacinu proizvodnje. Na taj nacin socijalizam se poima kao sistem kojem je prije svega zadatak unistenje trzista I to unistenje smatra se preduvjetom opstanka I egzistencije socijalizma kao sto je to bio slucaj u ruskom modelu socijalizma. Istina jeste to da je trziste I takozvana market ekonomija vezana za razvoj kapitalizma medutim ima slucajeva kao sto je to jedno vrijeme bio jugoslavenski slucaj, posebno nakon 70-tih godina proslog stoljeca, gdje se trziste moze shvatiti kao regulativni mehanizam I u sistemima koji nisu prvenstveno kapitalisticki. S druge strane postojanje planskog nacina reguliranja smatra se prije svega stvarnoscu bivseg Sovjetskog Saveza I njegovih piona za koje je bilo karakteristicno unistenje trzisne ekonomije a time I ljudskih sloboda I politicke demokracije mada nije nuzno da se trziste u svim njegovim elementima povezuje sa egzistencijom politicke demokracije kako je to na primjer najnovije pokazao americki ekonomist Thurow. 


Isto tako postojalo je mnogo socijalistickih teoreticara koji su posebno dokazivali da planiranje ne mora biti negacija trzista niti mora znaciti unistenje ljudskih sloboda I politicke demokracije. Da je medutim ovdje svagda bilo rijeci o izvjesnim zloupotrebama Marxova misljenje kao I o plitkim vulgarizacijama Marxa najbolje pokazuje slucaj da su ti teoreticari govorili o socijalizmu kao o “sistemu” pa su time previdjeli bitnu znacajku misljenja Marxa da u okviru neokapitalisticke zbilje moze biti samo rijeci o socijalizmu kao energetickom pokretu koji revolucionira postojece stanje a da je citav “sistem realnog socijalizma” zapravo samo devijacija ispravnog nacela. Tako je prema socijalistickim teoreticarima socijalizam bio razumijevan kao sistem bez novca , trzista I robe receno u najelementarnijem obliku. Kako mi medutim nigdje na ovakve definicije socijalizma ne nalazimo kod Marxa to se nadaje da su ovakve plitke vulgarizacije Marxa bile motivirane pseudoznanstvenim razlozima odakle je slijedio napor zasnivanja socijalne teorije u teoreticarima Druge I Trece Internacionale , od Bernsteina do Lenjina I Staljina. 


Ovakav nacin misljenja citavu je Marxovu tematiku vratilo na poziciju shematsko simplificiranog I objektivnog videnja socijalizma koje je socijalizam svelo na nekoliko ekonomskih generalizacija zanemarujuci Marxovu poruku da socijalizam ima svoj historijski prelazni karakter kapitalistickog drustva ili drustva ne onakvog kako se ono razvilo na svojoj vlastitoj osnovi nego onakvog kakvo ono iz kapitalistickog drustva upravo izlazi I koje u svakom pogledu ekonomskom, moralnom, duhovnom nosi na sebi tragove starog drustva iz cije utrobe izlazi. Za model trzisne regulacije zasnovane na razmjeni vazno je reci da je ona dobrovoljna odnosno svatko tezi svojoj dobrobiti I nitko drugi nema mogucnosti nametanja svoje volje. U tom smislu vazan je stav Adama Smitha: “Svaki pojedinac nastoji svoj kapital tako zaposliti kako bi njegov proizvod mogao biti od najvece vrijednosti. Namjera pojedinca u pravilu nije niti da unapreduje javni interes niti pak zna koliko ga je unaprijedio. Njegova je namjera jedino da ostvari svoju vlastitu sigurnost, jedino svoju dobit. I njega u tome vodi nevidljiva ruka da ostvari cilj koji nije bio sastavni dio njegove namjere. Ostvarujuci svoj vlastiti interes on cesto unapreduje interes drustva I to efikasnije nego mu je stvarna namjera da ga unaprijedi.” Osnovne ciljeve ovog drustva postavljaju potrosaci I zato se kaze da je ovo drustvo utemeljeno na suverenitetu potrosaca . 


Opcenito se smatra da drustvo slobodnog trzista nije adekvatno za adaptaciju u buducnosti. Trzisni sistem smatra se da manje moze odgovoriti na buduce zahtjeve I da onda moze drzati sistem stabilnim. O.Lange kaze da trziste ne daje solucije za problem rasta I razvoja te ono nije osnova na kojoj se moze dugorocno planirati. Trziste svagda reflektira postojece odnose a promjene koje se unose stvaraju investicijama nove profite, nove tehnicke uvjete I nove potrebe. Te nove uvjete koji se donose od danas do sutra trziste jednostavno ne reflektira. Medutim trziste nije bez instrumenata koji se odnose na buducnost. Lindblom kaze da u trzisnom sistemu vlasnik prirodnog resursa cuva rijedak resurs za buducnost. To vlasnika obogacuje ali I ocuvava resurs. Medutim postoji jedna fundamentalna primjedba koja se odnosi na pitanje eticnosti funkcioniranja trzisnog sistema a to je da je osnovni kriterij njegova funkcioniranja suverenitet potrosaca . I to je moment koji dovodi do poznate deformacije u svim trzisnim sistemima odnosno da je cesto proizvodna trivijalnost mnogo razvijenija nego zadovoljavanje potreba. Tako je proizvodnja televizora I kompjutera razvijenija nego zdravstvena zastita ili stambena izgradnja. S druge strane plan mozemo zamisliti u jednom ekstremnom slucaju kao potpuno centralizirano trziste gdje se sveukupna ponuda I sveukupna potraznja citavog drustva odreduje u uredu centralnog planera. U takvoj situaciji planer je potpuno slobodan da svojim odlukama uskladuje ponudu I potraznju. On moze rasporedivati produkte kako hoce I odredivati po svojoj volji propozicije ponude I potraznje. On moze maksimalizirati ekonomski rast u bilo kom pravcu koji hoce. Jedino ogranicenje njegovih odluka cini fizicki volumen proizvodnje ili velicina bruto produkta I zato je njegov glavni problem maksimalizacija proizvodnje a sve drugo je stvar njegove odluke. 


Teleoloska vojnicka koncepcija plana je ova: imamo datu situaciju, date objektivne faktore. Subjektivna volja pristupa ovim datim objektivnim faktorima I nastoji ih izmijeniti u svoje subjektivne svrhe. Ova subjektivna volja uzima date objektivne faktore kao polaznu tocku I u odnosu na njihovo rjesenje projicira ciljeve koji su u skladu sa subjektivnom voljom. Prema tome plan I sistem planskog reguliranja drustva predstavlja ekstremni voluntarizam upravljaca. To je razlika zasto je jedna od bitnih karakteristika takvog sistema moc koncentrirana u planskom centru. Iz toga je ocito da ovaj sistem djeluje efikasno kada se zeli velika koncentracija investicijskih sredstava za relativno mali broj primarnih interesa. 


Medutim ovdje se javlja I jos jedan problem. Isto tako koliko god rasle tehnicke mogucnosti obrade I prenosa informacija toliko raste I kompleksnost sistema koji se regulira. Na taj nacin tehnicki razvoj ne uspijeva rijesiti problem sveobuhvatnog plana. Taj problem preopterecenosti informacijama cini osnovicu jedne od prvih kritika mogucnostui funkcioniranja planskog sistema. S obzirom da trzisni sistem regulacije pretpostavlja sebicnu individuu dotle se u planskom sistemu inzistira na” novom covjeku” koji nece biti rukovoden egoistickim motivima nego visim principima dobrobiti zajednice . Zato socijalizam” stvara” novog covjeka na nacin da covjeka oslobada stega koje su ga tistile u kapitalizmu. Tako Staljin proklamira komunistu kao covjeka novog tipa, Mao govori o premodeliranju covjeka do dna njegove duse , A Fidel Castro proklamira novog covjeka sa dubokom svijescu o vlastitoj ulozi u drustvu I o vlastitim duznostima I socijalnim odgovornostima.


S obzirom na pitanje djelovanja zakona vrijednosti valja razlikovati cisti trzisni sistem u kojem neometano djeluje zakon vrijednosti, regulirani trzisni sistem u kojem je konkretni trzisni sistem na neki nacin reguliran a intervenira se u djelovanje zakona vrijednosti da bi se postigli nekim pozeljni ciljevi. I tu se razlikuje direktna administrativna regulacija gdje se preko sistema direktnih zabrana I ogranicenja nastoji postici zeljeni ciljevi. Takoder imamo trzisnu privredu u kojoj postoji planiranje . U nizu postojecih trzisnih privreda ne samo da imamo regulaciju koja uravnotezuje djelovanje sistema nego imamo I odredene oblike makroplaniranja. Isto tako imamo planiranje koje pospjesuje djelovanje trzista I ovdje je osnovni cilj efikasnije djelovanje zakona vrijednosti I konacno administrativni sistem koji koristi trziste a to bi bio sistem koji je reguliran odlukama planera dakle trziste ne vrsi alokativnu funkciju ali moze vrsiti distributivnu funkciju. To je slucaj bio sa bivsim SSSR gdje roba siroke potrosnje distribuira pomocu trzista ali kupnja potosaca ne djeluje na investicije, nema alokativnu funkciju, nego je ova iskljucivo u sferi odlucivanja plana. Slucaj SSSR poznaje I totalno administrativno planirani sistem gdje planer tocno odreduje proizvodnju I potrosnju, sistem bez novca I ovom sistemu odgovara ratni komunizam u SSSR-u

Marx i planiranje

Da su vulgarni marksisti pogresno shvatili Marxa najbolje pokazuje slucaj njihova stajalista da je postojanje robne proizvodnje a onda I trzista nuzno inkopatibilno sa socijalistickom organizacijom. Pri tome je u izvjesnom smislu doslo do vulgarizacije Engelsovih navoda iz njegova Anti-Duhringa kao I Marxovih navoda iz Kapitala da je toboze socijalizam drustvo u kojem se ukida robna proizvodnja, trziste I novac a da onda slijedi centralizacija. Odatle su vulgarni socijalisticki ekonomisti zakljucili da je posve jasno da se socijalisticko planiranje bazira na ukidanju robne proizvodnje, trzista I novca, na centralizaciji svih sredstava proizvodnje kao I na centralnoj regulaciji ekonomije. Odatle bismo mogli zakljuciti da Marxovom modelu socijalisticke ekonomije odgovara sistem centralnoplanske komandne ekonomije koji je u historijskom razvoju u Europi postojao u uvjetima ratnog komunizma u Rusiji.


 Medutim stajalista Marxa su jako daleko od ovih misljenja. U tom smislu valja krenuti od Marxova razumijevanja da planiranje treba shvatiti vise u smislu racionalne duhovne I intelektualnosti djelatnosti covjeka usmjerene prema okolini u kojoj covjek djeluje. Ponekada se planiranje razumijeva racionalnom socijalnom akcijom odnosno socijalnim procesom za donosenje racionalnih odluka a ponekad kao dugorocno misljenje koje odreduje akciju u sadasnjosti. Odatle se shvaca da se planiranjem covjek suprotstavlja stihijskim procesima koji ga okruzuju I nastoji spoznati zakonitosti koje su im imanentne. Na taj nacin planiranje se tretira kao trijumf racionalnog uma nad iracionalnim socijalnim procesima. Medutim takoder postoji jedno jako vazno misljenje Marxa koje je on izrazio u Kapitalu postavljajuci pitanje sto covjeka razlikuje u odnosu recimo na pcelu. Pcela gradis svoje sace prema svome nagonu za razliku od covjeka koji u svim svojim akcijama polazi od vec unaprijed zamisljene ideje svjesno je preoblikujuci I realizirajuci je kroz svoju djelatnost odnosno svoj rad. Time se zapravo postavila definicija covjeka kao svjesnog socijalnog bica koji prije svega svjesno zamislja karakter vlastite zajednice koju on izgraduje I revolucionira kroz dnevnu politicku I revolucionarnu praksu. 


Medutim je teoretska diskusija o planu I trzistu kao regulativnim mehanizmima koja se razvijala na tlu moderne politicke ekonomije I industrijske sociologije kako na kapitalistickom zapadu tako I na socijalistickom istoku zanemarila taj jako vazan moment Marxova misljenja a taj je da je socijalizam revolucionaran pokret koji dokida postojece stanje spoznajom realnih historijskih I socijalnih procesa koji su u bitnome kapitalisticki na nacin revolucionarnog djelovanja napredne radnicke klase koja se politicki organizira kroz svoju avangardu I koja vodi dnevnu politicku borbu sa drugim socijalnim I politickim snagama. U tom smislu ova diskusija koja se razvila predstavljla je u bitnome izuzetan politicki balast I znacila je ujedno totalnu stagnaciju proleterskog pokreta I na istoku I na zapadu.S druge strane svi su teoreticari kako na zapadu tako I na istoku od 80tih godina proslog stoljeca kada dolazi do izvjesne stagnacije planske privrede krenuli od stajalista da o covjeku mozemo govoriti samo kao o homo oekonomicusu koji cini dominatnu sliku suvremenog covjeka te je tako ta slika covjeka u stvari unificirala svo bogatstvo ljudskih motiva I akcija I sve podredila jednom interesu, interesu profita. Odatle se javljalo zagovaranje stajalista radikalnog liberalizma da trziste treba regulirati ne samo ekonomiju nego I sveukupnu drustvenu reprodukciju. Kriza je planske regulacije dovela do napustanja te ideje u monetarizmu Tacherovice I Regana ili pak u temeljitim pokusajima redefiniranja uloge planiranja u drustvu. To je dovelo do jednog populistickog pokreta na socijalistickom istoku da treba raditi na deplanifikaciji ekonomije I uvodenju trzista odnosno da treba raditi na poboljsanju ekonomskih mehanizama koji su znacili jacanje samostalnosti poduzeca, smanjenje ingerencija centralnih organa uz osuvremenjavanje centralnog planiranja, uvodenje novih matematickih metoda, poboljsanje indikatora pracenja uspjesnosti, da menedzeri moraju donositi odluke prema situaciji na trzistu, da se mora raditi na demokratizaciji unutrasnjih politickih I ekonomskih odnosa, da zaposleni dobiju vece ingerencije u upravljanju. Itd. Medutim su sve ove mjere u Jugoslavenskom slucaju zapravo znacile slom citavog dotadasnjeg poretka I najzad rat sa nesagledivim socijalnim I politickim posljedicama . To je u novim tranzicijskim drustvima znacilo oblikovanje jednog karaktera covjeka koji se danas pokazuje vrlo problematicnom kreaturom. Homo oeconomicus moderne ekonomije jeste konzument koji vrlo pazljivo vaze korisnost I kostanje prije svake kupovine I koji usporeduje stotine cijena prije nego se odluci na kupovinu. On je istovremeno I poduzetnik koji barata posljednjim informacijama citavog trzista I trzista razmjene roba I koji svoje odluke donosi na temelju tih informacija. On je perfektno informiran a iznad svega je racionalan covjek. 


Sasvim drugaciji je homo politicus ili socioloski covjek koji sebi postavlja moralne I filozofske probleme I koji uz pomoc teoretske analize jeste u odnosu prema realnim ljudima svog svakodnevnog iskustva. U bitnome on je covjek koji polazi od koncepta socijalne relacije kako bi dosao do socijalne akcije. U tom smislu homo politicus liberalizam razumijeva kao nacin misljenja koji je uzdigao individualnu slobodu iznad zahtjeva jednakosti. Isto tako homo politicus vidi i u socijalizmu jedan nacin misljenja koji je uzdigao jednakost iznad zahtjeva slobode. I zato mi vidimo jednu nuznost za rehabilitacijom slobode I jednakosti u suvremenim demokracijama jer su sloboda I jednakost dva momenta demokracije uopce. Jednaka sloboda to je ono sto mi preporucujemo suvremenoj demokraciji. U tom pravcu razmisljajuci jednaka sloboda jeste moment politickog pokreta. 


Socijalizam kakav je on postojao karakterizirala je jednakost gradana ali je proklamirana sloboda za sve gradane bila prazna deklaracija. Socijalizam je bio uglavnom egalitarizam I uglavnom vladavina neslobode. U tom smislu realni socijalizam podjednako kao I liberalizam , dakle kao konstruktivne politicke ideje vjerojatno pripadaju povijesti. 


Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar