Korisnički blogovi

Pitanja vremena



 

Što se pak tiče vremena svako novije razmatranje pojma vremena pridržava se u načelu Aristotelove definicije koja se manje ili više dosljedno javlja u svim sustavima filozofije prirode kao i u sustavima klasične i suvremene fizike i tu je riječ o onoj predstavi vremena koju je Heidegger s nepravom nazvao vulgarnom predodžbom vremena. Vrijeme je tu uvijek nešto što se objašnjava u svezi sa prostorom, kretanjem, materijom kao nešto što je u pravilu na strani nekoga konkretnoga sadržaja, ono je diskretna ili indiskretna veličina pomoću koje se nešto mjeri. Vrijeme je beskonačno i u jednome momentu te beskonačnosti nastao je svijet ili je pak taj svijet kao i vrijeme bez početka i kraja.

 

Stoga treba i upozoriti na stavak u Aristotelovoj Fizici: ‘’Jer vrijeme i jest upravo ovo: broj kretanja naprama prije ili poslije’’ ili ‘’ To naime vrijeme , to brojeno kretanja sređujućega u horizontu ranijeg ili kasnijeg.’’ Vrijeme je brojeno i ono jest to brojeno . Aristotelova interpretacija vremena kreće se u smjeru ‘’ prirodnoga’’ razumijevanja bitka. Kaže se da je vrijeme ono ‘’brojeno’’ i ono brojeno jest ‘’sada’’ te je vrijeme uvijek neko ‘’sada-vrijeme’’. Kako je to ‘’sada’’ uvijek isto , slijed ‘’sada-vremena’’ to je onda Platon vrijeme nazvao slikom vječnosti: ‘’vječnu sliku vječnosti koja traje u jednom, vječitu sliku koja protiče u skladu sa brojem, a koju smo mi nazvali vrijeme.’’

 

Čitava je tradicija uglavnom slijedila ovo mišljenje. Kembridžski platoničari, među njima i Newtonov učitelj Isaac Barrow tvrdili su da je prostor postojao prije nego je svijet stvoren i da postoji izvan svjetski beskonačan prostor i da je isto tako vrijeme postojalo prije nego je svijet počeo postojati i da beskonačno vrijeme postoji i u izvan svjetkom prostoru . Tako je tu vrijeme pojmljeno kao matematički kontinuum ‘’sada-vremena’’ dakle kao matematičko vrijeme koje sadrži beskonačno mnogo točaka odnosno ‘’sada vremena’’ proizvoljno i neograničeno djeljivih . A to je Aristotel u svojoj Fizici izrazio riječima : ‘’A jer je biti u vremenu kao i biti u broju , moglo bi se pretpostaviti neko vrijeme veće od svega što biva u vremenu’’

 

Isaac Barrow je svoju raspravu The Geometrical Lectures započeo razmatranjima problema vremena. I ovdje donosimo centralnu njegovu misao koja vrijedi i za kasnija vremena i na kojoj će raditi filozofija nakon Kanta do danas:

 

‘’ Može se pretpostaviti da je svaka veličina proizvedena ili da u stvarnosti može biti proizvedena na bezbroj načina. Najvažnija metoda je ona lokalnih kretanja . U kretanju ono što uglavnom treba uzeti u obzir načini su kretanja i kvantitet motorne snage. Budući se kvantitet kretanja ne može odrediti bez vremena, nužno je najprije raspraviti o vremenu. Vrijeme ne označava stvarno postojanje već određeni kapacitet ili mogućnost za kontinuitet postojanja kao što prostor označava kapacitet za prostiranje dužine.

 

Vrijeme ne implicira kretanje što se tiče apsolutne i prave prirode , ne više nego što uključuje drugo, bez obzira da li se stvari kreću ili miruju , da li mi spavamo ili smo budni, vrijeme ide istim tokom. Vrijeme implicira kretanje da ono bude mjerljivo , bez kretanja ne bismo mogli zamjećivati prolaženje vremena. ‘O vremenu kao vremenu već je rečeno ( Kretanja stvari razluči ili miran odmori ) ali ni jedna misao tada neće doći’ nije loša Lucretiusova izreka. Također Aristotel kaže: Kada mi sami uopće ne mijenjamo tok naših misli ili ako doista ne primjećujemo stvari koje na njega utječu , čini nam se da vrijeme ne prolazi’

 

I doista čini se da uopće a nije niti očito koliko vrijeme ne prolazi kada se probudimo iz sna . Ali iz ovoga ne treba zaključiti da ‘’je jasno da vrijeme ne postoji bez kretanja i promjene položaja. ‘Mi ga ne percipiramo prema tome ono ne postoji’ krivi je zaključak, a san je varljiv u tome što čini da povezujemo dva široko odvojena momenta vremena. Međutim sasvim je točno da ‘kolika je količina kretanja toliko se čini da je vremena prošlo’ a niti kad govorimo o određenoj količini vremena ne mislimo na bilo što drugo već da je određena količina kretanja mogla postojati u međuvremenu, a mi zamišljamo da je kontinuitet stvari jednakog trajanja sa kontinuiranim uzastopnim prostiranjem.’’

 

To što je Heidegger sa nepravom nazvao vulgarnim predodžbama vremena vidimo da je kod Barrowa ono uspoređeno sa snom i vremenom koje protječe u snovima ako ono tu uopće protječe. I doista nam se čini da je vrijeme u snovima poput vječnosti i da san nikada neće prestati. Ali to je varka. Kao što je varka da je brojanje vremena vulgarna predstava vremena. I ja ću za to uzeti primjer iz našega svakodnevnoga iskustva. Ja se budim u rano jutro i vrijeme toga jutra je dio dana, a dan je jedan okret Zemlje oko svoje osi, dok je godina dana jedna ophodnja Zemlje oko centralnoga Sunca i moj se život mjeri tim ophodnjama.

 

Prema tome ja sam direktno determiniran kozmičkim vremenom u kojem ja brojim njegove djeliće. Prema tome teško je reći da je tu posrijedi neka vulgarna predstava. Kao što je teško reći da je kalendar kojega mi imamo i kojega smo uspjeli sačiniti jedna banalnija koja sa nama nema nikakve veze. Riječ je samo o tome da naše subjektivne doživljaje vremena dovedemo u jednu produktivnu svezu sa kozmičkim vremenom kojim smo nepovratno određeni.

 


---------------

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač 



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

admin · May 15 · Oznake: pitanja vremena

Grijehovi vezani za ratifikaciju Istanbulske konvencije (Iz knjige "Bjegunac", Borisa Golića)


 


Naši svećenici su bezosjećajni i bezdušni na naše egzistencijalne probleme, a naši političari su korumpirani i kriminalci. Stoga ne mogu shvatiti izjavu našeg kardinala Bozanića da su ateisti gori od kriminalaca. I što to našem kardinalu treba? Zar Crkva ne bi trebala biti unutar svojih granica i unutar svojih institucija? Zar se ona ne bi trebala odmaći od našeg javnog života? Zar nam stvarno župnici moraju soliti pamet i govoriti nam za koga da glasamo i što da radimo u svom životu? Zar naša vjera ne bi trebala ostati u privatnoj sferi? Zar nam netko mora stalno nametati svoj svjetonazor? Zar to nije ostalo u onom našem socijalizmu? Zar ćemo i dalje trpjeti nekoga tko želi biti poklopac na svakom našem loncu? 

 

Zar ćemo mi trpjeti nečije nesnalaženje u vremenu i prostoru? Zar ćemo mi uvijek biti na krivoj strani? Zar ćemo mi biti protiv napretka i civilizacije? Moramo li mi biti ili postati tradicionalisti? Želimo li mi to? Želimo li mi nešto govoriti u ime današnje hereze, protiv demokracije, za ekumenizam ili za heliocentrični sustav? Da se nekad nismo tome suprotstavili živjeli bi i dalje kao kmetovi, plaćali trećine, desetine, kulučili od jutra do mraka. Živjeli bi i dalje u srednjovjekovnom mraku. Pa valjda je toga dosta i dovoljno bilo. I zato se ne slažem s tom crkvenom, duhovnom obnovom i zato ne prihvaćam don Bakovićeve populacijske riječi:                                                                                             

„Množite se da nas bude više.“  


Drugi svećenici i biskupi idu i dalje od toga, pa govore kako nas neće pričestiti  na misi ako se javno ne pokajemo za naše grijehe. Meni treba malo više, pa pitam:


„A koje grijehe?“ 


Oni odgovaraju:


„Grijehove vezane za ratifikaciju Istanbulske konvencije.“


„A što je sa grijehovima struktura, što je sa kriminalnom pretvorbom i privatizacijom? Što je sa našom nezaposlenošću? Što je sa našim siromaštvom? Što je sa našim gospodarstvom i našom industrijom?“   

                                                                                          

„To su naši svećenici i biskupi zaboravili. To ih se uopće ne tiče.“


Stoga ja ne prihvaćam te kardinalove riječi o ateistima. Naime, ja među tim ateistima pronalazim časne, poštene i pristojne ljude, a to što oni ne odgovaraju našoj Crkvi i njihovoj ideologiji, to je drugi kraj opanaka, što bi rekli ili ne bi rekli Srbi. U našoj povijesti je valjda postojalo isto takvo vrijeme, kao ovo današnje i sadašnje, a bilo je to u NDH. I onda se rastakalo i kralo nečije židovsko vlasništvo, a sada se rastače naše društveno i državno vlasništvo. I nikome ništa. Crkva da bi rekla riječ. Ne žele se miješati, a i nije ih za sve to briga. Za njih su izdajice oni koji ne idu u Crkvu i koji odlaze iz zemlje trbuhom za kruhom. Ovdje i tako pošteni i časni čovjek nema nikakve šanse da žive ili prežive. Ili će se zadužiti kod krivih ljudi, ili će se zadužiti kod banaka ili će nekome biti jamac. I umjesto da se naša Crkva bori za poštene i časne uvjete rada i života, oni se bore protiv tih odlazaka i iseljavanja, oni se bore protiv nekakvog našeg dezerterstva.


Oni su pomiješali i uzroke i posljedice. I motive i razloge i povode. Oni su sve pomiješali i ne znaju što govore. Oprosti im Bože, jer ne znaju što govore. A i kao što će oni nešto znati o nama kad se oni bave svojim tajnim poslovima. A kad im to dosadi onda se bave poništavanjem teorije evolucije. Navodno se ta teorija razilazi s njihovim uvjerenjima i vjerovanjima. Ustvari se time ne bave svi svećenici, nego samo neki, oni dokoni ili oni koji su vjerski fundamentalisti. Neki od njih tvrde da je zemlja ravna ploča, pa kad je tako, onda neka im to ostane. I tako se kaže da su čudni Gospodnji putovi, da su oni od tog Boga odabrani i izabrani, oni su ovdje s nama i tako pod utjecajem i djelovanjem Duha Svetoga, i mi bi ih zato morali i trebali slušati. Jer mi smo i tako pilad, nejačad i stoka sitnog zuba. Što mi uopće znamo o životu? Oni se druže i bave onima na vrhu, onima moćnima i onima na vlasti. 

 

Briga njih za nas, oni vode svoju brigu i voze se u svojim skupim, novokupljenim mercedesima. Za njih nema gospodarske krize i neimaštine. I onda dijele žito od kukolja, onda dijele prave vjernike od krivovjernika.  Onda dijele vjernike od skeptika, agnostika i ateista. I onda govore za te nevjernike da su gori od kriminalaca, od mafijaša i tajkuna. Da su oni veće zlo od te naše korupcije. Ali zašto su im takvi na misama u prvim redovima, to ne znam. Zar se jedni i drugi ne boje straha Božjeg? Valjda je i to dio tog srednjovjekovnog nazora i mentaliteta, i tog konzervativizama, nemaš straha od Boga i radiš što želiš. Samo da su oni nedosljedni, jesu nedosljedni su. Uopće ne vode brigu o svojim siromašnim ovčicama. Briga njih za siromašne, valjda su im namijenili život na onom drugom svijetu.  

 

Zar nije Isus Krist govorio:        

 

„Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“


I zar se po osnovi toga svećenici ne bi trebali pridržavati:


„Bio sam gladan, i dali ste mi jesti. Bio sam beskućnik i primili ste me. Bio sam bolestan, i došli ste me posjetiti.“ 


Zar nije i ne bi trebao svećenički poziv biti Euharistija i zar svećenik ne bi trebao biti solidaran, darežljiv i pomagati siromašne i sirotinju. Zar ne bi svećenik trebao dijeliti božju milost i biti čovjek kome se istinski vjeruje i istinski ga se štuje. No javljaju se i oni bezosjećajni među njima, oni zlobni i oni sa zlokobnim glasovima:


„Danas je moderno otići iz domovine, to bi se moglo nazvati izdajstvom i dezerterstvom. To je gamad koja pod krinkom domoljublja i vjere pustoši Hrvatsku. Ne mogu se tek tako izbjeći društvene obaveze prema našoj vjeri i našoj domovini.“ 


Briga toga što ti naši ljudi odlaze trbuhom za kruhom, što su u potrazi za boljim poslom, sigurnijim i normalnijim životom, boljom plaćom, što je tim našim ljudima dosta i lijeve i desne ideologije, što im je dosta tih klerikalno – nacionalnih i huškačkih ideja, tih govora o ustašama i partizanima, što im je dosta bankarskih i lihvarskih dugova, kamata i kredita. Što im je dosta naše bijede, zaostalosti, siromaštva i naše nezaposlenosti. No i taj se ne  da pa sije svoju mržnju sa oltara i prijeti strijeljanjem. Ne može se tek tako kritizirati naš idealan sustav i biti nezadovoljan. 


A da je nešto trulo u državi Hrvatskoj, trulo je. I zato nam mladi odlaze. A jeli to nekakav socijalni bunt i pobuna protiv sustava tih zlih vrijednosti, ja ne znam. Samo da nam ne valja ideologija i svjetonazor, ne valjaju nam. Sve je nešto iskrivljeno, od našeg odrastanja, od našeg školovanja, do našeg zapošljavanja. I ništa tu ne štima, i ništa tu ne valja. Stalno nailazimo na teškoće, nezadovoljstva i nekakve prepreke. Ali ima i onih koje naša domovina nije iznevjerila, nije ih ostavila bez posla, bez primanja i bez perspektiva. Nisu se oni vratili iz rata i ostali bez tvrtke i bez posla. 


Žive oni dobro na grbači države i poreznih obveznika. Dobivaju oni svoje milodare, lukna, mise, prve pričesti, vjenčanja i sprovode. Dobro oni naplaćuju svoje sakramente, naš strah od smrti, naš strah od vraga i mogu oni tada promicati svoje evanđelje i svoje razne istine. Dobro oni sve to naplaćuju, blebeću i pričaju što hoće i što moraju, bez posljedica za ono što izgovore, a oni pričaju takve gluposti, da to ne bi ni pas s maslom pojeo. 




-----------------------------------------


Boris Golić




Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.


Rođen je 1958. godine u Belišću.


Do sada napisao: 


2010. godine - 55+, „Posljednji Gutmann"  i „Tamna strana mog Mjeseca".


2011. godine - „Vražja divizija" i „Vražja divizija II".


2012. godine - „Izvan koncepcije" i „Paintball".                                                                                                                               

2013. godine - „Zovem se 55+" i „Više se ne zovem 55+". 


2014. godine - „Investitor" ;  „22 kvake" ; „Tribunj via Čanak" i „Analiziraj me!".                           


2015. Godine - „Nema lijeka za naš blues"; „Izborna lista"; „Svijet okrenut naopako"; „Unatoč i usprkos svemu". 


2016. Godine - „Gimnazijski dani"; „Slavonska molitva"; „Izbjeglica"; „Turci među nama"; „Romi među nama"; „Srbi među nama".


2017.godine – „Hrvati među nama"; „Seksualni  vodič za ruralne frajere"; „Put u Munchen"; „Argentinski  tango", „Strah od stranca"


2018.godina - „Biti ili ne biti hrvatski tajkun"; "Bjegunac" .



-----------------------------------------



Preuzmite knjigu - "Bjegunac", Borisa Golića


Knjigu "Bjegunac", Borisa Golića, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem 

kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/golic31.php te pažljivo 

slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 --------------

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


Pisanje je među najdepresivnijim zanimanjima



 


Pisanje je jedno od deset zanimanja koje će kod ljudi, izazvati depresiju, nelagodu, otuđenje i nezadovoljstvo pokazalo je novo istraživanje!

 

Prema rezultatima tog istraživanja, umjetnici i pisci su među deset najdepresivnijih zanimanja. Neredovita plaća, boravak u osami, neprestano istraživanje ljudskih motiva i ponašanja, traženje dobra i zla u ljudima, te svojevrsna  izolacija preduvjeti su za depresivno raspoloženje pisaca i umjetnika.

 

Tim zaključcima u prilog idu i mnogobrojni primjeri iz prošlosti.

 

Velikani pisane riječi Virginia Woolf,  Ernest Hemingway, Anne Sexton i Arthur Koestler, Sylvia Plath, Ivana Brlić Mažuranić, Ulderiko Donadini, Edgar Alan Poe, Sergej Jesenjin samo su neki su od pisaca čija je borba s depresijom završila  samoubojstvom.

 

Dok se kod nekih u njihovim najboljim djelima ne može ni naslutiti kakav su život vodili izvan svog književnog stvaranja, drugi su bili opsjednuti mračnim temama, pa su njihova djela i preslika njihovih teških života.

 

U znanosti je poznat tzv. Sylvia Plath efekt, nastao na temelju istraživanja koje je pokazalo da su književnici, koji pišu poeziju skloniji depresiji i samoubojstvu nego oni književnici, koji objavljuju romane i dramska djela.

 

Pisac Simon Brett s medijima je podijelio vlastito iskustvo s tom bolešću. “Mnogo vremena provodimo sami kod kuće. Isto tako, brojni pisci su staloženi, tihi ljudi kojima je prilično stresno javnosti predstaviti svoja djela”, rekao je.

 

Kao posljedice depresije, koja se ponekad javlja zbog problema s inspiracijom i nezadovoljstva vlastitim radom kod pisaca su vrlo često prisutni problemi s alkoholom i drogom.

Sljedeći veliki razlog depresije kod pisaca je i neprihvaćanje njihovih djela, zato jer se recimo usuđuju progovoriti o zabranjenim temama i u vječnoj potrazi za istinom suprotstaviti vladajućoj politici, kriminalu ili kleru što neminovno dovodi i do zabranjivanja njihovih riječi, misli i djela, odnosno cenzure.

 

Zanimljivo je spomenuti i to da se depresija češće javlja kod najboljih i najtalentiranijih pisaca, koji zbog svoje talentiranosti i posvećenosti pisanju uvijek zadrže i određenu dozu dječje naivnosti, iskrenosti, ljudskosti, sklonosti iznošenja nezgodne istine u pogrešan trenutak i ne žele se ponižavati suradnjom i klanjanjem trenutnoj vlasti i političarima. Manje talentirani ili netalentirani pisci i književnici, koji uzorno surađuju s vlašću i političarima najčešće ne boluju od depresije, materijalno i stambeno su osigurani, no svojim pisanjem takvi “pisci i književnici”, gotovo da ne ostave nikakav trag.

 

A, svi oni koji ne vjeruje u tu moju tvrdnju neka dobro prouče životopise vjerojatno najboljih i najtalentiranijih pjesnika na ovim prostorima – Tina Ujevića i Vesne Parun. Prava istina je da oni bez obzira na sav svoj talent, veličinu djela i značaja za hrvatsku kulturu nikad nisu bili ljubimci političara, pa shodno tome nikad nisu bili ni nagrađivani književnim nagradama, stanovima, putovanjima i počasnim titulama. Nikad nisu bili izabrani za predsjednika društva pisaca, a ni nagrađeni članstvom u Jugoslavenskoj ili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

 

Jer sve te silne počasti i nagrade rezervirane su isključivo za one podobne. I pri tome nije nimalo važno znaju li takvi navodno “ugledni” članovi naše zajednice, “književnici i akademici”, uopće čitati i pisati.

 

Zvuči li vam to kao opravdan razlog za depresiju?

 




-----------

Uredio i napisao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.



Život kao kozmički događaj (iz knjige "Uz kozmologiju zlatnog prstena", Zlatana Gavrilovića Kovača)




Znanstveni i formalni um se pokazao snažnim kada je trebalo objasniti svijet logičkih i kvantitativno određenih oblika, ali se danas pokazuje nemoćnim kada valja pitati o životu. Pa čak i u suvremenoj biologiji te su njegove granice spoznate, ako je naime prema racionalističkoj paradigmi sve moguće svesti na fiziku, a onda i sve znanosti podvesti pod tu 'fundamentalnu'  disciplinu duha. Za suvremenu biološku znanost nema ništa problematičnije od same ideje racionalnosti, jer je spoznat ograničavajući njen moment koji više ne odgovara današnjim domašajima naše spoznaje niti kognitivnim potrebama suvremenog čovjeka. Brojna biološka objašnjenja, danas posebno u evolucionoj biologiji, odstupila su od kriterija vrijednosti koje prihvaća važeća znanstvena racionalnost u okviru fizikalističkog modela.

 

Moderna biologija, posebno evoluciona biologija, vremenom je pokazala neadekvatnost fizikalističkog modela spoznaje. Nasuprot tome, fenomen živog u svom razvoju može biti okarakteriziran inherentnom nejasnoćom. Kako možemo shvatiti adekvatno fluidnost i nejasnoću života, ako imamo na raspolaganju oštro razgraničene koncepte?

 

Znanstveni duh pokušava elimirati svaki trag Boga i teologije iz područja spoznaje i našeg života do te mjere, da je to postala nova teologija, antibožja teologija. To je vrlo često prisutno u biologiji. Tako česte rasprave o prirodi svojstava živih stanica i organizama koje objašnjavaju njihovu evoluciju odvodile su na pogrešne rasprave o porijeklu života. Skoro bez izuzetka pod takvim okolnostima pozitivisti su se nalazili na svom visokom konju antimetafizike i antiteologije denuncirajući svaki trag stare teologije - Glavnog plana ili teleologije svijeta kojeg su nalazili u bezazlenim postulatima evolucionista koji su jednostavno smatrali, da u živom ima nečeg više, osim fizike. Neimenovavši sebe u odbor za budnost, oni pokušavaju zahvatiti i spriječiti svako odstupanje od gledišta superiornog, svjetovnog, znanstvenog svijeta. Pretpostavke takvih gledišta niti su tolerantne niti stvarno znanstvene u područjima koja su izvan jurisdikcije znanosti.

 

To, da je moguće cijeli problem živoga svesti na fizikalno kemijske termine, pokazuje se danas spornim mišljenjem u kojem se biološka znanost više ne snalazi i kojeg ona danas poima kao jedan beznadan cilj za veliki dio biologije i izvor brojnih igri riječi i obmana. Isto vrijedi i za molekularnu biologiju koja je dugo bila pojmljena kraljicom bioloških znanosti i temelj na kojem druge biološke znanosti (uključujući i humane) tragaju za okončanjem svojih rasprava. Zadatak pokazivanja uloge ideologije u skoro svim fizikalno kemijskim aspektima biologije u principu je isto što i ideološka kritika osnovne paradigme cjelokupne znanosti poslije sedamnaestog stoljeća.

 

Jedan izlaz iz te situacije mi vidimo, na primjer, povratku i na one teorije koje su bile aktualne daleko ranije kao što je na primjer biologija Gerta von Natzmera koji je 1942. u Berlinu objavio knjigu "Lebendige Natur" koji se život shvatio kozmičkim događajem, ali se mi razlikujemo od njega po tome što ne mislimo, da je sam život rijetkost u pojavama kozmosu . Sasvim suprotno, mi tvrdimo da je naš kozmos pun elektriciteta i da vrvi životom na sve strane bez obzira, da li se radilo o visokim ili niskim temperaturama, dok su munje ili električna pražnjenja bitna upravo stoga što pokreću teleološki proces pa se život razvija od jednostavnih jedinjenja prema složenim cjelinama.

 

Život je svagda u vremenu. Sav život i život pojedinih bića i život super individualnih životnih jedinica protječe u vremenu. Vrijeme ga međutim ne nosi sa sobom kao struja neko strano tijelo, već vremenska ograničenost sačinjava njegovo biće. Iz vlastitih iskustava poznajemo hod tog živog vremena. U njemu osjećamo ritam našeg vlastitog života.

 

Ono unutarnje protjecanje vremena jedva da ima, osim imena, nešto više zajedničko sa hodom fizikalnog vremena kojeg su jedinica mjerila dana i godina i kojeg žurno protjecanje pokazuju naši satovi. Kao što je kuckanje sata i svaki zamah njegova njihala tek što smo ga spazili već zauvijek ušlo u prošlost, tako i fizikalno vrijeme niže jednu prošlost za drugom koja se nikada ne vraća. Vrijeme korača ravnim putem, na njegovoj stazi nekadašnji 'sada' redaju se u lanac koji nema ni početka ni kraja.

 

Posve je drugačije proživljeno vrijeme. Tom vremenu pripada ono što nazivamo trajanje. U njemu ostaje prošlost doduše izmjenjena, ali sačuvana na tajanstveni način. To vrijeme živi dalje u sokovima i u tkivu tijela te prožima naš duševno duhovni organizam. Time što nas je oblikovalo ono i dalje djeluje u nama kao neka stvaralačka sila. Ono je isto tako neposredno nazočno i u životu viših životnih jedinica, vrsta, rodova i plemena organizama. Sve sudbine koje su te organizme zadesile u dalekim epohama povijesti naše zemlje i čitavog kozmosa, svako prilagođavanje koje je ikada provedeno, još i danas pokazuje put novom stvaranju; ono mu istodobno određuje i granice. Na ravni duhovnog života ulazi prošlost u sadašnjost kao sjećanje i to ne kao neka bijedna sjena onog što je nekoć bilo, već kao stvarnost koja u odlučnoj mjeri određuje naš život i naše čine i sada i u svoj budućnosti.



-----------------------------------------


Zlatan Gavrilović Kovač




Zlatan Gavrilović Kovač porijeklom iz Hercegovine, rođenjem Dubrovčanin, a  odgojem Zagrepčanin rođen je u Dubrovniku 25 siječnja 1959 godine.

 

Četiri razreda Preparandije pohađa u Dubrovniku  a kasnije školu nastavlja u Splitu. Diplomira pomorsku školu u Splitu u svojstvu poručnika trgovačke mornarice 1977. godine. Studij filozofije i sociologije otpočinje u Zadru 1978. godine a iste godine nastavlja u Zagrebu. Diplomirao je na ovim odsjecima 1986 godine.

 

Filozofsku disertaciju obranio na Sveučilištu u Sarajevu 1989 godine sa tezom Filozofske pretpostavke suvremene znanosti.

 

Glavni je i odgovorni urednik novine zagrebačkog  Sveučilišta "Studentski list" 1982-83, časopisa za teoretska pitanja "Pitanja" 1984-85, klinički je sociolog psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu od 1990-94.

 

Koncem iste godine sa porodicom emigrira u Australiju. Suradnik je brojnih australskih radio postaja na  hrvatskom jeziku i bosanskom jeziku. Objavljivao je  svoje radove u nekih tridesetak  novina i časopisa u sedam gradova i četiri zemlje.

 

Također je suradnikom hrvatskih dnevnih portala koji objavljuju radove iz područja književnosti i politike.

 

Živi i radi u Adelaideu u Australiji.

 

Kontakt: 


E-mail: zlatan.g@adam.com.au



-----------------------------------------



Preuzmite knjigu - "Uz kozmologiju zlatnog prstena", Zlatana Gavrilovića Kovača




Knjigu "Uz kozmologiju zlatnog prstena", Zlatana Gavrilovića Kovača, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 

 

 

admin · May 2

Izdavačka industrija je korumpirana, nesposobna i nepotistička!



 

Književna nobelovka iz Austrije Elfriede Jelinek u novom intervjuu izjavila je da izdavačku industriju smatra korumpiranom, nesposobnom i nepotističkom, te zato sve svoje tekstove u posljednje vrijeme objavljuje isključivo u digitalnom obliku na internetu.

 

Autorica kontroverznih romana "Pijanistica" i "Naslada", te niza zapaženih dramskih tekstova, austrijska književnica Elfriede Jelinek, oduvijek je bila poznata kao osoba, koja bez obzira na posljedice uvijek kaže ono što misli.

 

Zbog svoje oštre kritike patrijarhalnih odnosa i austrijske nacističke prošlosti, Jelinek nije baš omiljena među desničarima u svojoj domovine, pa su je svojedobno javno prozivali i ekstremistički političari poput Joerga Haidera ( populista, neonacist, politički kamelon, desni radikal za kojeg se nakon smrti otkrilo da je uz sve to još i homoseksualac).

 

No, Jelinek nema dlake na jeziku i zna uzvratiti, a sada se na meti njezine kritike našla izdavačka industrija, s kojom književna nobelovka jednostavno više ne želi imati nikakve veze. Jelinek je u opsežnom intervjuu naa portalu Fiktion.cc izjavila da su nakladnici "korumpirani, nesposobni i nepotistički nastrojeni" te da raznim smislicama i ugovorima otimaju piscima i mogućnost zarade i kontrolu nad vlastitim tekstom.

 

Zbog toga 67-godišnja Jelinek već godinama nove tekstove objavljuje na svojoj stranici na internetu, a za nakladnike kaže da "zna biti zabavno gledati tko je kome prijatelj i tko kome duguje uslugu", pa se na taj način biraju knjige za objavu.

 

"Ne želim s time više ništa imati", izjavila je nobelovka.

 

Kada je riječ o samoobjavljivanju tekstova na internetu, Jelinek je naglasila da tako "tekst ostaje moj i pripada meni", ali je i "svakome besplatno dostupan".

 

Oduševljava je, rekla je nobelovka, "ta kombinacija između privatnog i javnog".


--------------- 


Napomena autora:


Nepotizam (iz latinskog. nom. nepos, gen. nepotis unučad, potomak, nećak) je termin kojim se označava zapošljavanje članova vlastite obitelji ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima. Kriterij stručne ili osobne sposobnosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu.

 

Može biti i izmišljena pozicija ili radno mjesto za osobu, koja često nema, ni stručne, ni profesionalne kvalifikacije. Kriterij zapošljavanja na takvo se mjesto mogu biti primjerice rodbinske, zavičajne veze, te prijateljske ili stranačka pripadnosti.


Hrvatski prijevod te riječi bio bi uhljebništvo, pri čemu se riječju "hljeb", umjesto hrvatske riječi "kruh", jasno označava odakle, iz koje države, i kojih krajeva dolaze osobe sklone nepotizmu.



Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


RADIESTEZIJA (iz knjige "Samorazvoj i vizije", Anđe Jotanović)




Ne znam objasniti zašto me je visak privukao. Možda zbog pitanja koja nisam dugo postavljala ni sebi ni ikome oko sebe. Jednostavno sam šutjala i radila prilagođavajući se poslovima koje sam prihvatila kao svoju obvezu, a i kome bih mogla postavljati pitanja? Muž mi nije dozvoljavao, da ga išta pitam, šefa nisam imala što pitati znala sam po rasporedu rada, što mi je posao i gdje ću raditi, djeca su mi i tako ispričala sve što su htjela, a što nisu, intuitivno sam znala kad ne govore istinu pa sam poduzela korake, da im dam do znanja kako nije pametno ne govoriti istinu. Istina kad-tad dođe na vidjelo. Da, sad zasigurno znam kako sam ovo znanje odabrala, da se naučim postavljati pitanja i tražiti na njih odgovore.

 

Prva pitanja koja sam postavila visku bila su vezana za moje zdravstveno stanje i emotivne obrasce. Postavila bih pitanje u kojem postotku moj neki organ radi i koja emocija najviše utječa na njegov rad, a onda bih tražila od viska, da to stanje dovede u balans. 


Obzirom da o ovom znanju nisam ništa znala, pustila bih visak da radi sam koliko hoće i da se kreće kuda hoće, ja sam ga samo držala na uzici iznad diagrama i tako je to trajalo neko vrijeme. Uopće nije bilo loše, čak sam neke stvari o toj radiesteziji počela i razumijevati, bilo mi je čak i zabavno. Ne'š ti vraga, kad meni visak poče zapovijedati. Poslao mi je poruku, da promijenim boju uzice koja je bila crna i stavim pola bijelu, a pola crvenu boju konca. Gledam ja u tu malenu spravicu i kažem: „ E, vala mi je puna kapa kojekakvih zapovijedanja! Još ćeš mi i ti zapovijedati!" pa ga ja lijepo bacim u smeće i odmah odnesem u baju.

 

Sama sebi po povratku kažem: „Anđo, budi pametna i mani se svega toga, kako možeš razgovarati sa tim komadićem drveta?"

 

Lijepo protrljam ruke sretna, da sam se svega toga riješila. Vraga sam se riješila! Tko se tog viska riješio ni danas ne znam? Tek upute slijede, da ovaj visak nije bio za mene, on nosi energiju druge osobe. Poruka je, trebam nabaviti svoj visak, ako hoću i dalje raditi sa viskom. Prisjetih se, da je taj visak napravio svojim rukama gospodin koji mi ga je posudio i još mi je rekao, da ga čuvam i da mu ga vratim. To sam bila potpuno zaboravila. Što ću sad reći čovjeku gdje mu je visak? A što ću? Reći ću mu istinu, da sam ga bacila i čovjeku kupiti drugi visak.

 

O, Bože, koje uvrede, kad sam mu rekla što se dogodilo sa njegovim viskom! Tek nekoliko godina kasnije sam mu donijela kristalni visak i zamolila ga, da mi oprosti, ako ikako može. Ni danas ne znam je li mi stvarno oprostio, ali ono što je mene više mučilo je moje neznanje gdje da nabavim drugi visak.

 

Baš sam se lijepo zabavljala. Ni igra „čovječe ne ljuti se" nije mi bila draža i bolja. Odlučim ja da idem nabaviti drugi visak. Odem u željezariju i tražim visak kad prodavačica meni donese veliki zidarski visak hahahaha. U neprilici kažem,, da to nije taj koji tražim. Žena me ljubazno uputi u kojoj trgovini mogu nabaviti visak koji tražim.

 

Prvi dan nisam znala naći trgovinu, drugi dan dobila sam upute, ne znam od koga, došle su putem misli. Prije nego uzmem visak ne smijem sa rukom kojom ću držati visak u radu ništa dodirnuti. U autobusu nema držanja. Otići pred pravoslavnu crkvu Svetog oca Nikole i zamoliti ga da mi bude zaštitnik u radu. Kada uzmem visak, prvo pitanje koje mu trebam postaviti je, da li želi komunicirati sa mnom. Drugo pitanje je: u kojem postotku visak odgovara svome originalu. Treba odgovarati najmanje 90% do 100%, ako nije tako, visak nije za upotrebu, može donijeti više štete, nego dobra.

 

Sva sretna, da sam našla visak koji sam tražila kupim još i tablice od Borisa Farkaša i prvu literaturu o znanju za koje sam odlučila da mi pravi društvo, ali to nije sve. Dok sam ovo kupovala, javlja mi se Bog i kaže: „Kupi onaj zeleni prsten." Tražim po polici i konačno ugledam prsten. Sve kupljeno sam stavila u torbu. Samo prsten nosim u ruci i polako zamišljeno koračam riječkim korzom. Osluškujem Boga i njegovo naukovanje o prstenu. Pobroji rupice s obadvije strane prstena. Na jednoj strani je trinaest, a na dugoj petnaest. Trinaest su Bog i apostoli, a četrnaesti i petnaesti ste ti i sin moj. Stavljam ti ovaj prsten na ruku, od danas si moja žena.

 

I tako je počela moja naobrazba u ovom i inim znanjima. Naravno, da sam na visak stavila bijelo crvenu uzicu. Mnogo vremena kasnije shvatila sam značenje prstena i ove dvije boje. Prvi put u životu počela sam vjerovati u znanje ili sam prvi put počela vjerovati u svoje znanje. Taman sam ja sve to posložila i sretna došla na posao. Nailazi jedan kolega iz firme i pita me kao usput: „Kako tvoj visak?" Gledam ga razrogačenim očima. Sigurna sam, da on niti itko u firmi nema nikakvog pojma o mojim viskovima i dok se ja povratih od šoka, ugledah ga kako odlazi svojim putem ne čekajući odgovor. Jedva sam dočekala, da ga pitam otkud on zna za to moje zanimanje. Nije mi rekao, samo se nasmiješio svojim tajanstvenim osmijehom, ali me je zato naučio kako se upotrebljava visak, kako mu se postavljaju pitanja i kako se čitaju odgovori. Pri tom je bio još toliko velikodušan i dao mi je skriptu koju je sam o tom znanju napisao. Pokazao mi je kako izgleda kozmički visak, a dao mi je dijagram koji je zaštićen i čuda su se počela ostvarivati i potvrđivati. Sumnja je počela polako gubiti snagu pred nadolazećom istinom. Nisam sama u tim otkrićima duhovnih komunikacijskih zbivanja. Znanja svi dobivamo na različite načine, a ona su i u svima nama. Netko na njih nekad obrati pozornost, a netko nikad.

 

Od tada sam počela redovito čitati literaturu koja mi je na čudesan način pristizala različitim kanalima. Prva literatura koju sam pročitala bila je:

 

„Krsna, izvor sveg zadovoljstva"

 

„Krsna, izvor sveg zadovoljstva" Ovu knjigu sam kupila kad i tablice od Borisa Farkaša. Zašto sam kupila ovu knjigu? U prvoj Božijoj objavi koju sam doživjela kad sam imala samo 8-9 godina, Bog mi se predstavio kao Krsna. Dugo vremena pokušavala sam majci govoriti o tom predivnom svijetu kojeg sam doživjela nakon iskustva „tik do smrti". Nitko me nije slušao, nego mi je zabranjeno o tome pričati. Prestala sam pričati, ali u svojim intimnim trenutcima kao dijete, često sam u praznim listovima bilježnica pisala ovo ime. Tada nisam znala ni za kakvog Boga, znala sam samo nekoliko molitvi iz pravoslavnog kalendara.

 

Druga knjiga je bila „Nauka o jastvu" od Swami Prabhupada, a zatim mi je kolega sa posla posudio nekoliko knjiga koje su mi bili putokazi na mom duhovnom putu. Među jima je bila i knjiga „Put u Shambalu". O jednoj od njih želim nešto više reći. Pisac joj je Kalil Girban. Iz te knjige uzela sam prva uputstva po kojim sam poželjela živjeti. Knjigu sam pročitala u jednom dahu, ona je bila taj okidač mog istinskog mijenjanja u osobu kakva sam željela postati.

 

Čitajući je, ovo sam si iz te knjige zapisala kao putokaz:

 

Doslovno sam prepisala tih sedam duhovnih zakona, čitala ih kad god sam stigla i razmišljala kako da ih primijenim na djelu. Ne znam, smijem li ih iskoristiti u svojoj knjizi, samo želim da kao čitatelj imate uvid u taj okidač koji mi je pomogao da se mijenjam. On svakako nije jedini i nije prvi, ali je jako bitan. Čitajući ovu knjigu, prvi put sam imala osjećaj da bih mogla uspjeti u svojoj preobrazbi.



-----------------------------------------


Anđa Jotanović




Anđa Jotanović rođena je u Tesliću 15 .travnja. 1957. a u Rijeci živi od svoje osamnaeste godine.

                    

Već '90-tih godina Anđa započinje sustavne promjene u smislu razvoja svoje pozitivne svijesti čiji rezultati postaju pravim nadahnućem. Sukladno tom razvoju, Anđa ubrzo postaje učenicom, praktikanticom i ovlaštenom učiteljicom Učenja Vatre.

 

Autorica je tijekom života ulagala u razvoj ljudske pozitivnosti te je nadahnula mnoge živote. Pisanjem se počinje baviti u svojim 40-tim godinama života i pronalazi svoj osobni izričaj kroz pisanu riječ koja postaje prepoznata u široj društvenoj zajednici.

                  

Do sada je izdala jedanaest autorskih dijela: "Samorazvoj i iluzija" 2009., "Samorazvoj i snovi" 2012., "Sam svoj kreator" 2014., "Kad duša progovori" 2015., "Mudrost i moć duše" 2016., "Priručnik za rekonstrukciju podsvijesti" 2016. "Moje vrline" 2016., "Biseri duše" 2017., "Univerzalna ljubav", 2017., "Svjetlost duha", 2017., Na braniku života, "Boje moga neba", 2018 i "Samorazvoj i vizije", 2018.

                    

Pjesme objavljuje na portalu www.magicus.info pod imenom Angelija te na portalu Avlija, kao i na svom osobnom blogu: http://blog.dnevnik.hr/angelija/


Kontakt: 


E-mail adresa: anda.jotanovic@gmail.com

 

Tel: +00385 91 521 22 55



-----------------------------------------



Preuzmite knjigu - "Samorazvoj i vizije", Anđe Jotanović




Knjigu "Samorazvoj i vizije", Anđe Jotanović, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 

admin · Apr 24 · Oznake: radiestezija

Pjesnička blamaža iz Vintaža



 

Već po tko zna koji puta pokazao sam se iznimno lošim i neuvjerljivim interpretatorom vlastitih stihova. Ne bi to bilo ništa strašno da se u to nije uvjerilo i osamdesetak ljudi koji su me te noći nažalost, čuli. Radilo se o jednom humanitarnom koncertu za pomoć sirijskim izbjeglicama, u sklopu kojeg je organizirana i slam poezija. Nehotice, svojim nastupom sam prisutne natjerao da prigodno prožive svoje prvo izbjegličko iskustvo…

 

… Još prije desetak i više godina, na nagovor prijatelja kojem je teatralnost te vrste u krvi, počeo sam nastupati na večerima slam poezije. Najčešće traljav, rijetko solidan, baš nikada briljantan. Izgleda da sam teški mazohist. Kako inače objasniti stalnu potrebu za nastupima na kojima gotovo redovito podbacim? Bilo je tako i prije par tjedana u Vintage Industrial Baru. U prvih par stihova doslovce sam rastjerao sve okupljene.

 

Kao da sam prema ljudima rafalno ispaljivao metke, a ne pjesničke slike. Stampedo fanova obično uzbuđeno kreće prema omiljenom izvođaču. U mom slučaju ljudi su se također dosta uzbuđeno kretali, ali u obrnutom smjeru. Iz medija već znate za one američke psihopate koji periodički na nekom provincijalnom koledžu k'o iz šuba automatskom puškom posmiču dvadesetak studenata. Kao u nekoj igrici, mahnito pucaju u svakog tko im se nađe na putu. Pritom su vjerojatno u tolikom transu da se pomalo čude što iz njihovih žrtvi šiklja krv, a ne  bodovi. Oči su im tada zastrašujuće hladne i bezizražajne. E, tako sam i ja izgledao dok sam svojim rimama luđački pucao po svemu što se miče.

 

Bang! Bang! Bang! Kakav Django (nadimak jednog od kolega pjesnika), ja sam ovdje jedini real thing revolveraš, lišen skrivanja iza metafore. Vidi ovog lijevo kako sporo trči. Bang! Bang! Dvije oštre rime ravno kroz nespretnjakovićevo srce. Pada k'o pokošen i ruši još dvojicu pred sobom. Domino (d)efekt. Uzimam bazuku sonetnog vijenca i ispaljujem ga prema grupi djevojaka koje su brzale prema izlaznim vratima. Do mene je doletio par još toplih ženskih ruku koje su se ovile oko mene u čudnom pokušaju zagrljaja. Eto, cure očito vole grubo.

 

Dok su preda mnom svi u panici bježali, rutinirano sam, kao da se ništa posebno ne događa, nastavio s rešetanjem. Pa tko živ, tko mrtav. Jednim slobodnim stihom oborio sam trojicu tipova s nogu i zario im hladnu bajunetu aliteracije kroz crijeva. Ako se ikada više odvaže da seru po meni, činit će to samo uz pomoć katetera. Spomenute američke ubojice čeka doživotna robija, a mene doživotna sramota pa čemu da se onda zaustavljam? Iživljavat ću se do kraja u tom svom sadomazohističkom pothvatu.

 

Tako mi je valjda bilo lakše nego odmah priznati poraz, pognute glave sići sa stagea i sasuti si čitav spremnik strofa u sljepoočnicu. Ipak je dovoljno što sam se ovako belosvetski izblamirao. Pa neću im valjda još pružiti i satisfakciju da suzama otkrijem koliko patim zbog svega toga. Pravit ću se da sam dorastao situaciji, da me ne boli previše. Možda netko pomisli kako upravo prisustvuje eksperimentalnom performanceu u kojem se ispituju granice izvođačkog poniženja. Bogme, ispitao sam ih te večeri.

 

Palo mi je na pamet da bih svoj talent mogao unovčiti ponudivši se policiji za rastjerivanje nemilih prosvjednika. Kakvi pendreci, suzavac i vodeni topovi kojima tuširaju buntovne građane protiv njihove volje! Samo neka mene postave za govornicu i stvar je riješena! Koliko god nezadovoljnici imali jak i opravdan razlog za prosvjed, bježat će glavom bez obzira pred mojim recitiranjem. Provjereno učinkovito!

 

Kao što se more otvorilo Mojsiju, tako se i meni otvorio bezdan ispred stagea – neslavna slika koja sasvim sigurno neće završiti u nekom od nadolazećih reizdanja Biblije. Šačica preostalih slušača nakon prve se pjesme pretvorila u šačičicu. Nakon druge sam držao intimni monolog  pred toncem koji je nezainteresirano zijevao poput nilskog konja. Da stvar bude još gora, jedna mlada djevojka je manirom najgoreg back vokala u povijesti, uporno vikala: „Daj se makni! Makni se-e! Makni se-e! Nadglasavši i sam razglas zdušno je navijala protiv mene. Grleno čeljade, nema šta. K tome i otporno na moje metke.

 

Još se i danas usred noći probudim s teretom tog gorkog sjećanja na grudima. Obeshrabren, gonjen očajem beznađa, otvaram tada knjigu Echarta Tollea Moć sadašnjeg trenutka, u nadi da će mi njegova istočnjački orijentirana duhovnost pomoći da podignem to teško sidro sa srca. Na trenutak počinjem lakše disati, demoni prošlosti slabe i iščezavaju u svojoj nebitnosti. Instant reprogramiranog duha odlučujem vratiti knjigu na policu. Nakon te plastične operacije svoje napaćene psihe, osjećam kako nešto iznutra podlački iskušava snagu svježih šavova. Isprva nejasno pa sve glasnije, neka parodirana verzija Ive Robića pjeva mi znakovite stihove Vraćam se košmare tebi, tebi na obale Strave.

 

Malobrojnima koji me poznaju, a koji su bili u Vintageu te noći vjerojatno je i samima bilo neugodno zbog moje blamaže(tine). A što su mi mogli reći? Da je bilo super i da su onih 80 prebjega idioti? Yea right! Shvaćam ih - ni sam se ne bih došao tješiti. Netko bi iz prikrajka mogao vidjeti da samog sebe poznajem i pred svima na glas reći: „Vidi ovog/ovu, priča s onim kretenom, sigurno je i sam/a prokleto netalentirana i naporna budaletina.“   

 

 


-----------------------------------------


Zlatko Majsec




Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

 

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

 

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša" 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama". S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

 

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta", čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u ovu knjigu.

 

 

Kontakt:

 

e-mail:  melcaminoband@gmail.com

 


-----------------------------------------


Preuzmite knjigu - "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca



Knjigu "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 

admin · Apr 20

Pisci koji su mrzili pisanje!

 


 

Iako ih je pisanje učinilo slavnima brojni poznati pisci često su isticali da je to što rade mučno i mukotrpno i sasvim jasno prezirali posao kojim se bave. Neki od njih su to radili samo kratko vrijeme no neki su cijeli život prezirali pisanje. Upravo zato za vas čitatelje portala Digitalne knjige izdvojili smo citate poznatih pisaca koji dokazuju povijest mržnje i prezira prema pisanju knjiga. 


------------------------


'Kada pišem, osjećam se kao čovjek bez ruku i nogu, samo s olovkom u ustima', rekao je američki pisac Kurt Vonnegut, autor hvaljenog romana 'Klaonica pet'. No Vonnegut nije bio jedini  koji se tako osjećao.


------------------------

 

Slavna engleska književnica Virginia Woolf, poznata po romanima 'Gospođa Dalloway', 1925., 'Svjetionik' i 'Valovi' te brojnim drugim djelima, čitanje je usporedila s bolešću krivom za jedno još gore stanje – sklonost pisanju.

 

'Jednom se bolest čitanja urotila protiv sistema koji oslabljuje kako bi postao lak plijen za drugu napast koja počiva u tinti i širi se perom. Bijednik se okreće pisanju', tvrdila je Woolf.

 

------------------------

 

Dalje od usporedbe s tjelesnim propadanjem i bolesti nije otišla ni američka književnica Flannery O'Connor, autorica romana 'Teško je naći dobra čovjeka' i 'Mudra krv'. 'Pisanje (romana) strašno je iskustvo, tijekom kojeg kosa često ispada, a zubi propadaju', napisala je.


------------------------

 

Književni velikan, irski pisac James Joyce, svoje je zanimanje usporedio s mučenjem, ali onim sasvim maštovitim u sve uplevši i dozu duhovnog čišćenja.

 

Autor čuvene zbirke priča 'Dublinci' iz 1914. i romana 'Uliks' iz 1922. svoj je stav iznio u pismu upućenom Fanny Guillermet, 1918. godine.

 

'Pisanje na engleskom najdovitljiviji je oblik mučenja ikad smišljen za brisanje grijeha počinjenih u prijašnjim životima', konstatirao je Joyce.


------------------------

 

Rumunjski filozof i esejist Emil Cioran, stav je odveo do krajnosti i u zbirci eseja 'Kratka povijest propadanja' napisao: 'Umiremo proporcionalno riječima koje smo razasuli oko sebe.'


------------------------

 

Za američku autoricu najpoznatiju po romanu 'Lijeva ruka tame', Ursulu K. LeGuin, pisanje je nimalo vedar spoj usamljenosti i uzdaha. 'Pisanje ne stvara nikakav zvuk, osim uzdaha, i može se činiti bilo gdje, i čini se u samoći.'

 

------------------------

 

Za razliku od prethodnika francuski mislilac i književnik Charles de Montesquieu i američki umjetnik i književnik John Dos Passos za svoja zanimanja imaju samokritične i prilično humoristične definicije.

 

'Autor je budala koji nije zadovoljan što dosađuje samo ljudima oko sebe, već inzistira da dosađuje budućim naraštajima', piše Montesquieu u 'Perzijskim pismima' davne 1721. godine.

 

Dos Passos se bavi zagrobnim životom i u intervjuu za The New York Times 1959. zaključuje: 'Da postoji pakao namijenjen samo piscima, bila bi to prisila da 12 sati dnevno svaki dan provode čitajući vlastita književna djela.'





--------------------------------


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Kinezi zabunom izdali pornografsku verziju bajki braće Grimm




ORGIJE S BRAĆOM GRIMM

 

Roditelji nisu imali pojma što su doista kupili svojoj djeci: umjesto klasičnih bajki braće Grimm, kupili su im pornografsku verziju istih tih bajka.

 

Riječ je o skandalu koji se nedavno dogodio u Kini, zbog toga što izdavač nije nabavio prijevod originalne Grimmmove bajke na njemačkom, nego ih preveo s japanskog. Ono što kineski nakladnici Chinese Friendship Publishing Company i China Media Time nisu očekivali je to da im je u ruke došla japanska porno verzija slavnih bajki i da se u njoj može pročitati sve o incestuoznom odnosu Snjeguljice i njezina oca, i njenim orgijama sa sedam patuljaka.

 

Očito je da su u spomenutim nakladničkim kućama mislili da baš tako izgledaju prave Grimmove bajke. Jedina dobra vijest je da hardcore seksa tu ipak nema.

 

No, ono što nisu znali kineski nakladnici, primijetili su čitatelji. Nakon prodanih 150 primjeraka stigle su i prve pritužbe, pa je porno Snjeguljica povučena iz prodaje. Nakladničke kuće se sada naravno ispričavaju svim svojim kupcima. U objašnjenju koje su ponudili tvrdi se da je bajke prevodio student, ali to i dalje ne opravdava urednike izdanja, koji očito nemaju pojma o tome kako zaista izgledaju bajke koje su pisala braća Grimm.

 

Kad su izdavača upitali kako to da je  bajka za djecu postala tako eksplicitna i neobična, on je rekao da je cijela ta situacija "poprilično komplicirana".

 

U svakom slučaju, od svih klasičnih Grimmovih heroina, u porno verziji klasične bajke najgore je prošla već spomenuta Snjeguljica. Osim seksa s vlastitim ocem i sedmoricom patuljaka, dotičnu je obljubio i lijepi princ i to u vrijeme kad su je svi smatrali mrtvom.  



--------------------------------


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Otkrivena je tajna nestalih knjiga




Knjižnica na Novom Zelandu riješila je tajnu nestalih knjiga, koje bi se zatim ponovno pojavile na čudnim i skrovitim mjestima.

 

Zaposlenici knjižnice u Novozelandskom gradu Aucklandu dugo vremena su pronalazili knjige iz knjižnice na neobičnim mjestima, sakrivene ispod stolova i stolica i zametnute na teško dostupnim mjestima u knjižnici.

 

"Bilo je doista čudno i nismo uspijevali shvatiti, nalazili smo knjige sakrivene ispod police s odgovarajućom oznakom, bez ikakvih oštećenja ", rekla je upraviteljica knjižnice Rachael Rivera.

 

"Mislili smo da se netko igra s nama i da mu je silno dosadno."

 

Tajna je konačno razotkrivena  kad su zaposlenici knjižare razgovarali s beskućnicima i shvatili da mnogi od njih - nisu bili u mogućnosti dobiti knjižnične iskaznice jer nemaju kućnu adresu (prijavljeno prebivalište), pa su skrivali knjige kako bi se sljedećeg dana mogli vratiti i nastaviti čitati.

 

Prema najnovijim podacima iz Aucklanda, u najvećem gradu Novog Zelanda boravi više od 23.000 beskućnika.  Statistika pokazuje da to uglavnom nisu obični beskućnici pijanci i narkomani, već ljudi koje je vrli i sveti liberalni kapitalizam iz nekog svog razloga izbacio iz društva, oduzeo im posao, novac, stan, mjesto prebivanja.

 

Takvi kapitalistički beskućnici kojima su država, banke, osiguravajuća društva ili bolnice u kojim su se liječili oduzeli pravo na normalan život nikako nisu neuk i priprost puk. Najvećim dijelom oni su završili srednje i visoke škole. Posebno zabrinjavajuće je to što među njima ima jako puno mladih ljudi.

 

Rivera je rekla da su problem sakrivenih knjiga ipak uspjeli riješiti tako da su beskućnicima dopustili da koriste adresu gradske vijećnice, kao svoje prebivalište (adresu stana), pa se sada svi mogu učlaniti u knjižnicu i imati pristup svoj literarnoj građi, koja se u toj knjižnici nalazi.


------------------


Preveo, uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

"Ubiti pticu rugalicu" inspirativnije je djelo od "Biblije"




Nedavno preminula književnica Harper Lee


Roman "Ubiti pticu rugalicu" američke književnice Harper Lee za većinu ispitanika je inspirativnije djelo od "Biblije", pokazala je internetska anketa agencije OnePoll

 

Klasik o životu na američkom jugu u doba gospodarske krize 1930-ih, iz perspektive djevojčice Jean Louise Finch, na većinu čitatelja utjecao je više nego "Biblija". Sveta knjiga kršćana koja je prevedena na 2.233 jezika i prodana u više od 2,5 milijardi primjeraka širom svijeta smjestila se na drugo mjesto liste djela koja najviše nadahnjuju.

 

Glasnogovornik agencije OnePoll rekao je da je djelo Harper Lee čitatelje dotaklo "svojom toplinom i humorom, unatoč ozbiljnoj tematici rasne nejednakosti o kojoj progovara". Zaključio je i da je "neobično što je potukao "Bibliju", kojoj se većina čitatelja okreće tek u određenoj životnoj dobi", prenosi britanski Telegraph.

 

Trećeplasirana knjiga je "Dijete zvano "ono"" Davea Pelzera, istinita priča o mladom dječaku kojega je zlostavljala majka alkoholičarka. Četvrto mjesto pripalo je priručniku "Muškarci su s Marsa, žene su s Venere" Johna Graya, a na petom mjestu našao se "Dnevnik Anne Frank".

 

Među top deset djela u čije korice treba zaviriti u potrazi za nadahnućem ispitanici su smjestili i "Lovca u žitu" Jeromea Davida Salingera, svevremenu političku satiru "1984." književnika Georgea Orwella i autobiografiju Nelsona Mandele "Dug put prema slobodi".


----------------------




Nedavno preminula književnica Harper Lee napisala je samo dva romana, ali jedan od njih, 'Ubiti pticu rugalicu', ima kultni status. Od objave romana prošlo je 56 godina, ali je i dalje jedna od najčitanijih knjiga ne samo u Americi, već i u svijetu, dok je njezin sljedeći i posljedni roman objavljen je prošle godine.




Prema poznatom romanu, dvije godine kasnije nastao je i istoimeni filmski klasik, a naslovna uloga pripala je Gregory Pecku, koji je tumačivši lik odvjetnika Atticusa Fincha nagrađen Oscarom za najbolju glavnu mušku ulogu.


Godine 1995. film je registriran u nacionalni filmski registar. Također se nalazi na 25. mjestu najboljih američkih filmova svih vremena prema izboru Američkog filmskog instituta. Godine 2003. godine Američki filmski institut proglasio je Atticusa Fincha najvećim filmskim junakom 20. stoljeća.


Film Ubiti pticu rugalicu označio je glumačke debije za Roberta Duvalla, Williama Windoma i Alice Ghostley.



------------------


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Friedrich Wilhelm Nietzsche - citati



 

Friedrich Wilhelm Nietzsche (Röcken, Prusija, 15. listopada 1844. - Weimar, 25. kolovoza 1900.) bio je njemački filozof, filolog i psiholog. Svoju filozofiju Nietzsche zasniva na odnosu prema antičkoj grčkoj kulturi. On smatra da je kultura bila u usponu do pojave Sokrata, a nakon toga da dolazi do dekadencije i izumiranja kulture. Po njemu, od tada nastupa "moral stada", moral slabih ljudi koji propovijeda odricanje od života i nadu u drugi svijet.

 

Nietzsche tvrdi da čovjek pripada zemlji i da treba biti vjeran zemlji. Njegovo učenje se sastojalo i u tome da svijetom ne vlada zakon (logos) nego kaos, i da je život borba. Osnova svega je volja za moći (Nietzsche smatra da ono što čovjek hoće je višak moći), i ovakvu volju ima svaki čovjek, i to se može najbolje izraziti ovim citatom:" U volji sluge našao sam volju da bude gospodar". U ovom razmišljanju moć i snaga su najviše vrijednosti.

 

Ovaj filozof u umjetnosti vidi najpotpunije prihvačanje života, jer u umjetnosti svijet dobija svoj smisao, i zahvaljujući umjetnosti možemo podnijeti egzistenciju.

 

Da biste vi naši čitatelji što bolje upoznali ili čak i shvatili Nietzsche-a izdvojili smo neke od njegovih najpoznatijih citata:

  

Friedrich Wilhelm Nietzsche - citati

 

------------------------

 

Dokle god vas ljudi mnogo hvale budite uvjereni da niste na dobrome putu.

 

------------------------

 

Ne vjeruj onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti.

 

------------------------

 

Ako u svemu postoji nešto što bi trebalo oprostiti, onda postoji i nešto što treba osuditi.

 

------------------------

 

Svugdje gdje postoji višak moći, ona želi osvajati.

 

------------------------

 

Što je dobro? Sve što uvećava osjećaj moći, volju za moć i samu moć u čovjeku.

 

------------------------

 

Pravi muškarac želi dvije stvari: opasnost i igru. Zato želi ženu kao najopasniju igračku.

 

------------------------

 

Slabi i bezuspješni neka propadnu; prvo je načelo njihovog milosrđa. I još im u tome treba pomoći.

 

------------------------

 

Tko dosegne svoj ideal, upravo ga time nadilazi.

 

------------------------

 

Ono što nas ne ubije to nas ojača.

 

------------------------

 

Tko nije ptica, neka ne sjedi blizu provalije.

 

------------------------

 

Sve što je doista veliko, drži se daleko od tržišta i slave.

 

------------------------

 

Ludilo je rijetko u pojedinaca; ali u skupinama, strankama, narodima i vremenima – ono je pravilo.

 

------------------------

 

Bez glazbe život bi bio zabluda.

 

------------------------

 

Svaki narod govori svoj jezik dobra i zla i ne razumije susjeda.

 

------------------------

 

Ono što ja govorim je povijest narednih 200 godina.

 

------------------------

 

Naš planet podsjeća na bolesnika koji piše povijest svoje mladosti kako bi zaboravio sadašnjost.

 

------------------------

 

Svaki je čovjek tamnica, ali i utočište.

 

------------------------

 

U osveti i ljubavi žena je opasnija od muškarca.

 

------------------------

 

Cijenim onoga tko živi da bi učio.

 

------------------------

 

Vi hoćete živjeti “u skladu s prirodom”? O, plemeniti stoici, kakve su to himbene riječi! Zamislite biće kao što je priroda: rasipno preko svake mjere, isto tako nemjerljivo ravnodušno; bez svake svrhe, obzira i nakane; bez milosti i pravde; plodno, a očajno i nesigurno u isto vrijeme. Zamislite samu ravnodušnost kao moć… Kako biste mogli živjeti u skladu s ravnodušnošću?

 

------------------------

 

Ako si rob, ne možeš biti prijatelj. Ako si tiranin, ne možeš imati prijatelje.

 

------------------------

 

Bolje je ne znati ništa nego napola znati mnogo toga.

 

------------------------

 

Ne postoje činjenice. Postoje samo interpretacije.

 

------------------------

 

Što više letimo, to manji izgledamo onima koji stoje na zemlji.



------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


S Krležom protiv kriminala i nacionalizma



 

Razgovarali smo s Željkom Ciprišem, profesorom japanskih studija na Kalifornijskom sveučilištu Pacifika u Stocktonu, gradu blizu San Francisca. Izdavač iz New Yorka, Monthly Review, namjerava iznijeti selekciju iz djela Miroslava Krleže. Monthly Review je značajan izdavač socijalističkih naslova, kao i časopisa s istim imenom. Objavio je i neke klasike - samo da spomenu najpoznatiji - kao Monopoly Capital od Paul Baran i Paul Sweezy, te Labor and Monopoly Capital od strane Harryja Bravermana. Željko Cipriš je dugogodišnji profesor japanskog jezika i književnosti, a u intervju-u objašnjava motive objavljivanja Krležinih djela u Americi.

 

Odakle dolazi ideja da se Krleža danas prevede i prezentira ga se američkim čitateljima? Drugim riječima, jesu li Krležine teme dovoljno univerzalne i razumljive novim generacijama?

 

Dugo sam bio zainteresiran za pisace ljevice. Početkom ovog stoljeća preveo sam na engleski jezik djela mladog japanskog čovjeka koji je radio 1920-ih, nazvanom Denji Kuroshima. Zatim sam prevodio još jednog japanskog pisaca, koji je bio aktivan 1920-ih i početkom 1930-ih, on se zove Takiji Kobayashi. Tada mi se konačno sinulo da bih mogao prevesti i nešto od Krleže. Krleža je pet godina stariji od Kurošime i deset godina stariji od Kobayashi; sva tri su gotovo iste dobi, više ili manje istu generaciju kao, na primjer, Bertolt Brecht ili Antonio Gramsci.

 

Sedam Krležinih tekstova koje sam izabrao napisano je dvadesetih godina 20. stoljeća, u svjetlu nedavno završenog Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije: bitke kod Bistrice Lesne, Baraka 5b, Domobran Jambrek, Domobrani Gebeš i Benčina govore o Lenjinu, Pokušaj pedesetvjekovne sinteze iz političkog eseja, Smrt bludnice Marije i Gospoda Glembajevi.

 

U vrijeme kada je napisao ove tekstove, Krleža je bio vatreni, buntovni intelektualac na vrhuncu aktivnosti. Iako poštujem čitav njegov životni rad, ovo me rano razdoblje najviše zanima. Naravno, nadam se da će to biti zanimljivo i drugima: ne samo američkim čitateljima nego i onima iz raznih drugih zemalja koji čitaju engleski, ali koji prije nisu ni čuli za Krležu. Mislim da su neke njegove teme, poput onih u ovoj knjizi, zasigurno dovoljno univerzalne i razumljive i novim generacijama.

 

Kako objavljujete  Harbours Rich in Ships: Odabrani revolucionarni spisi Miroslava Krleže, Radikalni svjetionik moderne svjetske književnosti s Mjesečnim preglednim tiskom, ljevičarska izdavačka kuća? Danas domaći i europski urednici i izdavači obično percipiraju Krležu kao autora koji piše o kolapsu (ne) postojeće hrvatske buržoaske klase, a manje, ako je to uopće, kao revolucionarni ili socijalistički pisac.


Prvo sam poslao upit na Northwestern University Press (objavili su Povratak Philipa Latinovića i Blagdan banketa ), ali nisu bili zainteresirani. Vanguard Press nažalost više ne postoji, a nove smjernice ( na rubu razloga ) ne prihvaćaju nove prijedloge. Pokušao sam u dvije druge izdavačke kuće, ali bez uspjeha. Urednik mi je odgovorio i zamolio me da mu pošaljem cijelu knjigu, a samo dva ili tri mjeseca kasnije potpisali smo ugovor.

 

Mladi Krleža, kao što znamo, piše o imperijalističkim ratovima, korupciji, oligarhiji, plutokratiji, nesretnom životu pod diktaturom kapitala i tako dalje. Štoviše, piše iz perspektive revolucionarnog socijalista. Gotovo stoljeće kasnije sve te Krležine rane teme još uvijek su kritički i tragično aktualne. Naravno, razne verzije vjerodostojnog socijalizma danas su temeljito diskreditirane, no moglo bi se reći da je socijalizam kao takav - u svojoj autentičnoj, humanističkoj verziji - i dalje valjana opcija za čovječanstvo.

 

Iz prethodnog pitanja slijedi ovaj: Zašto ste u početku imali naslov zbirke The Glembays & Other Revolutionary Writings?

 

S obzirom na činjenicu da smatram da je mladi Krleža strastveni revolucionar i da je njegovo djelo iz tog razdoblja odlučno i duboko suprotstavljeno, riječ revolucionarna zvuči primjereno. Nakon što su prihvatili knjigu, urednici su promijenili naslov tako da je sada super dug i pomalo bombastičan: luke bogate brodovima: Odabrani revolucionarni spisi Miroslava Krleže, Radikalni svjetionik moderne svjetske književnosti.


Da bismo iskoristili najveći dio našeg razgovora, želimo vas pitati: Koja je trenutna atmosfera u vezi s promjenom vlade u Americi? Jesu li određena ograničenja u akademskom sektoru već postala vidljiva u vezi s dolaskom republikanaca na vlast?

 

Iako trenutačno nema znakova bilo kakvih ograničenja u akademskom sektoru (i nadamo se da neće biti), atmosfera u zemlji je nešto depresivna. Obama je bio neodoljivo šarmantan, ali zbog svojih obećanja nade i promjena (u koja su mnogi sumnjali od samog početka) gotovo da nije bilo ni u domaćoj, niti u vanjskoj politici. Sada idemo od lošeg na gore. "Izbor" na nedavnim izborima bio je tragičan. Milijuni Amerikanaca ne očekuju gotovo ništa od bilo koje od dvije stranke. Čini se kao da smo zaglavljeni u neoliberalnom kapitalizmu. Možda je nepotrebno dodati da slični problemi nisu ograničeni samo na Sjedinjene Države. Kako prolaziti kroz nešto novo, otkriti bolji i racionalniji način društvenog života? Takva frustracija i borba protiv organiziranog idiotizma ponovo upućuju na mučenja i nevolje protiv kojih se naš veliki pisac borio prije gotovo jednog stoljeća.

 

Hoće li postojati promidžbena kampanja i kakvi su običaji vezani za predstavljanje nove knjige? Hoće li knjiga biti zanimljiva samo akademskim krugovima vezanim uz slavenske ili južnoslavenske studije, ili će to biti dostupno i na širem opsegu?

 

Budući da u slučaju manjih izdavačkih kuća, kao što su Mjesečni pregledni tisak i većina sveučilišnih izdavača, odgovornost za promociju knjige pripada više ili manje autoru (ili prevoditelju), pokušavam oglašavati Krležinu "novu" knjigu gdje god i najbolje što mogu. Šaljem kratke poruke svakom prijatelju, pisacu, profesoru, aktivistu i dr. koji mislim da bi bio zainteresiran za knjigu. Također pišem u odjele slavenske književnosti, knjižare diljem Amerike, i diljem bivše Jugoslavije, ministarstava kulture i drugih.


Uvjeren sam da je Miroslav Krleža pisac svjetskog kalibra, čiji je rad pravovremen i relevantan - zaslužuje da bude puno poznatiji nego što već jest. Ja se nadam da će ovu knjigu čitati najširi mogući raspon čitatelja širom svijeta i da će na skroman način pridonijeti ljudskoj emancipaciji iz nepotrebno nečovječnog socioekonomskog sustava. Potpuno ostvariva nada, zar ne? Optimizam volje!

 

---------------------------


O Željku Ciprišu



 

Željko Cipris predaje na Sveučilištu Tihog oceana u Kaliforniji azijske studije i japanske. Njegov prijevod Glembaya i drugih revolucionarnih spisa hrvatskog / jugoslavenskog marksističkog autora Miroslava Krleže objavit će se 2017. godine iz Mjesečnog preglednog tiska. Željka možete kontakrirati na adresi: http://zeljkocipris.info/



 ---------------------------


O knjizi "The Selected Revolutionary Writings of Miroslav 

Krleža, Radical Luminary of Modern World Literature"



 

Krleža je i ostat će ključna figura Hrvatske književnosti, i nitko zainteresiran za hrvatsku i južnoslavensku književnost dvadesetog stoljeća ne može ga ignorirati. Njegova stvaralaštvo potpuno zaslužuju da Krleža bude rangiran među velikane suvremene svjetske književnosti.

 

-Ante Kadić, profesor emeritus, Sveučilište Indiana, ruski i Istočnoeuropski institut

  

Luka bogata brodovima je impresivna i reprezentativna kolekcija koja će pomoći čitateljima svih interesa i dobi da shvate zašto se Krleža smatra najboljim književnim modernim književnikom.

 

- Iz pregleda knjige


 ---------------------------

 

Preuzeto s adrese: https://mronline.org/category/interviews/



 

 

Prilagodio, uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

Roman od 4500 stranica! Zvuči li vam to dovoljno suludo?




U Norveškoj se do sada prodalo oko 450.000 primjeraka knjige “Min kamp”, u prijevodu “Moja borba”. Moglo bi se odmah pokazati prstom na istoimenu Hitlerovu knjigu, no Knausgård u svome djelu ne piše o tome kako uništiti nižu rasu i slično, već u knjizi opisuje svoj život, od djetinjstva, pa nadalje.

 

Karl Ove Knausgård nije nepoznato lice na književnoj sceni. Već 1998. godine objavio je nagrađeni roman “Out of the World”. Njegov Drugi roman “A Time for Everything”, je također dobio dobre kritike. No, Knausgård s najnovijim “knjigom nad knjigama od samo 4500” stranica postaje kontroverzni pisac – a ujedno postaje i slavan. Knjiga “Moja borba”, se sastoji od šest tomova  i ima sveukupno oko 4500 stranica. Zanimljivo je i da odmah nakon objave ta knjiga postaje razlog je za mnoge rasprave.

 

Postavljaju se mnoga pitanja od kojih javnost najviše zanima da li je pisac smio ulaziti u privatnost svojih prijatelja, svoje djece, svojih roditelja? A sve to je objavio pod svojim pravim imenom, bez dlake na jeziku, što je mnoge zasmetalo.

 

No, kritičari su oduševljeni. Knausgård piše o svojim roditeljima i njihovoj ljubavi – u dobi kada je bio dijete i mladić – te kasnije o sebi kao ocu i doživljajima u tom dobu života.

 

Knausgårdov autobiografski roman – ako ga tako možemo nazvati – postao je fenomen, ne samo u Norveškoj, već i u cijelom svijetu. Tko to danas želi čitati šest tomova knjiga sa sveukupno 4500 stranica? Ljudi obično ne čitaju takve knjige, no ovaj fenomen je drugačiji. 


Možemo samo nagađati zašto ovo djelo privlači tolike čitatelje. Možda je jedan od razloga i potpuna iskrenost pomoću koje je autor napisao ovo djelo?


Preveo, uredio, i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

Big brother – lobotomija uživo

 



Obijesno šaltam televizijske programe pitajući se što mi sve to uopće treba. Hipnoza koju proizvodi oku nevidljivo blinkanje 24 sličice u sekundi učinkovito nadjačava zdravi razum. Odjednom, sasvim neočekivani jackpot. Na Mreži TV upravo ide emisija uživo koju vodi Trpimir Vicković - Vicko. U program se javlja gledatelj koji nakon podužeg oklijevanja nesigurno prozbori:

 

„Jesam li to ja?"

 

„Jeste", odgovori mu Vicko.

 

„Jesam to zbilja ja?" opet će zbunjeni gledatelj.

 

„Jeste, to ste zbilja vi", strpljiv je i uljudan voditelj.

 

Nakon male stanke gledatelj ispali: „Kako, kad on kaže da je on!?"

 

„To vam je zato što niste stišali televizor pa vam mikrofonija stvara dojam da ste dvojica." Opet kraća stanka.. „Recite mu da umukne!" ne da se voditeljevim stručnim objašnjenjem smesti gledatelj. Nakon toga ga je režija odrezala.

 

„Evo, umuknuo je", vickasto će Vicko, uz sugestivnu crtu smješka na inače ozbiljnom licu.

 

Nastavio sam gledati emisiju u jalovoj nadi da će se uskoro dogoditi nešto jednako urnebesno. Tema emisije bila je: Big brother – zabava ili dosada?!

 

Mislim da je pitanje bilo krivo postavljeno. Prikladnije bi bilo: Big brother - lobotomija ili šizofrenija? Možda oboje istovremeno? Moram priznati da mi samo dvije sekunde gledanja tog programa izazivaju ozbiljne neurotske probleme i grčeve u želucu.

 

Uzmimo da sam, nekim slučajem, zarobljeni vojnik koji je podvrgnut mučenju zbog  odbijanja da neprijatelju oda položaj svojih suboraca. Nakon što bih ni ne zucnuvši, istrpio za genitalije prikvačena strujna kliješta i učestala batinjanja, neprijateljski bi se narednik bezidejno i obeshrabreno češkao po glavi:

 

„Ne znam što ćemo s njim, nitko još nije podnio ovoliko struje puštene kroz muda. Ovaj čovjek je nesalomljiv."

 

Neki vojnik bi, usplahiren od čežnje za narednikovom pohvalom, uletio u prostoriju i uzviknuo:

 

„Gospodine naredniče, čitao sam jednom prilikom kolumnu ovog čovjeka! To je Frik iz kvarta! Znate, (tišim će tonom) on tvrdi da ne može organski podnijeti kad je na televiziji Big brother…"

 

E ne da bih propjevao i odao položaje svoje satnije. Naveo bi još i marku cigareta koje puši moj satnik, hobije svakog razvodnika ponaosob i vrijeme u kojem većina vojnika voli spavati na svom stražarskom mjestu. Još bih im i to krasopisom, napisao šalabahter, ako slučajno zaborave neki važan dio. Dok bih izdavao svoje ljude i domovinu, ugasili bi telku da im na miru kažem sve što ih zanima. Kad bih sve izlajao, narednik bi, sadistički se smješkajući, opet upalio TV i otpočela bi najveća ljudska muka od vremena kad je inkvizicija prestala s radom. 

 

- Aaaa!!! Aaaa!! Preklinjem Vas, ugasite taj prokleti program!!! Maaaaamaaaaa!!!

 

 Moj prijatelj Vid je izjavio kako će prestati vjerovati da su ljudi najinteligentnija vrsta na Zemlji ako nastave s prikazivanjem tog programa. Slažem se, no ujedno mislim da je to samo djelić tog problematičnog televizijskog fenomena. Postoje na svijetu, valjda, i gluplje stvari od Big brothera - samo se trenutno ne mogu sjetiti ni jedne.

 

Nije problem ni u emitiranim dijalozima ni u odnosima koji ruku na srce, nisu ništa puno gori od onih iz našeg najbližeg susjedstva. Nije problem ni u nemoralu za kojeg se mnogi kunu da ga show širi. Postoje znatno gore stvari što se širenja nemorala tiče. Nije toliko problem ni to što je tamo kako neki misle, sve puno probisvijeta i lijenčina koji po cijele dane ništa ne rade te kao takvi pružaju loš primjer mladima.

 

Ta pogledajte samo prosječnog zaposlenika nekog ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena - uglavnom je plaćen za to što svakodnevno postoji na svom „radnom" mjestu: „Što si danas radio?" „Postojao sam osam sati u svom uredu." „Ma bravo, klap klap."

 

Nije čak ni problem to što ima ljudi koji s oduševljenjem odobravaju i prate Big brother program. Njihov je argument da se radi o genijalno osmišljenom projektu u kojem ljudi različitih karaktera, životnih stilova i svjetonazora koegzistiraju pod zajedničkim krovom. Radi se o nezaposlenima ili studentima kažu, kojima dobro dođe  dnevnica od 100 kuna, a o potencijalnom astronomskom iznosu kojeg dobiva pobjednik da i ne govorimo. Tu su, dodaju još, također i ljudi koji traže svoj životni put (u Big brotheru?!), ganjaju popularnost i slično.

 

Nitko nije kriv zbog žudnje za popularnošću. Ona tjera, tjerala je i tjerat će mnoge ljude da je pokušaju dostići na razne načine, sa i bez sadržajnog pokrića za postizanje tog laskavog cilja. Kriv je prvenstveno poligon koji dopušta i potiče takvo stjecanje popularnosti u kojem nije potrebno ništa više osim dozlaboga banalnog i zamornog egzibicionizma.

 

Do još relativno nedavno slavu se moralo zaslužiti nečim što doprinosi civilizacijskim dosezima zajednice: snimanjem kultnog filma ili muzičkog albuma, pisanjem bezvremenskog romana i slično. Danas je dovoljno biti do te mjere samodopadan da odlučiš kako je i sama tvoja, ničim izuzetna pojava, dovoljan razlog da ljudi upale svoje televizore.

 

Ne mislim pritom da je  loše biti običan - loše je smatrati da ta običnost zaslužuje bezbrojne naslovnice i udarne termine. U cijeloj priči poželjno je da ste nesamokritični, glupi i da nemate previše dostojanstva, za slučaj da u nekom trenu osvijestite kakve ste isprazne, mozgoispiruće idiotarije postali neodvojivi dio. „Čega se pametan stidi time se budala ponosi", poslovica koja mi se čini više no prikladna za ovaj kontekst.

 

Već samim ulaskom u studio ti ljudi ulaze u stanje svojevrsnog hipnotičkog šoka. Vjeruju da sudjeluju u nečem od izuzetne važnosti. „Ovo je mali korak za mene, a velik za čovječanstvo", mislila si je u sebi zgodnica dok je u previsokim štiklama nabadala ulazeći u Big brotherov stan. Ta ne bi valjda sve te senzacionalne najave, medijska pozornost i utučene pare služili nečemu što već samo po sebi nije vrijedno pažnje čitave nacije.

 

Stanari Big brother kuće rapidno postaju opsjednuti svojom važnošću te vjerojatno smatraju kako su i njihove higijenske navike nešto što bi danas-sutra trebalo ući u povijesne čitanke.

 

Ne smatram da je primjerice, redovito pranje zubiju nešto sramotno - dapače - većina nas ima sasvim zdravu potrebu za tom aktivnošću. Bizarno i debilno je imati potrebu podijeliti taj dio svoje intime s milijunskim gledateljstvom. Nije dakle sramota u tome što nas netko vidi dok peremo zube. Sramota je u tome što i onaj koji pere zube i onaj koji to gleda pristaju na koncept da je kruženje četkicom po desnima vrhunaravna aktivnost koja zaslužuje udarni televizijski termin.

 

Big brother zatvorenici si u najboljem slučaju, misle: „Ah, što je malo brukice u usporedbi s golemom popularnošću koju će mi emisija donijeti. Uz to, mogu i skroz pustiti mozak na pašu jer svakodnevno emitiranje ni u kojoj mjeri nije uvjetovano kvalitetom razgovora i odnosa u kojima sudjelujem."

 

Neki moji poznanici kažu da im gledanje tog programa pruža utjehu jer uviđaju da od njih postoje i gluplji ljudi. Čemu to? Svakom normalnom bi uspoređivanje s glupljima od sebe trebalo biti ispod časti - treba se uspoređivati s pametnijima i boljima od sebe - tako se napreduje.

 

Tamošnje stanare nipošto ne treba vrijeđati. Treba ih žaliti, kao i one koji s nestrpljenjem čekaju novu epizodu u kojoj će se - možda - netko konačno poševiti. Taj dio mi je najteže dokučiv. Danas, pored toliko dostupne pornografije, postoje ljudi koji čekaju da se neki napaljeni dvojac, snimljen prilično mutnom night vision kamerom, kresne prekriven dekicom? Zbilja?!?

 

Sve me to pomalo podsjeća na pornić sa Severinom. Svaka njoj čast, vrlo zgodna i poželjna žena, ali hej - pa koliko samo kvalitetnijih uradaka te vrste postoji? Ok, znam, znam, to je Severina. Još je donekle i shvatljivo da nestrpljivo, slineći, čekamo da nam se downloada video koitusa neke popularne osobe, posebno ako je potonja seks-simbol. No buljiti u potpune anonimce koji najzanimljiviji dio obavljaju ispod pokrivača? Bezveze ako mene pitate…

 

Za one koji žele znati više:

 

Big brother je format emisije koji i sudionike i gledatelje privikava da je prihvatljivo kad netko kontrolira svaki naš korak, obrasce ponašanja, pa čak i razmišljanja. Događa se i to da neki idiotski zvučni signal određuje trenutak u kojemu stanari moraju ostati smrznuti na mjestu, ukoliko ne žele da se veliko oko na njih naljuti. Podsjeća me to na na Saurona iz Gospodara prstenova i na ono Masonsko oko koje iz velike tajnosti upravlja svijetom, ali suptilno - da se čini da je sve onako kako i treba biti. Tko upre prstom i kaže: „Hej, tu mi nešto smrdi", biva ismijan od ostatka stada, jer ono je odavno isprogramirano da vjeruje kako pastir sve čini iz njihovog najvišeg interesa. Čak je i kratko gledanje big brothera dovoljno da se čovjek zapita nisu li sve te teorije zavjere zapravo vjerni prikazi stvarnog stanja današnjeg svijeta.?

 

Ponavljanjem prizora u kojima ljudi iz dana u dan, poslušno i bez i najmanje naznake kritičke analize, poskakuju na svaku naredbu svojeg hirovitog „vladara" iz sjene, stvara se dojam da je to poželjan oblik življenja ukoliko želimo postati netko i nešto u ovome društvu - ako ne želimo biti (prije vremena) izopćeni.

 

Mnogima je to već jasno, ali šute jer se boje (bore) za golu egzistenciju. Zar je to doista dostojanstven način da se proživi život? Prosudite sami…

 

 

 -----------------------------------------


Zlatko Majsec




Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

 

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

 

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša" 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama". S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

 

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta", čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u ovu knjigu.

 

 

Kontakt:

 

e-mail:  melcaminoband@gmail.com

 


-----------------------------------------


Preuzmite knjigu - "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca



Knjigu "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Najkraća priča na svijetu: Ima samo šest riječi, ali slomit će vam srce!



 

Kad je još bio mlad i neafirmiran pisac, Ernest Hemingway se našao u društvu kolega pisaca i izjavio kako on može napisati kompletnu priču u samo šest riječi. Ostali pisci mu nisu vjerovali, pa su odlučili učiniti situaciju zanimljivijom. Svi su uložili po 10 dolara i kladili se da je to neizvedivo.

 

Hemingway je zatim uzeo salvetu sa stola i na njoj napisao šest riječi. Nije ih želio pročitati naglas, već je salvetu dao prvom kolegi do sebe. Ona je zatim kružila od osobe do osobe, a kada su svi pročitali njen sadržaj jednoglasno su se složili da je šest riječi apsolutno dovoljno da se napiše jedna priča.

 

Naravno, priča je svakako mogla sadržavati i nešto više, ali ovih nekoliko Hemingway-ovih biranih riječi tjeraju svakog od nas da se zamisli i složi sa slavnim piscem da je moguće napisati kompletnu priču u samo šest riječi. Naime na salveti je pisalo sljedeće:

 

Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.




------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



TAKO JE GOVORIO KRLEŽA: Crkva je cinička organizacija, moralno prevrtljiva rulja




Miroslav Krleža najveći je hrvatski pisac dvadesetog stoljeća, čovjek kakav se u kulturi neke zemlje pojavljuje jednom u stotinu i više godina. Njegovo djelo danas je manje više nepoznato široj čitateljskoj publici, jer Krleža sad, u političkim i društvenim okolnostima u kojima živimo, spada u red politički nepoćudnih pisaca. U narednom razdoblju, najvećeg ili jednog od najvećih hrvatskih književnika stoga ćemo nastojati promovirati, odnosno predstaviti čitateljima, koji se s njegovim djelom do sad nisu imali prave prilike upoznati. Na ovom mjestu donosimo vam Krležine zapise o religiji, odnosno o kršćanstvu i Crkvi.

 

----------

 

Kršćanstvo živi u samostanima, u relativno dobrim svratištima sa hladnom i toplom vodom, sa lijepom ženskom poslugom, kršćanstvo tolerira pomalo preljub i divlji brak, odgaja vanbračnu djecu, gosti se po mogućnosti pijuckajući umjereno ali trajno: tu su kokošje juhe, kobasice, kolači, vino, a pomalo i sveti Toma, brevijar pa litanije, već kako to sezona traži, pak će se pokazati da je Bog milostiv. Sagriješiti se može, ali i pokajati, a glavno je da smo skrušeni pred biskupima. Savjesti nam nisu baš čiste ali su mirne, a peru se na ispovijedima kao i noge, svake subote. Kršćanstvo, u jednu riječ, od mnogobrojnih vjeroispovijesti jedna je od svakako najudobnijih, a svojim psihoanalitičkim trikovima u obliku ispovijedi ono je i najokorjelijem zločincu ostavilo sve dobre izglede na nebeski uspjeh njegove kriminalne karijere. 

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 - 5, str. 493

 

----------

 

Kad smo se rodili, posolili su nas rimskom solju i polili rimskom vodom i pomazali rimskim uljem. Cijeli nam život pjevaju napjeve rimokatoličke, od rođenja do smrti, i cijeli svoj život slušamo zvona katolička, oh, i sve to, u čemu živimo, sve je to obijeno rimskim rešetkama. Toga nema, to je jasno, da svega toga nema! Sve je to glupa, stara, deformirana simbolična nemoć, da se život kao takav shvati u svojoj dubljini. 

 

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5, str. 527 

 

----------


Čovjek je izmislio Boga, a sada kleči pred njim stoljećima. Čovjek je iščeprkao iz blata zlato, a sada ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, mjesto da je obratno. 


Panorama pogleda, pojava i pojmova, str. 573



 

----------


U kakvim se mi to prilikama nalazimo? Velik dio čovječanstva moli se i klanja porculanskim lurdskim bebama kao stvarno postojećim božicama. Drveni sanduci i polubogovi na konju sa sabljom i ostrugama, čitava jedna kavalerija bogova. 


Dnevnik 155, str. 75


----------


Evo, što je za mene značila i što danas znači Kristova pojava! Krist znači: da bi se golo i gladno meso robova moglo okupati, da uđe u patricijske ljetnikovce na ravnoj nozi, da se kreće u bijelim aristokratskim tunikama i da poživi slobodno na ovome svijetu kao ptice u Svetome pismu. Krist je socijalna formula koja se, na žalost, pretvorila u pojam pun transa, u fantastičnu riječ. Kralj nad Kraljevima. Onoga trenutka, kada je Krist sjeo u grimizu na prijestolje, sve je otišlo do vraga.

 

----------


Dnevnik 1-5, str. 296


Tko je umro, taj je otputovao. U nepovrat. Čovjek može koliko hoće klečati, moliti, kajati se, ispovijedati se, brbljati čitave noći, slušati zvona, putovati u Rim, biti predbilježen na blagoslov Svetoga Oca, čovjek se može bolećivo rasterećivati samopljuvanjem, može osjećati olakšanje najpomnijom analizom svojih vlastitih gluposti, mjesto pod topovima, policijama ili vojskama, on može klečati pred žrtvenicima koliko ga je volja, on može biti vegetarijanac, ako ga raduje, on može da živi po strogim pravilima bračne ljubavi, poštenja, dobrote, on može spavati snom filistarskog pravednika i bitisati čitavog svog života po načelima najstrožije dijete, njega će svejedno odnijeti vrag u nepovrat i on će, usprkos tome što je uzor-građanin, izdahnuti pred neumoljivim nožem smrti.


---------- 


Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 – 5, str. 667


Usprkos legendarnom preuveličavanju uloge pojedinih proroka, historija bilo koje vjere ipak je samo historija praznovjerja, pak rekli mi Vjera ili Praznovjerje, nismo rekli mnogo; vjere i praznovjerja traju, a pogane bezbožne misli lepršaju oko tih aveti kao komarci. 


Zastave 1 – 5, str. 370 


----------


Kakva je to perfidna agitacija? Hiljade godina već se tako agitira sa sviju tornjeva kugle zemaljske jedna prazna fraza i njome se pune mozgovi kretena! Zvona zvone ujutro, zvona zvone o podne i zvone navečer i kad smrt ide preko Kaptola i kad sunce gori nad meridijanom i svaku nedjelju i svaki blagdan i svaki dan sedam puta, uvijek ta prokleta zvona zvone jednu praznu frazu i ne govore ništa! Što zapravo misle ta zvona?


Zastave 1 – 5, str. 491


----------
 

Sama crkva je cinička organizacija, koja javno trguje simonijom i robljem, podmitljiva, moralno prevrtljiva rulja, koja se bavi kupoprodajnim ugovorima više nego vrhunaravnim pitanjima. Crkva je po svojim protektorima zaštićena mnogobrojnim privilegijama, i dok plemstvo imitira bizantinsku aristokraciju u nošnji i u društvenim običajima, svećenstvo još uvijek barbarski bestidno poganski čara, baveći se egzorcizmima za dobre pare. 


Eseji V., str. 482


----------
 

Neizrecivo je glupo ovo gaženje socijalne mizerije čovječanstva kao takvog u ime nekakvih moralnih propisa. Crkva je svome kmetu grof kao što mu je grof samo grof i ništa više. Samo ga grof ne gnjavi moralom. Grofa interesira samo desetina, a biskupa osim desetine i lukna i ta glupa moralistička gnjavaža, kojom obrazlaže svoju desetinu i lukno, da bi mogao da bude kmetu grof i da mu diže desetinu i lukno. 


Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 – 5, str. 510


----------
 

Pristupite li danas regrutskom mesu, da biste mu objasnili, kako su topovi kriminalne protuljudske tepsije i kako se ta krokodilska ždrijela hrane isključivo našim vlastitim, tj. Ljudskim glavama, ili kako u crkvama ne stanuje nitko, spalit će vas na lomači samo zato, jer te "lijeve teorije" smatra opasnošću za svoje drage fantome, pred kojima maše repom pasji, kao pred generalima ili pred biskupima. 


Panorama pogleda pojava i pojmova 1 – 5, str. 511





 

 ------------------


Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




admin · Feb 11 · Oznake: tako je govorio krleža

Mejaši i Gruntovčani - Legendarne serije koje i danas žive u sjećanjima



 

"Smo puni jezerač kak jajce dlaki.", "Em narod na se pozabi da pečenka zadiši.", "Kaj ti vume pehaš?", "Ja tuđe dreke nejdem lizati.", "Jen hurmasti je vu stanju više pitati nego sto spametnih odgovoriti."... samo su neke od mudrosti iz legendarnih serija "Mejaši" i "Gruntovčani" Krešimira Golika koje i dan-danas kajkavci citiraju.

 

Scenarist Mladen Kerstner stvorio je neke od najtrajnijih i najpopularnijih likova kajkavskog folklora. Iako je od prikazivanja obiju serija ("Gruntovčani" su uspješniji nastavak "Mejaša") prošlo više od 40 godina, Cinober, Presvetli, Martin birtaš, Besni, Čvarkeš, Dudek, Regica, Gaber, Pišta lugar i ostali i dalje žive u sjećanju stanovnika Podravine, Međimurja, Zagorja, Prigorja i ostalih kajkavskih krajeva.

 

Brojne reprize dokaz su tome.

 

Upitani za razlog popularnosti ovih serija, obožavatelji (mahom pripadnici starije populacije iako je serija prepoznata, pogotovo u novije vrijeme, i među mlađom publikom) navode da je jedna od glavnih značajki "to kaj je sve kaj veliju istina." Navedeni likovi postali su upečatljivi i samo donekle prenaglašeni prikazi onih ljudskih karaktera koji su na najupečatljivije i najprepredenije načine nekad vladali hrvatskim selom.



 

Dudek i Regica


Ima i drugih serija, filmova i knjiga (npr. "Dirigenti i muzikaši") koji su se bavili navedenom tematikom, ali "Gruntovčani" su djelovali najautentičnije i najoriginalnije i istovremeno, uspjeli u sažetim replikama, gestama, radnjama prenijeti mnogo poruka, poroka i poruga.

 

Babica koja ustaje sa smrtne postelje kako bi nahranila kravice (jer ih nema tko drugi), Dudek koji uvijek izvuče deblji kraj (bilo da se radi o poslu na željeznici, poslu protugradnog raketara, naivnog (u doslovnom I prenesenom značenju) slikara ili podjeli mesa na seoskoj zabavi), Regica koja u svojevrsnoj zamjeni uloga sa svojim mužem Andrijom Katalenićem - Dudekom predstavlja njegovu suštu suprotnost (glasna, zahtjevna, kritična, hiperaktivna i dominantna), dvojac Cinober i Presvetli koji se međusobno nadmudruju kroz cijeli ciklus (bezobzirni, lukavi, prepredeni, arhetipovi škrtaca u književnom svijetu, sebični i egocentrični), najčešće na Dudekov račun... predstavljaju mikrosvijet kajkavskog sela.

 

Mjesto radnje u seriji, Gruntovec, izmišljeno je selo koje se nadograđivalo na postojeći Sigetec u Podravini u kojem danas postoje rijetki tragovi snimanja. U znak sjećanja na snimanje serije tamo se jednom godišnje održava i manifestacijom po imenu - Gruntovčijada.

 

Kako bilo da bilo, vjerujemo da se teško zaboravlja pogled Martina Sagnera / Dudeka kad razočaran, uvijek iznova nasamaren, sam sebi pripoveda:

 

"Isusek, Isusek, kaj bu mi ve Regica rekla..."

 


Napisao; Ivan-Goran Herman


-------------------------------


Video zapis - Gruntovčani - Prva priča 


Nakon "Mejaša", sve je započelo otprilike ovako:





------------------


Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Božica Jelušić i njen raj na osami

 


 

Književnica široka i raznovrsna opusa, dosad joj je objavljeno više od 50 naslova, osim što je život posvetila pisanju, prevođenju, poučavanju, već više od 20 godina uređuje i obnavlja dvor Barnagor. Ove je godine minulo točno stoljeće i pol otkako je izgrađen.

Božica Jelušić 1980-ih je na đurđevačkoj Picokijadi, lokalnoj veselici na kojoj se okupi cijeli kraj, čula da posljednja nasljednica obitelji Trezić, Jovanka, rođena Mihaljević, prodaje Barnagor, dvor u mjestu Čepelovac, nedaleko Đurđevca. Ostarjela i sama, Jovanka Terzić nadala se da će za njezinu nekretninu biti dosta zainteresiranih. No, kurija je bila sasvim zapuštena, njome se htjela baviti, iz čista entuzijazma, u nakani da očuva povijesnu ostavštinu, jedino tada novinarka i profesorica u đurđevačkoj gimnaziji, pjesnikinja Božica Jelušić.



 

Suprug i ona prodali su dvije kuće i kupili Barnagor. U ruke im je došlo u potpunosti zapušteno zdanje, nekadašnja vlasnica živjela je u samo jednoj sobi, vlaga je odavna zavladala interijerom, kutovi i, kako kaže Jelušić, “budžaci”, bili su zatrpani koječime, fasada oronula, stolarija propala, pokućstvo od neodržavanja uništeno ili podijeljeno po selu. Od pet nekadašnjih salona bilo je namještaja tek za namjestiti jedan, ostala su, među ostalim, dva bidermajer kamina i masivni pisaći stol… drži se za čelo Jelušić, pokušavajući, sklopljenih vjeđa, vizualizirati, kako je to zdanje izgledalo kad su krenuli u ono što je njezin otac tad nazvao “kopnenim Titanicom”, rekavši kćeri i njezinu suprugu da su “zanesenjaci, dvije budale”.

 

- I moja i suprugova obitelj su negodovale. Nitko nije vjerovao da je to obnovljivo, kako ćemo mi s naše dvije plaće, profesorskom i inženjerskom, uspjeti to urediti. Gledajte, od Orahovice u Slavoniji do Štrigove na slovenskoj granici ima raznih zapuštenih dvorova, u to ni država niti lokalne uprave neće ulagati, jer to mnogo traži i riskantno je; kamoli da će se netko poput nas toga prihvatiti, govori vlasnica Barnagora.

 

More knjiga i austrijske novine

 

Odluku da kuriju kupi donijela je naglo, spontano i emotivno, kad je nasred, danas gostinjske, sobe vidjela piramidu razbacanih knjiga:

 

- Prva koje sam se primila bila je vojni priručnik iz 1808. Vidjela sam, prema tipu uveza, da su to izdanja od 1912. do 1925., u stilu art décoa. Barnagor mi se učinio vrijednim obnove i kao dokaz da se na gornjohrvatskom prostoru živjelo napredno, uljuđeno, prosvijećeno, a sve to na primjeru obitelji Trezić, čiji je predak stekao vojničko, viteško plemstvo u bici kod Solferina, kao običan desetnik, seoski dečko iz Podravine, s desetero braće u tom bilogorskom selu.

 

Knjižnica koju su njegovi potomci sakupili, uglavnom od 1890. do 1925., ima djela njemačkih, engleskih, talijanskih i francuskih klasika te mađarskih autora, zato što su se u dvoru govorili i ti jezici. Ima memoara, putopisa, filozofskih djela od Spinoze do Krishnamurtija, mnogo romansiranih biografija, poezije, u širokom rasponu: Mallarme, Rilke, Juhasz, Valery, Goethe, Schiller, Heine. Imali su ukusa i stila, to je sigurno. Primali su troje austrijske novine u pretplati, koje su uredno stizale na bilogorski brijeg, usprkos turbulentnim vremenima.

 

Na upit kako je uspjela obnoviti zdanje, dok nas vodi kroz kuriju, sliježući ramenima kaže: - Načelo sinergije!



 

Doda cjepanicu, dvije bukovine u peć, pa nastavlja: - Pozvala sam ovdašnjeg, lokalnog majstora, dovela ga u ruševnu štalu, hambar i pitala što bi se tu dalo učiniti za 10.000 kuna. Bile su to situacije kad bih, primjerice, dobila kakvu nagradu - bilo nagradu za životno djelo ili skupila nešto novca od otkupa knjiga ili od neke stipendije… Na to bi majstor kazao: “Evo, dalo bi se povezati u jednu prostoriju štalu, štagalj i hambar”. I tako su, polagano, nastali današnja galerija i atelje. Drvo smo dovukli iz šume, za daske za pod i lamperiju, kupili staru ciglu od srušene kuće, a sve ostalo je majstor napravio svojim rukama. Onda se srušila jedna klet na susjednom brijegu, stara 350 godina, pa mi je vlasnik, moj prijatelj Kruno Heidler, darovao prekrasnu hrastovinu, rukom tesanu građu kojom sam zatvorila i dovršila dvije prostorije u rustikalnom stilu.

 

No, kurija je i dalje otužno zjapila prazna, manjkao je veći dio namještaja.

 

Jelušić je potom organizirala prva događanja - tradicijski Božić, proslavu Dana zemlje, ljudi su dolazili, počeli spontano donositi i darovati stvari koje su sami odavna čuvali po tavanima “krasnu drvenu klupu, otoman kakve su nekad imali po ladanjskim kućama i ljetnikovcima… i tako se prostor, postupno, i na razne načine popunjavao”, govori.


Još u prvim mjesecima, kad su čistili Barnagor, po desetljećima netaknutim, zatrpanim kutovima dvora pronalazili bi razne stvari nekadašnjih stanara i nasljednika; pronašla je tako i vojnu sablju, operni dalekozor obučen u sedef, pokoju damsku haljinu…


Jelušić jedino zimu ne provodi u Barnagoru, u ovo doba navraća, ali ovdje ne boravi.

Proljeće, ljeto i jesen Barnagor joj je dom.Kako je ovdje usnuti sam, daleko od susjeda i svijeta?

 

Kozmopolitkinja i lutalica

 

- Ja sam thoreauovac, mislim da je Henry Thoreau prije 150 godina ostavio naputak o zdravom i intelektualno poticajnom životu, kad se preselio u Walden, u okolici Bostona, u kuću koju je vlastitim rukama napravio. Taj thoreauovski nazor danas je potrebniji negoli ikad prije - izloženi smo razornim energijama, buci, koja je uvreda za uši, ljudima koji nas opsjedaju svojim trivijalnostima i kiču koji je sveprisutan, od načina života do načina izražavanja. Mi smo zarobljenici koji žive u zoni buke, kiča i trivijalnosti. Osamljivanje nije više znak čudaštva, to je nužan obrambeni mehanizam da čovjek pribere vlastite misli i da živi prema nekadašnjem načelu suglasja s prirodom. Jer, ako hoćemo mijenjati svijet, moramo prije toga imati fazu izolacije, naučiti biti sami.



 

U radnoj sobi Božice Jelušić 3000 je knjiga, na katu je još jedna, manja, biblioteka s naslovima koje rjeđe koristi. - Većina knjiga je na gotici, jer je to bilo razdoblje u kojem je biblioteka formirana, a ja imam sreću pripadati posljednjoj generaciji koja je učila gotiku.

 

Diplomirala je engleski, govori i njemački, a čita francuski i talijanski. Ipak, Jelušić nije tip kontemplativne osobe koja bi se ovdje jedino ušuškala i izolirala od svijeta, dapače - hiperaktivna je, kad ne piše, organizira razne radionice u dvoru, a i na imanju je uvijek čeka razni posao, ne zna čega bi se prije prihvatila: - Događa se da dođem ovdje, ne skinem ni kaput ili zaboravim da sam si pristavila vodu za čaj, jer odem u vrt i ostanem tamo četiri sata.

 

Za sebe kaže da je kozmopolitkinja, snažno ukorijenjena u vlastitu zavičaju. - Dobro poznavanje ovog kraja otkud sam potekla, pomoglo mi je i otvoriti se svijetu. Vedra sam putnica, lutalica. Kad odlazim odavde, idem s uvjerenjem da mi se na putu ništa ne može dogoditi, i uvijek se kući vraćam jedino bogatija. No, ovdje, u Podravini mi je najljepše.

U nezimska doba u Barnagoru posjetitelji nisu rijetkost. - Suvlasnik je moj unuk Leo Filip, koji mi pomaže oko okoliša. Imao je atelier, galeriju, malo kazalište u šumi, vrt, park, mnogo drveća koje sustavno sadimo, šumu, ljekovito bilje. Dolaze nam djeca i učitelji na terensku nastavu, imamo kreativne radionice, ekološke akcije, kazališne predstave u prirodnom okolišu. Najvažnija aktivnost je druženje s umjetnicima, likovne kolonije, izložbe, književne večeri, seminari. Htjeli smo da Barnagor ne bude “spomenik”, već živo učilište i žarište, gdje će djelovati kreativne energije i vladati načelo sinergije. O povijesti Dvora pisala sam u romanu “Čišćenje globusa”, to je jedna mala obiteljska priča o sudbinama tri generacije Trezićevih, od kojih jedna postiže vrh u doba pada Monarhije, a ostali dotrajavaju između ratova, pokušavajući održati to svoje naslijeđe na okupu.



 

Pisanjem protiv melankolije

 

Šezdeset i šest joj je, lanjske joj je godine, kad je slavila 45 godina književnoga rada, izašlo petoknjižje izabranih djela, u nakladi kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Opisuje ga kao “osobni presjek i pregled žanrova kojima sam se najviše posvetila. Dakle, kajkavska poezija, poezija na standardu, eseji, putopisi, književne i likovne kritike te poezija za djecu. Dali su mi prigodu da se ‘nacrtam’ u riječima kako samu sebe vidim, na čemu im zahvaljujem”.

 

Pisanje ju je, kaže, možda izvuklo iz melankolije i osame u koju kreativna bića često padaju: - Pisanje mi je instrument samoostvarenja, a istodobno i moj način “priključka” na stvarnost i vrijeme u kojima živim. Ne znam, možda se na kraju puta pokaže da je bilo i nekakva spasilačka misija, da mi život ne potone u sivilo, prosječnost, dosadu. Riječi su me odvele daleko, u druge prostore, k drugim ljudima, jezicima i kulturama.

Božićno je doba, i u Barnagoru je božićna ikonografija. Premda će blagdane provesti u Đurđevcu, s obitelji, potaknute atmosferom kurije razgovaramo o Božiću u samoći. Može li Božić u samoći biti lijep?

 

- Može to biti - najljepši Božić. Zato što si tada u društvu onih koje u mislima prizivaš za svoj blagdanski stol, koji su možda već otišli, otputovali s onu stranu, tada misliš na njih, upućuješ im one riječi koje si im zaboravio za života kazati. Tada vidiš sebe od mladosti do točke na kojoj se upravo sada nalaziš. Znači, nisi sam. Imaš društvo, imaš sebe za društvo, a “ja” nikada nije samo. Ja ima mnogo lica, mnogo razvojnih faza, pa za Božić pozoveš sve te svoje “ja” za stol. Ili kako su Židovi poslije rata i holokausta imali običaj prije no što će pristupiti blagovanju stavljati tanjure za stol za one koji više nisu živi, ostavili su i tanjure za one koji više nisu tu, znači i oni su bili tu.

 

Moć sinergije

 

Neko je vrijeme provela u Americi, bila je i na Fulbrightovoj stipendiji, često putovala i, među ostalim, pisala i putopise. Što je u životu najbitnije naučila?

 

“Načelo postupnosti, nepreskakanja koraka, već ‘postupno razvijanje ubrzanja’, kako veli Mandeljštam. Potom, važnost nezavisnosti, da se ne staviš ni pod koji barjak, da ti je istina važnija od uspjeha, a svaki kolektivni zanos da podvrgneš skeptičkoj provjeri. Naučila sam o ogromnoj moći sinergije i o važnosti da možeš ostati sam i biti ispunjen do vrha, u dobrom društvu. I naravno, da je odlično ‘sjediti na bundevi, osjećajući se kraljem, umjesto na plišanoj fotelji u strahu da će ti je netko oteti ako ustaneš’”.


------------------------

 

Napisala: Karmela Devčić. Foto: Boris Kovačev / CROPIX


Preuzeto s adrese: https://www.jutarnji.hr/




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.



8 knjiga koje bi svaka žena morala pročitati!



 

Knjiga je sjajan poklon, a dolaze praznici i rođendani ! Vi naravno dotičnoj dami želite pokloniti nešto vrijedno po čemu ćete ostati upamćeni. Zato i za sebe i za svoju drage prijateljicu ili damu odaberite neku od 8 knjiga koje bi svaka žena trebala pročitati, bar jednom u životu!

 

No, muškarci bi prilikom kupnje poklona trebali biti oprezni i točno znati čita li dotična dama knjige. U suprotnom bi im se moglo dogoditi da dotična dama kaže svojoj najboljoj prijateljici: Vidi onog idiota! Umjesto zlatnog lančića, prstena s dijamantom ili bisernih naušnica kupio mi je knjigu! I to meni koja ne čitam ni reklame na ambalaži Mc Donaldsovog hamburgera.

 

No, dobro da ne kažete da pretjerujem predstaviti ćemo vam 8 knjiga koje bi svaka žena trebala pročitati, bar jednom u životu:


----------------



 

1. Mala Žena (Louisa May Alcott)

 

Ovaj klasik iz 19. stoljeća još uvijek obožavaju sve žene svijeta! Roman govori o odrastanju četiri sestre, porodičnoj ljubavi, rođačkoj konkurenciji, potrazi za identitetom, ljubavi, moći, bogatstvu, prioritetima u životu i ženskoj nezavisnosti. U to vrijeme, žene nisu smjele da se takmiče sa muškarcima, pa je ova knjiga razbila sve stereotipe.


----------------



 

2. Gordost i predrasude (Jane Austen)

 

Sigurno ste od mnogo žena čuli da ova knjiga ima njihovu preporuku! U pitanju je jedna od najpoznatijih knjiga Jane Austen, koja nas uči dvije najvažnije lekcije u životu jedne žene, a to su - da prvi dojam nije uvijek dobar i ispravan i da je svakome potrebna druga šansa. Ova knjiga nas uči da tamo gdje ima ljubavi, nema mjesta ponosu, a predrasude moraju da nestanu.


----------------



 

3. Matilda (Ronald Dahl)

 

Matilda je priča o djevojčici koja odrasta potpuno zapostavljena od strane svojih roditelja. Ona je pametna i talentirana, a kasnije otkriva se i da posjeduje magične moći. Matilda preuzima kontrolu nad svojim životom i odlučuje o svojoj sudbini. Za odraslu ženu je važno da pročita ovaj roman, jer će je naučiti koliko vrijedi, bez obzira na to kako je drugi vide.


----------------


 

4. Ubiti pticu rugalicu (Harper Lee)

 

Predivan klasik, sa šestogodišnjakinjom u glavnoj ulozi, koja je postala ikona svih feministica. Ona odbija prihvatiti društvene standarde i bori se za jednakost između rasa i spolova. Iako je pisana početkom šezdesetih, ideje iz ove knjige primjenjive su i dan danas.


----------------

 


5. Dnevnik Anne Frank (Anne Frank)

 

Anna Frank bila je Židovka i autorica Dnevnika, u kojem je neposredno i iskreno posvjedočila o drami svakodnevice i odrastanja u izolaciji, strahu i skrivanju. Pisala je i o patnjama Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedan od razloga zašto žene širom sveta vole ovu knjigu jeste to što ju je Ana pisala dok se skrivala. Najpoznatiji dnevnik na svetu otkriva nam sve detalje odrastanja jedne djevojke - savjest, prijateljstva, prve ljubavi, ali i emocionalnu nestabilnost i samoću.


----------------



 

6. Znam zašto ptica u kavezu pjeva (Maya Angelou)

 

U pitanju je autobiografska knjiga napisana 1969. godine i predstavlja primjer kako žena može da ostane jaka i dosljedna sebi usprkos društvenim i osobnim nepravdama. Kroz borbu protiv rasizma, seksizma i ličnu traumu, ova knjiga pokazuje kako je lako popustiti pred ovim negativnim silama i koliko je žena moćna kada uspije da im se suprotstavi.


----------------




7. Sluškinjina priča (Margaret Atvud)

 

Radnja priče je smještena u blisku budućnost, u zamišljenu republiku Galad. Nakon političkog prevrata, u Republici Galad uspostavljen je nov režim, nimalo naklonjen ženama. To je vrijeme posle nekoliko nuklearnih i drugih ekoloških katastrofa, kada zbog raznih otrova mnogi ljudi postaju neplodni ili rađaju deformiranu djecu. Glavna ženska uloga je rađanje, bez obzira na to želi li žena dijete i želi li ga s muškarcem kome je dodijeljena. Zvaničina politika je da su svi muškarci plodni - ako bebe nema, krivica je do žene. "Sluškinjina priča" je roman o pokušaju da se i usred beznađa i potpune bespomoćnosti preživi, da se makar u sitnicama pronađe zračak radosti. I varate se tu knjigu nisu napisali, ni gospođa Markić, ni njeni sponzori Ustaški svećenici iz Hercegovine, iako su im osnovne ideje o ženi kao stroju za rađanje vrlo slične. U biti ne zna se tko je koga kopirao, oni pisca knjige ili pisac knjige njih.

 

----------------




8. Madam Bovari (Gustave Flaubert)

 

"Madame Bovary, c’est moi", govorio je zagonetno Flaubert. Ali, s njim ili bez njega, gospođa Bovari se, makar i zaluđena lošom lektirom, odvažila na "romantičnu ludost" koja opravdava ljudsko postojanje. I krenula u jednu hrabru vožnju kočijom, vožnju koja još traje.




Preveo, obradio i ponešto pridodao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


J.R.R. Tolkin: 15 savjeta uz koje ćete postati gospodari svog života!



 

Prošlo je 126 godina od rođenja slavnog engleskog pisca J.R.R. Tolkiena. Otac modernog "fantasy" žanra iza sebe je ostavio svjetski poznata štiva poput trilogije "Gospodar prstenova" i "Hobit", pa je tako i na neki način svaku generaciju svojih čitatelja riječima obilježio za čitav život.

 

J.R.R. Tolkin svoje je misli pretvorio u djela koja su mnoge od nas vodila kroz mnoga putovanja i pustolovine njegovih književnih likova. Ali u njegovim napisanim riječima krije se i univerzalna istina. Nismo likovi iz knjiga, ali svakako bismo trebali da dopustimo Tolkinu da nas vodi kroz naša životna putovanja.


-------------------------------


15 savjeta J.R.R. Tolkina

 

1. Nisu svi koji lutaju izgubljeni.

 

2. Čovjek koji bježi od svog straha mogao bi da shvati da je samo pokušao pronaći prečicu u suočavanju s njime.

 

3. Gdje ima života ima i nade.

 

4. Često se nada rodi onda kada je sve napušteno.

 

5. Nije važna snaga tijela, već snaga duha.

 

6. Sve što trebamo odlučiti je; što ćemo s vremenom koje nam je dano.

 

7. Na ovome svijetu ima dobrote i vrijedi boriti se za nju.

 

8. Malo po malo, čovjek otputuje daleko.

 

9. Lažne nade su opasnije od strahova.

 

10. Mudri govore samo o onome što znaju.

 

11. Svi imaju svoju vrijednost pa svi i doprinose vrijednostima drugih.

 

12. I najmanja osoba može promijeniti tok budućnosti.

 

13. Nije loša stvar slaviti jednostavan život.

 

14. Kada bi većina nas cijenila hranu, slavlje i pjesmu više od nagomilanog zlata, svet bi bio veselije mjesto.

 

15. Nikad je preduga riječ.

 

------------------------------


Bilješka o piscu: John Ronald Reuel Tolkien



 

John Ronald Reuel Tolkien rođen je 3. marta 1892. godine, a preminuo je 2. rujna 1973. godine. Iako je rođen u Južnoj Africi, život je proveo u Engleskoj. U novembru 1911. započeo je da studij klasicizama na Oksfordu, ali se već 1913. godine prebacio na studij za engleski jezik i literaturu. Diplomirao je 1915.

 

Tijekom Prvog svjetskog rata borio se u Francuskoj, a nakon što je 1920. otišao iz vojske radio je za "Oxford English Dictionary". Tamo je proučavao povijest i etimologiju riječi germanskog porijekla koje su počinjale sa slovom W. Ubrzo nakon toga postaje najmlađi profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Lidsu.

 

Vratio se na Oksford 1925. godine kao profesor Anglosaksonskog na "Pembroke" koledžu, i tada počinje da piše "Hobita". Osim toga, Tolkien je tada završio i s pisanjem prva dva nastavka "Gospodara prstenova".

 

Kraljica Elizabeta II. je imenovala Tolkiena zapovjednikom Reda Britanskog Carstva, 28. ožujka 1972.

 

John Ronald Reuel Tolkien preminuo je 31. kolovoza 1973. 

 

Nakon Tolkienove smrti, njegov sin Christopher je objavio niz radova na temelju opsežnih bilješka i neobjavljenih rukopisa svoga oca, uključujući i Silmarillion koji se zajedno sa Hobitom i Gospodarom prstenova čini spojenu strukturu priča, pjesama, fiktivne povijesti te izumljenog jezika i književnih eseja o svjetovima zvanim Međuzemlje i Arda. Između 1951. i 1955. godine, Tolkien primjenjuje naziv legendarium za veći dio tih spisa.

 

Iako su mnogi drugi autori objavljivali radove iz područja fantazije prije Tolkiena, veliki uspjeh Hobita i Gospodara prstenova je dovelo do izravnog populariziranja ovog žanra . Prema tome Tolkien se popularno identificira kao "otac modernog fantastičke literature.

 

Godine 2008, prema listu The Times rangiran je kao šesti na popisu "50 najvećih britanskih pisaca od 1945. godine".



 

Preveo i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

Intervju s Darkom Cvijetićem: Izgleda da se prosvjetiteljstvo nije ni dogodilo



 

Kada pred sobom imate pjesnika čije su zbirke poezije prevedene na niz svjetskih jezika, kada je pritom uspješan i kao pozorišni režiser i glumac, onda možete samo da konstatujete da boljeg sagovorinika u Prijedoru o poeziji, pozorišnoj umjetnosti, stanju u društvu i odnosu društva prema umjetnosti od Darka Cvijetića ne možete naći. Njegova zbirka poezije „Emotikoni u Viberu“, objavljena 2016. godine, a u koju su, pored poezije, uključeni njegovi komentari, osvrti i zapažanja stvarnosti, dobila je bezbroj pohvala književnih krtitičara i, što je još važnije, samih čitalaca. U osvrtu na ovu zbirku Maja Abadžija nazvala je Cvijetića neumornim crnoriscem ratne kataklizme, hroničarem zločinjenja i kartografom masovnih grobnica, ocijenivši da je jedinstven u svom poetskom bdijenju nad istorijskim užasom. Onima kojima je nepoznat termin crnorizac reći ćemo samo da se radi o monasima iz srednjeg vijeka koji su autori prvih filoloških radova o vrijednosti slovenskog jezika i pisma.

 

--------------------------

 

Možeš li nakon višedecenijskog posvećenja poeziji odrediti šta je ona tebi i za tebe?

 

Poezija je moja vokacija. Ona je zapravo temelj na osnovu kojeg funkcioniram u svim drugim smjerovima. Smatram da je moje bavljenje pozorišnom režijom prije svega na poetskom nivou, tako da je meni poezija sve. Bavljenje riječima je za mene zapravo disanje. Ne bih mogao da podnosim ovaj svijet, ako ga ne bih zapisivao i na taj ga način preoblikovao kako mislim da treba da bude.

 

Uvijek si se jasno i glasno određivao prema svemu što te okružuje, a u posljednjih 25 godina postao si žestoki kritičar sadašnjosti, posebno na bosanskohercegovačkim prostorima.

 

Živimo u svijetu koji je toliko žestok da mu je žestinom bilo koje vrste teško uzvratiti. Teško je na ovoliku količinu ludosti, na ovoliku količinu zla koje nam se sručilo na glavu, dati bilo kakav adekvatan odgovor normalnog čovjeka, a kamoli nekakav liričan. Takav odgovor danas je gotovo nemoguć i zbog toga mi se čini da je danas lirska poezija nemoguća, ali je moguće ponovo tražiti u čovjeku onu finu ljudsku toplinu i ponovo možda stvarati svijet. Mudri su rekli ako spasite jednog čovjeka, spasili ste svijet i od te mudrosti možda krenuti i na taj način ponovo pokušati, mada mislim da za našeg bivstvovanja on neće biti spasen.

 

Konstatacija na kraju rečenice navodi na zaključak da si pesimista.

 

Poetske istine su vječite istine i one nemaju svoj odraz u određenom vremenu, već imaju svoju svevremenost. Doći će ljudi poslije nas i doći će ljudi i nakon tih ljudi koji će istraživati šta se događalo u ovom vremenu, kakvi smo mi bili ljudi, da li je među nama bilo doista iskrene komunikacije, da li je ona bila moguća, zbog čega nije. Vagon zla je prešao preko nas. Ja mislim da je nakon torture ludila koje smo mi prošli, nacionalizma 25 godina, jako teško govoriti o mentalnoj uravnoteženosti bilo čega.

 

Većina onih koji su sa tobom bili dio pjesničkog svijeta bivše države, po izbijanju ludila velikom brzinom su se otisnuli u nacionalne, bolje reći u nacionalističke torove.

 

Pisanje po sebi nije sve stvaralačko. Pisanje po sebi vas odvaja od svijeta i čini vas samim. Ta tačka samosti daje bolju poziciju, prednost u odnosu na ono što se zbiva. Zbog toga i mene čudi kako je moguće da ljudi upadaju u taj trik i svojim pisanjem počinju bivati sluge začaranog kruga. Ja razumijem da postoji srpska poezija, ali ne mogu shvatiti da ste srpski pjesnik. Vi ste pjesnik, pa ste onda i srpski pjesnik. Ako ste pjesnik, vas zanimaju univerzalne, ljudske teme, a ne isključivo nacionalne, jer bi to bila devetnaestostoljetna priča koja se u vrijeme emancipacije u nacionalnom smislu davno odigrala. Prema tome, tu nema šta da traže. Treba upravo da ukazuju na pogubnost one vrste nacionalizma koji nije emancipatorski, već kalustrofobičan, zatvoren u sebe i samodovoljan. Mi se stalno vraćamo u prošlost i nikako ne možemo da iziđemo iz vječite sadašnjosti koja je zapravo multiplicirana prošlost.

 

Nije nikakva tajna da tvoje mišljenje o proteklih četvrt vijeka mnogi smatraju čistom jeresi. Da li si imao problema zbog toga?

 

Mislim da ljudi svi sve znaju. Dovoljno vam je da imate nekoga u bolnici i da mu morate odnijeti hranu, da mu morate odnijeti pidžamu, da morate platiti parking pred bolnicom i već ste kao čovjek toliko poniženi da svaka priča o patriotizmu pada u vodu. Gdje god uprete prstom vidite da sistem ne funkcioniše odnosno sistem se sam trudi da ne funkcioniše. Ne možete doći pa mi reći zbog čega tvoja poezija ukazuje na to. Za boga miloga, na šta bi trebalo da ukazuje? Ja sam 25 godina živio u jednoj zemlji, u jednom sistemu vrijednosti, pa sam prethodnih 25 godina živio u drugoj zemlji i drugačijem sistemu, a između tih sistema imali smo rat kao potpuno razaranje. I onda ste vidjeli da taj novi sistem vrijednosti, u kojem i dalje živimo, sam sebe sabotira i ne pokušava nešto da napravi. Kako da ga poštujete?

 

Mnogi razmišljaju poput tebe, ali nema otpora postojećem stanju, niti organizovanih zahtijeva za boljim, uređenijim, funkcionalnijim i efikasnijim sistemom.

 

To je potpuno nevjerovatno. Naš sistem obrazovanja u četvrt stoljeća potrudio se da nas totalno zaglupi. Danas smo jedno krdo u kojem je vrlo teško pronaći samomisleće biće, pa se to krdo naprosto povija kako oni na vlasti žele. Mladi ljudi odlaze odavde jer su shvatili da ne postoji legalna borba protiv ovog sistema. Oni su shvatili da ljudi koji vode ovu zemlju ne žele da ovoj zemlji bude dobro. Svake godine njoj nestane jedan grad i niko se ne zapita zbog čega. Ovdje za 200 godina nas neće biti i mi se sami trudimo da nestanemo. Kad pogledate sa strane, vidite da je ta količina samoubilačke energije tako strastvena da vas to plaši.

 

Gdje se u takvom sistemu nalazi umjetnost?

 

Potreba za umjetnošću je nestala i ljudi nemaju potrebu za njom. Ljudi danas imaju fingiranu potrebu da odu u crkvu i smatraju da je to kultura, smatraju da je folklor kultura. Ne razumiju da je to tradicija. Održavanje tradicije i formiranje kulture su dvije potpuno različite stvari. Međutim, kod nas su pobrkani lončići, tako da je sve moguće. Vratili smo se u jedno društvo koje je prožeto religioznošću i lažnom religioznošću, pa izgleda da se prosvjetiteljstvo nije ni dogodilo.

 

Treba podsjetiti da se u bivšem sistemu kroz književno, filmsko, pozorišno i televizijsko stvaralaštvo ukazivalo na anomalije sistema, da su neki autori platili veliki ceh, ali je isto tako poznato da se sredstvima tog sistema finansiralo štampanje književnih djela i snimanje filmova koji nisu bili po volji tadašnjih nosilaca vlasti. Sada toga nema. Zašto?

 

Sistem bi morao da njeguje one koji su njegovi kritičari, jer oni nisu protiv njega, već žele da ga unaprijede, poboljšaju. Onaj koji kritikuje sistem nije destruktor, on je konstruktor. On želi na nešto da ukaže.

 

Preko televizije, na koju je upućen najveći broj stanovištva kroz sapunice sa svih meridijana, osrednje filmove, a posebno rijaliti programe, a ni izdavaštvo nije nešto bolje, nude se površnost i zaglupljivanje.

 

Očito je da se nešto zbiva na nekom širem planu. Da li je to regresija ne samo kulture na svim poljima, već i intelektualnosti u nekom širem smislu, veliko je pitanje. Kad vidite predsjednika SAD, najmoćnijeg čovjeka svijeta, koji izgleda kao da je izletio iz neke igrice, onda se ne možete ničemu čuditi. Treba, naravno, imati na umu da je neobrazovanijim, tupljim, zaostalijim i primitivnijim narodom lakše vladati. Sve vrijednosti su polomljne i očito je da smo u nekom prelaznom dobu kada će se te vrijednosti morati nanovo stvarati.

 

Kad je riječ o umjetnosti, tvoja druga ljubav je teatar. I tu si se kroz razna priznanja ostvario i kao režiser i kao glumac. U kakvoj je poziciji pozorišna umjetnost na ovim prostorima?

 

Mi najmanje 25 godina kasnimo u svemu, pa tako i u pozorišnoj umjetnosti. Mi proizvodimo predstave kakve su se, na primjer, u Njemačkoj ili Španiji radile prije četvrt stoljeća, samo nam to još niko nije saopštio. Nismo u prilici da gledamo njihove i predstave iz drugih evropskih i svjetskih zemalja niti imamo dovoljno informacija o novim pristupima u pozorišnom stvaralaštvu. Ipak, imamo režisera sa balkanskih prostora, a to je Oliver Frljić, koji je uspio gotovo nevjerovatno. On je u stvaralačkom smislu pozorišni tektonski razvaljivač i ono što on radi čak i Nijemce šokira i u njihovim pozorištima pravi nove pomake u ovoj umjetnosti. On toliko radi javno upozoravajuće stvari da zvoni. Njemu je teško raditi na balkanskim prostorima, jer nema ljudi koji su spremni da ga podrže i razumiju i koji su dovoljno hrabri da ga prate.

 

Razgovarala: Božica Radić


Ovaj intervju je prenesen s adrese: http://zamisli.ba/intervju-s-darkom-cvijeticem/


-----------------------------------------


Darko Cvijetić




Živi i radi u Prijedoru, u Pozorištu. Pjesnik.

Napisao zbirku kratkih priča MANIFEST MLADE BOSNE i nekoliko knjiga pjesama NOĆNI GORBAČOV, HIMENICA, PASSPORT FOR SFORLAND, MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE.

Osnivač nepostojećeg teatra A PRO PO PRIJEDOR, Dramskog studija LIJEVI TEATAR DESNICA i lažne organizacije URBA CULT 92.

Pjesme su mu prevođene na francuski, njemački, engleski, slovenački, mađarski i poljski jezik.

Knjigu pjesama "Konpci s otiskom vrata" objavio je u suradnji s portalom Tačno.net - http://www.tacno.net/ i na portalu digitalne-knjige.com - www.digitalne-knjige.com

-----------------------------------------

Preuzmite knjigu - "Konopci s otiskom vrata", Darka Cvijetića




Knjigu "Konopci s otiskom vrata", Darka Cvijetića, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/cvijetic.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


Frik iz kvarta - Piromanova pobjeda





„Časni sude, mom klijentu nije dobro dok promatra šumu koja ne gori“, obraća se sucu odvjetnik piromana optuženog za podmetanje požara na jednom hrvatskom otoku.

 

„Hm, hm, kako to mislite, nije mu dobro?“ nervozno priupita sudac.

 

„Steže ga u prsima kad ugleda šumu nezahvaćenu vatrom. On zapravo nema želju paliti visoko raslinje, samo ga ne može podnijeti nezapaljenog. Obuzme ga tahikardija i jako preznojavanje, katkad čak i od same pomisli na drveće koje ne guta plamen. Toliko se znoji da bi mogao gasiti manje požare.“

 

Optuženi piroman nato se prvi put oglasi: „E, da sam to znao, ni kap znoja ne bih prolio dok sam potpaljivao.“

 

„Šuti budalo, sudac će misliti da se sprdaš s njim“, diskretnim šaptom na njega zareži odvjetnik.

 

„Pa ti si prvi počeo s forom o znoju, kretenu odvjetnički!“ uzvrati mu piroman, ne mareći previše za volumen svog glasa.

 

„Ma to je drugo“, pomirljivo će odvjetnik, „poznajem dobro ovog suca. Pred mirovinom je. Puna mu je kapa ovog posla i sklon je izricanju blažih kazni kad ga se tijekom suđenja malko nasmijava.“

 

„Molim uvaženi sud za dopuštenje da se branim sam“, obrati se piroman mjerodavnom arbitru.               

„S kojim to razlogom zahtijevate?“ rutinirano priupita sudac.

 

„Nisam zadovoljan svojim odvjetnikom. Uvjeren je u svoju stručnu superiornost, ali svojim istupima samo još više kompromitira moj već ionako nezavidan položaj.“

 

U poroti se sa svojeg mjesta demonstrativno podiže plećati Dalmatinac uz povik prema okrivljenom:

 

„Ajde Neron ne seri! Sidi dole i muči!“

 

U poroti počne komešanje. Iznenadni muževni istup kolege ostavlja snažan dojam na jednu porotnicu. Prigušenim kašljem pokušava izbaciti netom nastalu grudicu sline u grlu, rukom prolazi kroz kosu i ravna nabore na suknji.

 

„Vaša posljednja rečenica ide i vas, uvaženi porotniče“, mirno dometnu sudac muževnom kolegi, ne dopuštajući daljnje rasplamsavanje već započetog žamora. Mačo porotnik se uz mrštenje, prekriženih ruku zavali nazad u stolac. Bijesno se nagne prema dlakavom uhu jednog kolege i u njega šapne kako mu se pravni sustav ove države gadi.

 

„Što se tiče zahtjeva optuženog da se brani sam, uvažava se“, nadometne sudac.

 

Lice odvjetnika poprimilo je boju zida koji se nalazio iza njega. Stao se tresti i uz golemu muku svladavati potrebu da suca pošalje u tri... ma šta u tri... najmanje u četiri... Ipak, šutke je skupio svoje papire sa stola, pospremio ih u crnu aktovku, prezirnim pogledom ošinuo svog klijenta i spuštene glave napustio poprište sudske bitke.

 

Sudac se, skidajući naočale, obrati optuženiku: „Nemojte si umišljati da ste ovim potezom profitirali.“

 

Ohrabren ovim sučevim komentarom muževni porotnik opet se nije mogao suzdržati: „Sljedeće što ćeš u životu zapaliti bijedniče, bit će srce nabildanog ćelavca s kojim ćeš dijeliti zatvorsku ćeliju.“

 

„Gledaš previše filmova, seronjo!“ kontrira mu piroman.

 

„Prokletniče!“ dere se porotnik: „Ugrozija si ljudske živote, životinje pretvorio u beskućnike, sjeba tisuće hektara šume i zauvik nam iz kraja otjerao turiste! Osobno ću se pobrinut' da te u ćeliju smjeste s nekim 'ko će ti ga rado smjestit'!“

 

„Mir u sudnici! Porotniče imate opomenu pred isključenje!“ zaurla i sudac.

 

„Jebate ovo je ka' u školi! Šta će mi još i stari morat na roditeljski doć' kod vas, a?“ mangupski priupita porotnik.

 

Dok sudac zaštitarima daje nalog da muževnom lajavcu upriliče nemuževni ispraćaj iz sudnice, očarana porotnica svom kolegi - junaku u znojni dlan gura papirić sa svojim brojem mobitela. Koji trenutak kasnije sjetila se da je udana. To još više zapečati njeno uzbuđenje čitavom situacijom.

 

Prije izricanja konačne presude optuženik je u svoju obranu ponudio svoj završni iskaz:

 

„Poštovani sude, proglasite me nevinim i pred svima se svojom krvlju zaklinjem da ću umjesto šuma od sada spaljivati isključivo samo strane banke u Hrvatskoj. Dajte mi priliku da na koristan način vratim svoj dug društvu. Potpale ću vršiti isključivo noću kako bi se izbjegle ljudske žrtve.

 

Tu zausti da nastavi s izlaganjem, ali službena  procedura je nalagala prekid završnog iskaza optuženog ako se u njemu kriminalne radnje spominju u pozitivnom kontekstu.

 

Po izlasku iz sudnice, sudac se svojim sivim Passatom uobičajeno odvezao do obližnje pivnice. Odložio je sako i sjeo za svoj najdraži stol. Pripalivši cigaretu sjetio se svojeg kredita u švicarskim francima. Bacio je pogled prvo lijevo pa desno, ne bi li se uvjerio da ga nitko ne može čuti.

 

Ne mareći previše za volumen svoga glasa ispalio je: „Jebote! Pa nije ovaj ni tak lud!“

  

  


-----------------------------------------


Zlatko Majsec




Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

 

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

 

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša" 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama". S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

 

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta", čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u ovu knjigu.

 

 

Kontakt:

 

e-mail:  melcaminoband@gmail.com

 


-----------------------------------------


Preuzmite knjigu - "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca



Knjigu "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

Frik iz kvarta - Režije za grijanje i druge elementarne nepogode




Režije za grijanje mogu biti opasne po život. Na radijatore bi uz razdjelnike, za svaki slučaj trebalo staviti i natpis – Odvrni na vlastitu odgovornost, jer postoji realna šansa da nekog izda srce kad mu stigne račun za prošli mjesec. Načrčkan nerazumljivim detaljima, ali zato visok. Kad ga platiš, ne ostane ti previše love za neke druge životne potrebe. Poput naprimjer – omiljene hrane. Izbor je sljedeći: gladuj u toplom ili jedi u hladnom, dok ti zubi toliko cvokoću da bez problema možeš sažvakati i kuhanu govedinu.

 

Ovo sam napisao čisto iz fore. U stvarnom svijetu taj izbor zapravo ne postoji jer svi koji se grijemo uz radijatore nemamo opciju isključiti se iz toplinskog gradskog sustava. Ako se pak odlučimo ne plaćati račune, riskiramo ovrhu koja je još opasnija po život. Sami odlučite što je manje zlo.

 

No vjerovali ili ne, postoji i dobra strana sve skupljih režija. One mogu spasiti nečiji loš brak. U svakodnevnoj borbi za preživljavanje nemaš vremena obazirati se na supružnikove mane koje te izluđuju. Primjerice jedna gospođa, nazovimo je Andreja, svojem bi mužu, nazovimo ga Boris, najradije opsovala sve po spisku jer danima već nije promijenio čarape, ali je od toga odvrati lonac juhe koji upravo kipi, baš poput nje. „Miris" koji šire Borisova stopala toliko je intenzivan da se od njega ljušti žbuka sa zidova, a susjeda koja je kod njih svratila na kavicu u panici smišlja razlog da napusti stan koji je podsjeća na plinsku komoru. Sva u šoku izvaljuje prvu laž koje se sjetila: "Joj, pa skroz sam zaboravila! Ante ima trening za sat vremena, a još nije napisao zadaću iz matematike. Neće je stići napisati ako mu odmah ne pomognem." Zbrisala je ne otpivši ni gutljaja crne tekućine. Boris i Andreja pogledavaju se u nevjerici. Još bi i popušili susjedinu ispriku da ne znaju da Ante nit' piše zadaće nit' igra košarku. Ne zato što je lijen i niškoristi. Ante je susjedin nepokretni djed.

 

Bilo bi politički nekorektno ne spomenuti i nešto pozitivno u svezi Borisovih biološki nerazgradivih čarapa. Zbog njihovih ispušnih plinova nitko u obitelji nema problema s nesanicom.

 

U očaju, Andreja je jednom razmišljala da preko glave navuče gasmasku, uzme čarape svojeg nezaposlenog muža, odnese ih u zavod za patente i predloži za novi bojni otrov. Bio bi idealan za hrvatsku vojsku. Malo košta, a Boris ga lako i s veseljem proizvodi. Kao što strašila služe da se ptice okrenu čelom nazad prilikom obrušavanja na neko polje, tako bi i strateški raspoređene Borisove čarape mogle učinkovito štititi našu granicu od vanjskog neprijatelja. Da su se hrvatske žene toga ranije sjetile, povijest ovog naroda izgledala bi prilično drukčije. Doduše, ona domoljubna pjesma Dražena Žanka tada bi išla ovako - Od stoljeća sedmog tu Hrvati teško dišu…

 

… Najčešće šutke prijeđe preko Borisovih černobilskih čarapica jer zna da bi prigovaranjem prouzročila beskrajnu svađu koja bi joj oduzela previše energije koju valja sačuvati za kuhanje ručka, pranje suđa ostalog od jučer, usisavanje stana, peglanje i razbijanje glave kako skrpati kraj s krajem.

 

… Strašno joj na živce idu astronomski visoke režije za grijanje. Često se pita zašto je sustavno toliko gule? Čovječe, trećinu mjeseca radi samo za tu pogodnost koja se relativno uspješno može riješiti viškom tople odjeće i redovitijom kućnom tjelovježbom. Zbog sve većih životnih troškova primorana je raditi dva posla. Tko je vidio imati i nešto slobodnog vremena? To je za vucibatine.

 

Dosad je cijena grijanja u zimskim mjesecima uvijek bila više-manje ista, bez obzira jesu li im radijatori bili do maksimuma otvoreni ili zatvoreni. Nedavno su im ugradili razdjelnike. Premda sluti da je u pozadini opet neki trik države da im pocica lovu, naredila je ukućanima da isključe radijatore. To je njen mali eksperiment. Želi vidjeti što će se dogoditi, hoće li uspjeti nešto uštedjeti i poboljšati kućni budžet. Sad se puno češće mazi sa svojim mužem. Makar mu i dalje smrde noge. Ne zato što je nešto posebno raspoloženija, već da se jadna, noću ne smrzne…



-----------------------------------------


Zlatko Majsec




Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

 

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

 

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša" 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama". S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

 

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta", čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u ovu knjigu.

 

 

Kontakt:

 

e-mail:  melcaminoband@gmail.com

 


-----------------------------------------


Preuzmite knjigu - "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca



Knjigu "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 


admin · Dec 18 '17

Frik iz kvarta - Turopoljski Dosjei X

 



Jedne kišne noći u mjesecu studenom, godine Gospodnje 2013., vozač ZET-ovog autobusa na liniji Kravarsko - Velika Gorica, svjedočio je vrlo neobičnom događaju. Proživljeno iskustvo bilo je toliko traumatično da je bio prisiljen potražiti stručnu pomoć. U mjesecima koji su slijedili jelovnik mu se većinski svodio na šarene tabletice, prepisane od nekog tipa u bijelim klompama…

 

… Na šumskom dijelu svoje uobičajene vozne rute, u retrovizoru je ugledao nešto što (si) nije mogao racionalno objasniti. Trudio se ostati fokusiran na cestu ispred sebe, no čudovišni je prizor imao neodoljivu privlačnost. Prilika koja se doimala poput divovskog željeznog čovjeka, u stopu je pratila autobus koji se kretao brzinom od oko 80 km/h. Oči sablasnog pratioca isijavale su prodornim crvenim svjetlom koje je u tami šume djelovalo prilično dijabolički. Jato gavrana sinkronizirano je zaklepetalo crnim krilima i vinulo se u ledenu visinu. Njihovo zlokobno graktanje čulo se unatoč glasnom brujanju motora. U tamnim je šumskim krošnjama srebrna gnijezda svijao puni mjesec.

 

Vozačeve ruke tako su se snažno tresle da je volan jedva držao pod kontrolom. Pokušavao je samog sebe uvjeriti da halucinira od neispavanosti, no svaki bi ga ponovni pogled u retrovizor od toga razuvjerio. Nepoznata je prilika usporavala i ubrzavala trk, proporcionalno brzini autobusa. Tri djevojke, još nesvjesne zagonetnog pratioca, ustale su i ne baš ljubaznim rječnikom popratile vozačevo nezaustavljanje na jednoj od stanica. „Ne mogu ih tu ostaviti na milost i nemilost željeznom stvoru. Bolje da se na mene ljute nego da im se nešto mnogo strašnije dogodi ovdje usred mračne šume", mislio je u sebi vozač. Biće iz Turopoljskih Dosjea X naglo je ubrzalo i u par sekundi već se kretalo paralelno uz autobus. Kad su ga ugledale, djevojke su zanijemjele od šoka. Jedna od njih pala je u nesvijest od užasa.

 

„Va - va - vani je nešto..." najpribranija među njima mucajući se obratila vozaču.

 

„Znam dušo, znam, zato vam i nisam htio stati na onoj stanici", odgovorio joj je vozač, trudeći se mirnim tonom glasa prikriti pred putnicom da se i sam panično boji.

 

„Š - š - što ćemo sad?" sva prestravljena priupitala je djevojka.

 

„Ne znam, mislim da je najbolje da nastavim voziti. Najgore bi bilo da sad stanemo. Tko zna kakve namjere ima taj prokletnik." Odjek izgovorenih riječi činio je podnošljivijim horor kojem su upravo bili izloženi. Odjednom, začuju snažne udarce o jedno prozorsko staklo. Bum! Bum! Bum! Pa opet bum! Bum! Bum! - dvaput po tri udarca u pravilnim vremenskim intervalima.

 

„Pa on, on kuca!?" zgroženo će djevojka.

 

„Je i kaj sad, da mu otvorim i pozovem ga na kavu?!" dreknu vozač i sam zatečen svojom neumjesnom reakcijom. Nije se nimalo želio sprdati sa situacijom i istresati se na putnici, ali je baš tako ispalo. Djevojka je briznula u histerični plač.

 

„Možda 'oće vatre", pridiže se sa zadnjeg sjedišta neki pijanac kojem je ovo već bio tko zna koji krug vožnje, „pogleč mu oči, taj je već dobrano napušen. Sigurno je upaljača zgubil negdje u šumi."

 

„Tišina!" izdere se vozač: „Umuknite svi i pustite me da vozim!"

 

Za vrijeme njihove žučne prepirke željezni je stvor pretekao autobus i kao da mu je dojadio prijašnji stil, stao trčati unatraške, tik ispred vozačeve šoferšajbe. Kad je pogled s pijanca vratio nazad na cestu, vozač je u sekundi bio u predinfarktnom stanju. Ledena kuglica znoja polako mu je klizila niz kičmu: „To je to Mirkec. Kaj si doživil, doživil si. Ni bilo loše, ni bilo ni dobro, al dalje ne bu išlo!" Neljudsko lice bez ikakve je emocije zurilo u njega s nepuna dva metra udaljenosti. Kao da se predatorski poigravalo svojim plijenom prije no što ga zgrabi i poždere. U nemoći da napravi išta drugo, Mirkec je dvaput mahnuo zglobom desne ruke vičući: „Iš! Iš!" Valjda iziritiran što ga se tretira poput kakve mačkice, crvenooki monstrum oglasio se robotiziranom verzijom lavljeg urlika.

 

Pijanac je na to žustro reagirao: „Pregazi ga Mirkec! Pokaži đubretu kaj moremo mi Zemljani, vrag mu mater vanzemaljsku! Daj da preuzmem komande!" Čim je ustao sa svojeg sjedišta naglo ga je zanijelo u desno, u skladu s njegovim političkim uvjerenjima. Bez ikakve kontrole nad svojim tijelom obrušio se prema stražnjim vratima autobusa. Tresnuo je u njih nosom prošaranim popucalim kapilarama i brzinski otklizao glavom prema dolje, ostavši zaglavljen u podnožju stepenica. U bespomoćnom pokušaju da ustane iz zamke u koju je upao, tankim je nožicama lamatao po zraku  poput zgaženog žohara.

 

„Kak to skrećef kletenu!" dubokim je glasom profrfljao dok mu je u sljepoočnicama tutnjalo od krvi koja mu se munjevito slijevala u tintaru.

 

„Šta kak skrećem glupane!? Pa na ravnom smo!" branio se vozač.                 

 

„Je, a zakej mi je onda glava tam di drugi noge mećeju?" nije se dala pijandura.

 

„Zato kaj si skroz ubijen, idiote pijani!" vozač je već opasno ludio.

 

„A jel? Gdo? Gdo je atentata na mene vršil? Dofedi mi ga da ga pfebijem!" pletući jezikom dobacivao je cuger iz svog pomalo bestežinskog stanja.

 

„Pih! Taj ne može preuzeti komandu ni nad svojom ravnotežom, a kamoli nad autobusom kojeg juri trkački nadarena spodoba iz dalekog svemira", motalo se vozaču kroz glavu dok je smišljao kako da spasi sebe i malobrojne noćne putnike.

 

Možda i pomalo iz ljubomore što pijanduru povezujem sa bestežinskim stanjem, stvorenje je odjednom odskočilo tako jako da je i gravitacija digla ruke od njega. Negdje na 3000 metara visine udarilo je u kljun jednog mađarskog aviona i šutke odletjelo za Singapur. Za njegovu daljnju sudbinu iz nepouzdanog izvora neslužbeno doznajem kako ga je na sletnoj stazi singapurske zračne luke jurećim tamićem pregazila skupina neustrašivih mladih Roma koji su, njušeći priliku za dobru zaradu, raskomadanog vanzemaljca potom prodali u staro željezo.  Znam da vam ovo zvuči malo nategnuto i politički nekorektno, ali morao sam nekako spasiti svoje junake koji su mi, moram priznati, za vrijeme pisanja ovog izvještaja pomalo prirasli srcu. Ne mislite valjda da bi se pijandura i Mirkec nečemu boljem domislili? Ipak je ovo priča o istinitom događaju koji se nikada nije dogodio.

 

Hm, no je li baš tome tako?...

 

 

-----------------------------------------


Zlatko Majsec




Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

 

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

 

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša" 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama". S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

 

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta", čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u ovu knjigu.

 

 

Kontakt:

 

e-mail:  melcaminoband@gmail.com

 


-----------------------------------------


Preuzmite knjigu - "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca



Knjigu "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

Georg Orwell se vratio…



 

Na kutu zgrade koju je jednom opisao kao raskršće između bezazlene škole za djevojke i mračanog azila, vratio se s cigaretom u ruci kip Georga Orwella.

 

Na zidu iza njega napisan je prigodan citat iz Životinjske farme: "Ako sloboda znači sve, to znači i pravo da se ljudima govori i ono što oni ne žele čuti."

 

"Gleda nas - i sasvim s pravom", rekla je za televizijsku kuću Andrew Marr. Svima koji su ga voljeli, Orwellov  glas zauvijek odzvanja u glavi.

 

Sam projekt Orwelovog kipa na zgradi BBC je zaustavljen kad je BBC odbio postavljanje kipa, navodno zato što nisu željeli uzdizati jednog od svojih bivših zaposlenika. Ali Tony Hall ju je pozdravio čim je preuzeo posao generalnog direktora. On je proglasio Orwella za jednog od najznačajnijih novinara svoga vremena i dodao: "Njegov rad u BBC-a utjecao je i na neke od njegovih najvažnijih romana".

 

Orwell je radio kao novinar na BBC-u dvije godine. No nije bio zadovoljan slobodom govora, pa je u ostavci napisao: "Već neko vrijeme svjestan sam da je sve ovo trošenje vremena i javnog novca za rad koji ne daje nikakav rezultat ... osjećam da se trebam vratiti na svoj uobičajeni rad, odnosno pisanju i novinarstvu koje može biti korisnije od onog što trenutno radim."

 

Njegov uobičajeni rad ubrzo je doveo do objave jedne od njegovih najpoznatijih knjiga nazvane kratko i jednostavno: "1984".

 

Orwellov sin Richard Blair izjavio je da je njegov otac napustio BBC jer je želio završiti knjigu, a dijelom i zato što se htio pripremiti za očinstvo: Richard je naime rođen slijedećeg lipnja. Iako je imao samo šest godina kad je njegov otac umro 1950. godine, ostale su mu živopisne uspomene na zajednički ribolov s ocem. 


Orwellov kip veličine veće od života izradio je  Martin Jennings, pokazujući Orwella nagnutim prema naprijed s cigaretom u ruci. Pitanje je samo da li bi veliki pisac bio iznenađen da je znao da će samo 30 godina nakon slavne 1984. pušači cigareta zbog svog bezazlenog hobija biti pribijeni na stup srama i tretirani gotovo kao Židovi u vrijeme trećeg Rajha.

  

No, sve to neka vas ne začuđuje, jer svi mi zapravo već 30-ak godina živimo u Orwellovoj 1984.

 


----------------


Napomene autora

 

Treći rajh (njem. Drittes Reich) je čest naziv za fašističku njemačku državu između 1933. i 1945. godine, tj. periodu u kojem je kancelar Njemačke bio Adolf Hitler. To je, naime, bila "treća" njemačka država, za početak se uzima 1933. godina, kada se mijenja ustav tadašnje Njemačke države.


BBC (British Broadcasting Corporation) - je danas najveća korporacija za emitiranje novinskog, radijskog i televizijskog programa u svijetu.


 



 ---------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


admin · Nov 14 '17 · Oznake: georg orwell se vratio…

Najbolje knjige svih vremena po izboru slavnih pisaca




Deset najboljih knjiga odabrali su suvremeni slavni britanski i američki autori, među kojima su Norman Mailer, Ann Patchett, Jonathan Franzen, Claire Messud i Joyce Carol Oates, koji su prenijeli svoje mišljenje o omiljenim djelima beletristike

 

Odabrana su 544 naslova, a pisac David Orr u uvodu je nastojao objasniti koji su bili kriteriji odabira.

 

'Ako radite zajedničku listu najboljih književnih naslova, želite napraviti dvije stvari: prvo, iz pristojnosti, izbjegnite sve koji rade na romanu, a drugo, definirajte što za vas znači riječ 'najbolji'. Kratka lista potencijalnih značenja 'veličine' mogla bi izgledati ovako:

 

1. 'Najbolje' znači – knjige koje su meni osobno bile najbolje.

 

2. Literatura koju je većina tijekom povijesti nazivala najboljom.

 

3. 'Najbolje', nema veze sa mnom ili s vama kao s čitateljima, ili uopće u tom kontekstu s ljudima. 'Najbolje' uključuje transcendentalne koncepte poput Boga ili Uzvišenosti.

 

4. 'Najbolje'? Sviđa mi se Tom Clancy.

 

TOP DESET DJELA 20. stoljeća

 

1.Lolita, Vladimir Nabokov


2.Veliki Gatsby, F. Scott Fitzgerald


3.U potrazi za izgubljenim vremenom, Marcel Proust


4.Uliks, James Joyce


5.Dublinci, James Joyce


6.Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marquez


7.Krik i bijes, William Faulkner


8.Svjetionik, Virginia Woolf


9.Opus djela Flannery O’Connor


10.Blijeda vatra, Vladimir Nabokov

 

TOP DESET DJELA 19. stoljeća

 

1.Ana Karenjina, Lav Tolstoj


2.Madame Bovary, Gustave Flaubert


3.Rat i mir, Lav Tolstoj


4.Pustolovine Huckleberryja Finna, Mark Twain


5. Priče Antona Čehova


6.Middlemarch, George Eliot


7.Moby Dick, Herman Melville


8.Velika očekivanja, Charles Dickens


9.Zločin i kazna, Fjodor Dostojevski


10.Emma, Jane Austen

 

TOP DESET AUTORA PO BROJU IZABRANIH KNJIGA

 

1.William Shakespeare - 11


2.William Faulkner - 6


3.Henry James - 6


4.Jane Austen - 5


5.Charles Dickens - 5


6.Fjodor Dostojevski - 5


7.Ernest Hemingway - 5


8.Franz Kafka - 5


9.James Joyce, Thomas Mann, Vladimir Nabokov, Mark Twain, Virginia Woolf - 4






Preuzeto s adrese: https://www.theguardian.com/


------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Zanimljivosti o književnicima…




Pojedine zanimljivosti o književnicima i njihovim privatnim životima ponekad nas i zaprepaste i začude,… No, sve to dokazuje nam da su pisci i pjesnici, kao i mnogi drugi umjetnici, na neki svoj način neobični i „na svoju ruku“.

 

Ovo je samo izbor nekih neobićnosti dragih nam majstora pisane riječi!


---------------

 

Charles Dickensje u svom domu imao tajna vrata u obliku police za knjige!


Isaac Asimovje jedini je pisac čija se djela mogu podijeliti u deset kategorija, na policama biblioteka!


James George Frazer morao se iseliti iz svog stana jer je pod polako popuštao pod teretom njegove biblioteke!


Ernest Hemingway je preživio je četiri automobilske nesreće i dvije avionske (uzastopnim danima). Također je preživao i niz raznih bolesti: rak kože, malariju, dijabetes, hepatitis… a vlastiti život je prekratio svojom rukom; 1961. – u svojoj šezdeset prvoj godini, ubio se svojom omiljenom puškom!

 

Walt Whitman donirao je svoj mozak u medicinske svrhe. Jedan laboratorijski radnik jednog dana pazio, pa je njegov mozak bačen u smeće!

 

Vladimir Nabokov je čuvenu „Lolitu“ napisao na papirićima dok je putovao po Americi i sakupljao leptire! 


„Alisa u zemlji čudesa“ je bila zabranjena u Kini zbog životinja koje govore!


Gabriel García Márquez nikad nije dozvolio da „Sto godina samoće“ postane film!


Gordost i predrasuda“ (engl. Pride and Prejudice) – naslov te knjige u originalu znači: „Prve impresije“!

 

Jugoslavenski, bosanski ili točnije srpski pisac - Ivo Andrić je 1961. u Stokholmu primio Nobelovu nagradu uz zvuke „Marša na Drinu“. Pisac je staru predratnu ploču ponio sa sobom u Švedsku i insistirao da mu nagrada za roman „Na Drini ćuprija“ bude uručena uz ovu pjesmu! Šveđanima se ta melodija dopala, a pjesma se munjevitom brzinom proširila po cijelom svetu!


Pre nego što ga je sustigla slava za knjigu „Lovac u žitu“ (neki tvrde u raži), Jerome David Salinger  je bio oficir u Drugom svjetskom ratu, a zbog nagomilanog stresa je završio u bolnici. Tvrdili su da je rekao kako generacije koje su kasnije stasale i koje nemaju iskustvo rata ne mogu da podjele njegovo osjećaje koje je opisao na sljedeći način: „…nikad iz nosnica neću izbrisati mirisa spaljenih ljudskih tijela“. Poslije 1965. se povukao iz javnog života.

 

Marcel Proust sam sebe je zatvarao u spavaću sobu obloženu plutom kako ne bi čuo zvukove bučnog pariškog života i neutralizirao prodor alergena jer je bolovao od astmu! Posljednje tri godine života, spavao bi danju, a pisao noću, imao samo jedan obrok dnevno i insistirao na besprijekornoj čistoći sobe u kojoj je boravio. Oni koji su ga poznavali, tvrdili su da je ličio na pustinjaka koji nije planirao da napusti svoju pećinu.

 

José Saramago, jedan od najutjecajnijih portugalskih pisaca, završio je mašino bravarski zanat u Lisabonu, a kasnije se bacio na proučavanje literature van formalnih institucija. Nobela za književnost, dobio je 1998. godine.

 

William Shakespeare, engleski pjesnik i dramski pisac, jedan od najutjecajnijih dramaturga u povijesti i autor „Romea i Julije“, imao je samo nekoliko završenih godina tadašnje osnovne škole!



-----------


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


admin · Rujan 24 '17 · Oznake: zanimljivosti o književnicima…
DVANAEST NAJPOZNATIJIH ZABRANJENIH KNJIGA



 

Bez obzira radilo li se o knjizi s svinjama koje govore ili skandaloznoj knjizi o seksu, mnogi ljudi pronalaze razne razloge za zabranu knjiga. Glas neukog i zaostalog naroda se čuo, crkva i političari su navukli zabrinute izraze na lica, sudski procesi su provedeni, knjige su spaljene i kletve su bačene. I baš zato ovom prilikom predstavljamo vam dvanaest knjiga koje su zabranjene u mnogim zemljama.


------------------



 

Lady Chatterley’s Lover (Ljubavnik Lady Chatterley)- D.H. Lawrence

 

„Seksualni čin počeo je 1963. god. – između kraja zabrane ove knjige i objave prve LP ploče Beatlesa. Phillip Larkin nije jedina osoba za koju je ‘Ljubavnik Lady Chatterley’ označio seizmičku promjenu u društvu. Inicijalno objavljena privatno 1928. god. u Italiji, potom objavljena 1960. god. od strane britanskog nakladnika Penguina, ovaj roman doveo je do najpoznatijeg suđenja u književnoj povijesti. E.M. Forster je bio pravobranitelj na suđenju na kojem je tužitelj postavio čuveno pitanje „Želite li da ovu knjigu čita vaša supruga ili sluškinja?“. Knjiga je tiskana u stotinama tisuća primjeraka i dovela je do početka seksualne revolucije tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća.


------------------



 

Brave New World (Hrabri novi svijet) – Aldous Huxley

 

Zanimljiva priča o svijetu previše naviknutom na umjetne udobnosti, a izgrađenom na eksploataciji, cenzurama iz ne tako hrabrog staroga svijeta. Irska je zabranila ovu knjigu smatrajući kako govori protiv religije i tradicionalne obitelji, a Indija je otišla još dalje nazivajući Huxleya „pornografom“, naime zasmetao im je njegov opis svijeta u kojem ohrabruje mlade ljude na korištenje rekreativnog seksa.


------------------

 



Tropic of Cancer (Rakova obratnica) – Henry Miller

 

Tijekom trideset godina pravne borbe iskrena seksualnost u razmišljanjima Henryja Millera o ljudskom stanju, opisana u ‘Rakovoj obratnici’, učinili su ovu knjigu nevjerojatno poznatom, unatoč činjenici da ju je malo čitatelja ikad dobilo priliku čitati. Uostalom, tko ne bi bio znatiželjan kad je riječ o knjizi opisanoj od sudaca iz Pennsylvanije kao “otvorena kanalizacija, jama puna truleži, sluz koja okuplja sve što je trulo u krhotinama ljudske izopačenosti?“ Takav ugled knjige i činjenica kako je knjiga prvi put objavljena 1960. god. bili su veliki presedan koji je omogućio da sve knjige o iskrenoj seksualnosti budu nadalje objavljene, kao da bez seksualnosti ne mogu niti postojati.


------------------



 

The Satanic Verses (Satanski stihovi) – Salman Rushdie

 

Iako su mnoge knjige bile zabranjene prije ili poslije objave ‘Satanskih stihova’, nijedna dotad nije imala za posljedicu da se autoru prijetilo smrću. Zapravo, nekolicina modernih knjiga imala je krvavu povijest tijekom svoga objavljivanja. Kao rezultat svega Salman Rushdie se morao skrivati cijelo jedno desetljeće, nakon što je Ajatolah u Iranu objavio fetvu (op.a. smrtnu presudu) za njega i drugu fetvu koja je značila smrt za Rushdijevoga prevoditelja iz Japana. Mnogi u muslimanskom svijetu su je oplakivali zbog prividnog bogohuljenja, a knjiga je bila zabranjena u Velikoj Britaniji i diljem islamskog svijeta.


------------------



 

Lolita – Vladimir Nabokov

 

Zabranjena knjiga čiji je prijem često zaklanjao njen stvarni sadržaj mnogima koji su u romanu ‘Lolita’ očekivali kako će biti užasnuti ili ugodno iznenađeni, bivali su razočarani. Gorka satira o američkim vrijednostima sredinom 20. stoljeća, sa svega nekoliko kvazi-erotskih pasusa. Ipak, tematika knjige je smatrana kontroverznom, što je rezultiralo zabranom u Velikoj Britaniji i, obično, liberalnoj Francuskoj tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je jedan od prvih tabloida Sunday Express paničario o moralnosti.


------------------



 

Ulysses – James Joyce

 

Roman za one s možda najviše prefinjenog ukusa, iako su mnogi u potpunosti propustili reference o samozadovoljavanju u poglavlju ‘Nausicaa’ iz remek-djela Jamesa Joycea, pod nazivom ‘Ulysses’ i mnogi neće dalje ni otići od tog poglavlja jer se knjiga izgubila među slavnim neprobojnim proznim djelima. Nakon što je objavljen u književnom časopisu, ovaj odlomak je proglašen opscenim od strane sudaca. Možda su cenzori smatrali da je cijela knjiga teško shvatljiva, vjerujući kako i ostatak knjige sadrži slične nepristojnosti – cijeli roman je stoga zabranjen u SAD-u i Velikoj Britaniji tijekom 1930-ih, a poštanska služba SAD-a je sve primjerke poslane poštom spaljivala.


------------------



 

All Quiet on the Western Front (Na zapadu ništa novo) – Erich Maria Remarque

 

Iako je mnogo knjiga bilo spaljeno u nacističkoj noći krjesova 1933. god., uključujući djela iskonskih pisaca i mislilaca kao što su Kafka, Thomas Mann i Albert Einstein, nijedno od njih nije bilo kritično prema Njemačkoj u ratu, kao djelo ‘Na zapadu ništa novo’. Viđena kao nepatriotska, od strane nacionalsocijalista, pa čak i od jednog broja nenacističkih vojnih osoba i pisaca. Ono što su te grupe i pojedinci zamjerali ovoj knjizi je upravo ono što je čini tako uvjerljivim prikazom pravih strahota rata.


------------------



 

Animal Farm (Životinjska farma) – George Orwell

 

Iako ne čudi kako je Orwellova slabo prikrivena satira brutalnosti komunizma bila zabranjena u staljinističkom SSSR, njen status kao zabranjenoj knjizi je trajao dugo nakon pada Berlinskog zida. Ona je još uvijek zabranjena na Kubi i u Sjevernoj Koreji (iz istih razloga kao što je bila zabranjena od strane Sovjeta), a također je zabranjena u Keniji, zbog kritike korupcije i još bizarnije, od strane škola iz UAE zbog prikaza govora svinje što se smatra protivno muslimanskim vrijednostima.


------------------



 

The Catcher in the Rye (Lovac u žitu) – J.D. Salinger

 

‘Lovac u žitu’ posjeduje fascinantan kontrast – roman koji je najviše zabranjivan i da je druga najčešće predavana knjiga u američkim školama. Njeni branitelji je vide kao konačni pogled na frustracije i dosadu tinejdžerskog života, a njezini tužitelji su je vidjeli kako je uzrok za sve – od ubojstava do samoubojstva, te širenju komunističkih ideja u Americi. Što cenzori nisu uspjeli ostvariti je zabraniti ovu knjigu zbog prikaza tinejdžerske pobune jer je buntovni tinejdžeri traže još više.


------------------



 

The Grapes of Wrath (Plodovi gnjeva)- John Steinbeck

 

Ova knjiga je dobila možda najviše pohvala koje jedan autor može primiti. John Steinbeck prikazuje otežane uvjete rada u Kaliforniji, u eri Velike depresije. Njegovi prikazi su bili toliko brutalni da je knjiga zabranjena u pokrajini gdje se obitelj Joad seli, unatoč činjenici kako su povjesničari potvrđivali da je Steinbeckov prikaz istine o životu realan. Lokalni dužnosnici u pokrajini Kern su uvjerili radnike da spale knjigu, ironično dalje provodeći manipulaciju nad radnicima migrantima u području koje Steinbeck oslikava nevjerojatno dobro u knjizi.


------------------



 

The Well of Loneliness (Zdenac samoće)- Radclyffe Hall

 

Kao simbol pronađene homoseksualnosti u ranom 20. stoljeću, lezbijska romansa autorice Radclyffe Hall bila je u središtu jednog opscenog suđenja unatoč tome da nema erotskih scena opisanih u romanu, osim u jednom kratkom opisu koji implicira da su dvije ličnosti možda provele noć zajedno. Bez obzira kolika je čestitost u samom sadržaju knjige, cenzori nalaze kako roman piše o lezbijkama i lezbijskim odnosima. Iako su se mnogi književni prosvjetitelji pobunili protiv cenzuriranja, uključujući Virginiu Woolf, E.M. Forstera i T.S. Eliota, kampanja protiv ‘Zdenca samoće’ ostaje homofobna mrlja u britanskoj književnoj povijesti.


------------------

 

American Psycho (Američki psiho) – Brett Easton Ellis

 



Iako ‘Američki psiho’ polako kreće prema tome da postane satira, čitatelj mora pročitati stotine stranica o dubljenju oka, rezanju dojke i čupanju noktiju prije nego se to stvarno i dogodi. Nije ni čudo, stoga, kako je roman bio naširoko zabranjen, a u mnogim drugim zemljama knjiga se prodavala s omotom na kojem je bila naznačena restrikcija dobne skupine kupaca/čitatelja. 





-----------


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Što čitati ove jeseni: 5 klasika koji su osvojili svijet!

 



Možda su “50 nijansi sive” i “Djevojka u vlaku” trenutno najpopularnije knjige i možda jedva čekate da ih pročitate, ali predlažemo da uz ovu kišnu jesenju idilu izaberete klasičnije naslove koji će vam pružiti odgovore na mnoga pitanja o ljubavi, životu, prijateljstvu...

 

Vrijednost klasike odnosno klasične literature je ta što nam klasici pružaju povratak u prošlost kako bi saznali kako su ljudi živjeli stoljećima prije nas i tako naučimo nešto novo i o sebi i našoj prošlosti.

 





 

Prohujalo sa vihorom, Margaret Mitchell


Nijedna lista knjiga ne može biti potpuna bez naslova “Prohujalo sa vihorom”. Ukoliko se do sada niste susreli sa ovom knjigom, ili gledali film i sjajnu Vivijan Li sigurno tad niste propustili, ni rečenica “Frankly, my dear, I don't give a damn. A, ukoliko baš sad pokušavate da se spasite iz ljubavnog trokuta, eto još jednog dobrog razloga da ove jeseni pročitate ovo knjigu.

 






 Veliki Getsbi, F. Scott Fitzgerald


Vjerujemo da niste propustili film sa Leonardo, DiCapriem u glavnoj ulozi, ali dodajemo i to da je knjiga "Veliki Getsbi" nešto što svakako morate imati u svojoj biblioteci. Fitzgerald nam je sjajno dočarao kako je divno voljeti, ali u granicama, jer i previše ljubavi ponekad zna stvoriti i velike probleme. Priča koja će vas oduševiti i koju nikako ne smijete propustiti ove jeseni...

 






Gordost i predrasude, Jane Austen

 

Postoje knjige koje uvijek možemo čitati i nikad nam ih nije dosta? "Gordost i predrasude" je jedna od takvih knjiga. Divna romantična priča koja ne samo da nas uči o ljubavi već nas i uči i da ne izgubimo nadu i da nikada ne odustajemo. Jane Austen nam kroz ovaj roman govori o tome da je ljubav moguće pronaći na neočekivanim mjestima.

 






Romeo i Julija, William Shakespeare

 

Znamo da ste pročitali ovo djelo još u srednjoj školi, ali sigurno tada niste bile pametni i iskusni kao sada. Da li ste sa 16. godina mogle gledati na svijet i ljubav očima kojim to činite danas? Naravno da ne! Zato je ova topla i romantična jesen idealan trenutak da potražite lektiru iz školskih dana i naučite razliku između zaljubljenosti i prave ljubavi.

 






Orkanski visovi, Emily Brontë

 

Prva i jedina novela književnice Emily Brontë  vraća nas u viktorijansko doba i priča nam neobičnu priču o zabranjenoj ljubavi. Ljubav glavnih likova je često sebična i razorna, a i oni u nekim trenucima nisu, ni simpatični, ni dobri što nas u stvari podsjeća na stvaran život i stvarne probleme koje proživljavamo. Osim što je u centru ljubavna priča, Orkanski visovi dokazuju nam i ono što smo već i sami znali: “Novac zaista mijenja ljude”.



-----------


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Jack Nicholson - U životu lažite samo svojoj ženi i policiji


 

 

John Joseph Nicholson (New Jersey, 22. travnja 1937.), poznatiji kao Jack Nicholson, američki filmski glumac, redatelj, scenarist i producent.

 

Nicholson je 12 puta bio nominiran za Oscara i osvojio triput (dva puta za najboljeg glumca i jednom za sporednog). Izjednačen je s Walterom Brennanom po broju glumačkih pobjeda kod glumaca (tri), te je ukupno drugi iza Katharine Hepburn (četiri). On je i jedan od dva glumca koji je bio nominiran za Oscara (za glavnu ili sporednu ulogu) u svakom desetljeću od šezdesetih; drugi je Michael Caine.

 

Osvojio je sedam Zlatnih globusa te 2001. primio Počasnu nagradu Kennedy centra. 1994. je postao najmlađi glumac kojem je Američki filmski institut dodijelio nagradu za životno djelo. Najpoznatiji je po ulogama u filmovima Kineska četvrt, Let iznad kukavičjeg gnijezda, Isijavanje Stanleyja Kubricka, Bolje ne može, Batman Tima Burtona i Pokojni Martina Scorsesea.



 


Zablude iz djetnjstva

 

Zanimljivo je i da je dugo živio je u uvjerenju da mu je baka majka, a majka sestra. Prava istina izišla je na vidjelo tek u njegovim tridesetim godinama, i to tek nakon što je postao zvijezda pa je vijest osvanula u novinama.

 

Da paradoks bude veći, novinar tjednika Time, koji je 1974. pisao veliki članak o tada mladom glumcu u usponu, prvi je otkrio da mu je žena za koju je vjerovao da mu je sestra - zapravo majka. Kako su baka i majka umrle mnogo prije toga (1963. i 1970.), više nitko nije mogao svjedočiti o tome, a Nicholson nije želio razgovarati s novinarom.

 

Kako je postajao slavniji, tako je pitanje o njegovom ocu pobuđivalo sve više zanimanja. U raznim nagađanjima najdalje je otišao Patrick McGilligan, koji je 1995. objavio knjigu "Jack's Life" ("Jackov život"). On je postavio tezu da je otac slavnog glumca mogao biti i Eddie King, ravnatelj kazališta u kojem je radila Nicholsonova majka. Donald Fucillo odmah je energično otklonio takvu mogućnost te priznao kako je brakom s June, doduše, počinio bigamiju, ali da očinstvo nikada nije nijekao. Iako je u vrijeme izlaska knjige postojala mogućnost da se očinstvo s velikom sigurnošću utvrdi DNK analizom, i time izbjegnu sva daljnja nagađanja, Nicholson je to kategorično odbio. "Otac je osoba koja ti pomaže dok odrastaš, a ne netko tko ima iste spirale u genskom kodu.


 

 

Manje poznati detalji o Nicholsonu

 

Nicholson je osvojio svoj prvi Oscar za najboljeg glavnog glumca portretom Randlea P. McMurphyja u ekranizaciji romana Kena Kesseyja Let iznad kukavičjeg gnijezda, redatelja Miloša Formana iz 1975. Nicholsonu je ponuđena uloga Michaela Corleonea u Kumu, ali ju je odbio.

 

Nakon toga je slijedilo nekoliko čudnih odluka. Prihvatio je manju ulogu u Posljednjem tajkunu, s Robertom De Nirom. Zatim i manje simpatičnu ulogu u vesternu Arthura Penna Missouri Breaks, samo kako bi radio s Marlonom Brandom. Po tome je uslijedio njegov redateljski rad na vesternu Goin' South. Njegov redateljski debi bio je film iz 1971., nazvan Drive, He Said.

 

Iako nije privukao pozornost Akademije u adaptaciji Isijavanja Stanleyja Kubricka (1980.), to ostaje jedna od njegovih značajnijih uloga. Njegov sljedeći Oscar, za najboljeg sporednog glumca, došao je za ulogu umirovljenog astronauta Garretta Breedlovea u Vremenu nježnosti (1983.) redatelja Jamesa L. Brooksa. Nicholson je u osamdesetima nastavio produktivnu karijeru filmovima kao što su Poštar uvijek zvoni dvaput (1981.), Crveni (1981.), Čast Prizzijevih (1985.), Vještice iz Eastwicka (1987.) i Ironweed (1987.). Još je tri puta nominiran za Oscara (Crveni, Čast Prizzijevih i Ironweed).

 

Odbio je ulogu Johna Booka u filmu Svjedok. Batman iz 1989., u kojem je Nicholson glumio Jokera, postigao je veliki komercijalni uspjeh, a postotak od ukupne zarade donio je Nicholsonu oko 60 milijuna dolara. Trebao je reprizirati ulogu u petom nastavku iz franšize o Batmanu 1999., ali je studio Warner Bros. otkazao projekt.

 

Za ulogu usijanog pukovnika Nathana R. Jessepa u Malo dobrih ljudi (1992.), filmu o ubojstvu među američkim marincima, opet je nominiran za Oscara. Film je postao najpoznatiji zbog njegove rečenice "You can't handle the truth!" ("Ti ne možeš podnijeti istinu!") koja je postala predmet imitiranja i dio popularne kulture.

 

No, nisu sve Nicholsonove izvedbe bile dobro ocijenjene. Nominiran je za nagrade Razzie za najgoreg glumca u filmovima Nevolje s muškarcima i Hoffa (1992.). Međutim, uloga u Hoffi mu je donijela i nominaciju za Zlatni globus.

 

Sljedeći Oscar za najboljeg glavnog glumca je došao za ulogu Melvina Udalla, neurotičnog pisca s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, u romantičnoj komediji Bolje ne može (1997.), ponovno s redateljem Jamesom L. Brooksom.



 

Jack Nicholson privatno.

 

Nicholson je u privatnom životu poznat kao čovjek koji se "ne zna skrasiti". Ima petero djece s četiri različite žene; ženio se jednom. 17. lipnja 1962. se oženio sa Sandrom Knight. Par je dobio jednu kćer, Jennifer Nicholson (rođenu 1963.), a razveo se 8. kolovoza 1968. Njegova druga kćer, Honey Hollman (rođena 1981.), je iz veze s danskim modelom Winnie Hollman. Ima jednog sina, Caleba Goddarda (rođenog 1970.), iz veze s glumicom Susan Anspach. Iz veze s Rebeccom Broussard ima dvoje djece, Lorraine Nicholson (rođena 1990.) i Raymonda Nicholsona (rođenog 1992.).

 

Dobar je prijatelj s redateljem Romanom Polanskim, kojeg je podupirao kroz mnoge osobne krize uključujući smrt njegove žene, Sharon Tate, od ruke obitelji Manson. Podupirao je Polanskog i nakon osude za silovanje maloljetnice, zločina koji se dogodio na Nicholsonovu imanju na Mullholand Driveu.

 

Nicholson je dugo živio u susjedstvu s Marlonom Brandom na Beverly Hillsu. U blizini je živio i Warren Beatty, pa je cesta zaradila nadimak "Bad Boy Drive". Nakon Brandove smrti 2004., Nicholson je kupio susjedov bungalov za točno 5 milijuna dolara kako bi ga srušio. Izjavio je kako je to učinio iz poštovanja prema Brandovoj ostavštini, budući da bi bilo preskupo renovirati "napuštenu" građevinu koju je zahvatila plijesan.

 

-------------------------------------------

 

Jack Nicholson - izreke, citati, misli...

 

Mrzim davati savjete, jer ih ljudi ne žele uzeti.

 

Jack Nicholson

 

Sa mojim sunčanim naočalama - ja sam Jack Nicholson. Bez njih ja sam šezdesetogodišnji debeljko.

 

Jack Nicholson

 

Onog trenutka kada prestaneš učiti, vjerujem da si tada mrtav.

 

Jack Nicholson

 

Moj moto je - što više dobrog vremena.

 

Jack Nicholson

 

Ljudi koji govore u metaforama mi mogu nasapunati prepone.

 

Jack Nicholson

 

Jedna od mojih djevojaka mi je jednom rekla da se nikada ne treba boriti sa nekime koga ne voliš.

 

Jack Nicholson

 

Ja sam Irac - ja uvijek razmišljam o smrti.

 

Jack Nicholson

 

Reći ću vam jednu stvar - nikada nikome ne dajite svoj najbolji savjet, jer ga nikada neće slijediti.

 

Jack Nicholson

 

U životu lažite samo svojoj ženi i policiji

 

Jack Nicholson

 

Ranije, ukoliko bih proveo dvije-tri noći sam počeo bih pisati poeme o samoubistvu.

 

Jack Nicholson

 

Kada bi ljudi bili iskreni priznali bi da je sve što rade i bilo gdje da idu samo zbog žena.

 

Jack Nicholson

 

Davno sam naučio da je jedina osoba koja je zaslužila da glasam za nju u stvari ja sam.

 

Jack Nicholson

 

Gluma je svačiji drugi najbolji posao.

 

Jack Nicholson

 

Ja uzimam Viagru samo kada spavam sa dvije ili tri žene.

 

Jack Nicholson

 

Ja čak i nemam mobilni telefon.

 

Jack Nicholson

 

Prije sam mislio da je jedan od najvećih znakova sigurnosti mogućnost da uvijek odeš negdje drugo.

 

Jack Nicholson

 

Neću sjediti ovdje i pretvarati se da nisam bio grubijan veći dio svoga života.

 

Jack Nicholson

 

Ne želim da ljudi znaju šta ja zaista volim. Mislim da to nije dobro za glumca.

 

Jack Nicholson

 

Volio bih da ne marim toliko oko kritika, ali imak marim o njima.

 

Jack Nicholson

 

Prosječna zvijezda u jednoj godini sretne deset puta više ljudi nego što prosječna osoba sretne za cijelog života.

 

Jack Nicholson

 

Zvijezda na snimanju je poput vremenski tempirane bombe. Neko je mora isključiti, kako bi joj ljudi mogli prići.

 

Jack Nicholson

 

Ja sam osoba koja je utrenirana da gleda druge ljude u oči.

 

Jack Nicholson

 

 



 -----------


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


admin · Rujan 14 '17
Nekoliko činjenica koje su obilježile 20 godina Harryja Pottera




Kad je 26. lipnja 1997. prvi roman o Harryu Potteru objavljen u Engleskoj, nitko nije slutio što se to dogodilo. Serijal JK Rowling danas broji sedam knjiga prodanih u 500 milijuna primjeraka i prevedenih na 79 jezika, osam filmova (plus spin-offi), nekoliko tematskih parkova... Donosimo pregled najsjajnijih točaka Pottero-povijesti


Nije bilo novaca ni za fotokopiranje


Joanne Rowling priču o Harryu Potteru razvijala je početkom devedesetih. Bila je mlada samohrana majka, živjela od socijalne pomoći i pisala po edinburškim kafićima dok joj je kći spavala. Izvorni primjerak 'Harrya Pottera i Kamena mudraca' napisala je 1995. na staromodnom pisaćem stroju. JK Rowling je od osobe koja si nije mogla priuštiti fotokopiranje svoga rukopisa postala prva osoba koju je pisanje pretvorilo u milijarderku.


Broj 13 ipak sretan


Knjigu je odbilo tiskati 12 izdavačkih kuća, a Rowling je nedavno na Twitteruobjavila nekoliko odbijenica. Možda bi je odbila i trinaesta, Bloomsbury, da njezin direktor nije svojoj osmogodišnjoj kćeri rekao da pročita prvi odlomak. A ona je, progutavši ga, odmah zatražila ostatak.


'Dečki neće čitati ako piše cura'


Prvo izdanje u Velikoj je Britaniji izašlo 26. lipnja 1997. u svega 500 primjeraka koji su danas za kolekcionare sveti gral, osobito jer je na njima autorica potpisana pravim imenom, umjesto JK, što je kasnije preuzela kao pseudonim na savjet izdavača koji je vjerovao da dečki neće čitati knjigu o čarobnjaku ako znaju da ju je napisala žena.




J.K. Rowling 


Simboli borbe s depresijom


Dementori, bića tame iz serijala, koji se hrane radosnim ljudskim osjećajima, tjerajući žrtve da se prisjećaju svojih najgorih uspomena, nadahnuti su depresijom s kojom se JK borila nakon majčine smrti. Majka joj je preminula 1990. od multiple skleroze.'Bezjaci' ušli u rječnikRiječ bezjak ('muggle'), koja označava nečarobnjake, odnosno one koji nemaju urođeni dar magije, 2003. je ušla u Oxfordov rječnik engleskog jezika.


Najbrže prodavanija knjiga u povijesti


Serijal je dosad prodan u 500 milijuna primjeraka i preveden na 79 jezika, među njima i na latinski i antički grčki. 'Harry Potter i Darovi smrti', sedma i posljednja knjiga, najbrže je prodavanija knjiga u povijesti. U prva 24 sata samo je u Britaniji prodana u 2,65 milijuna primjeraka. Jedan od podataka je i da svakih trideset sekundi netko u svijetu počne čitati knjigu o Harryu Potteru.


Odbila ponudu koja se ne odbija


Jedan od najuspješnijih pjevača svih vremena, Michael Jackson, htio je skladati glazbu za filmove o Harryju Potteru, no spisateljica nije bila uvjerena da je on pravi čovjek za to, pa ga je odbila.


'Pravi' prolaz do Hogwartsa


U Pottermaniju se svojedobno bila uključila i Britanska Kraljevska pošta, koja je za ljeto uoči izlaska sedme knjige u Potter serijalu bila objavila prigodnu seriju od sedam poštanskih maraka. Na markama su bile prikazane naslovnice svih sedam knjiga o Harryju Potteru, a na tržištu su se našle 17. srpnja, kao dio tradicije Pošte da obilježava 'društvene teme i značajne prilike vezane uz naš način života'. Na londonskom King's Crossu, osim toga, između perona devet i 10 uprava je postavila i natpis 'Peron 9 3/4' u čast prolaza do škole vještičarenja i čarobnjaštva Hogwarts.




I najlošiji 'Potter' bolji od najboljeg 'Sumraka'

 

Filmski nastavak Harrya Pottera koji je zaradio najmanje novca, 'samo' 90 milijuna dolara, opet je zaradio više od najuspješnijeg nastavka sage 'Sumrak'. Drugi dio 'Harrya Pottera i Darova smrti' iz 2011. zaradio je 1,341,500000 dolara. Osam snimljenih filmova na kino blagajnama diljem svijeta uprihodilo je ukupno 6,5 milijardi dolara.


Napisala: Tina Barbarić 



 

---------------


Odabrao i uredio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

 

admin · Rujan 10 '17
Miroslav Krleža i hrvatsko iskustvo



 

Kada je pak riječ o hrvatskim duhovnim horizontima, onda se može kazati da hrvatska kultura, od svojih davnih početaka, ne poznaje književnu riječ koja je tako moćno utjecala na njezin život, na njenu sudbinu, kao što utječe riječ Miroslava Krleže. Njezin plodonosni utjecaj odrazio se jednakim intenzitetom na hrvatsku književnost i onda kada je ta riječ prokazivala naše slabosti, rušila lažne idole, rastakala mitove i iluzije. I onda kada je ta riječ svojom žestinom i sugestivnom snagom otvarala perspektive i gradila mostove prema budućnosti. Zato je naraštajima Krležina riječ bila i ostajala jedini svjetionik, kriterij i kompas, naročito u vremenima pomrčina, sumnji i kriza. Nakon Krleže, doista, u hrvatskoj književnoj republici ništa ne ostaje ondje gdje je prije bilo.

 

Sve o čemu i o komu je Krleža pisao i govorio u svojim polemikama, kritikama, razgovorima i dnevnim zapisima, od Pijane novembarske noći(1918.) do posljednjeg teksta iz 1981., sve njegove slutnje i dijagnoze, lucidne prosudbe i poruke – i danas su podjednako aktualne, štoviše, veoma bliske i prepoznatljive novim naraštajima čitatelja.

 

Od one “da je došlo vrijeme da se spali i uništi i razbije laž hrvatske književnosti” (1919.); da “Evropa za nas ionako već ima pripremljen štrik” (1933.); strahujući od toga hoće li ga progutati endehazijski mrak (1941. – 1945.); jer, u konačnici i trajnom obračunu vlasti s intelektualcima i ljudima duha – piscu je “svejedno od koga će stradati: od Dide ili Đide”; uz opomenu šezdesetosmašima “da će i oni jednoga dana doživjeti ostvarenje svojih ideala”; a proljećarima “da među Hrvatima nije zahvalno svjedočiti istinu” (1971.); dok je svima ostalima, na odlasku 1980., poručio: “Tito je učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. U nekoj ne znam koliko dalekoj budućnosti, doći će vrijeme kada će biti objektivno valoriziran i kada će mu se priznati velike zasluge.”

  

Da je Krleža danas u prilici sagledati “turobno stanje kulturnih, društvenih i političkih fakata” u Hrvatskoj i svijetu, vjerojatno bi ponovio, po tko zna koji put: “Glupost je svemirska sila.” A možda bi, s tridesetgodišnje distance i dodao: Glupost i svemir su doista beskonačni. Ali za ovo drugo više nisam siguran!

 

Čengićevi dnevni zapisi, kronika jedne epohe S Krležom iz dana u danautentična su svjedočanstva jednoga književnika, njegova burnog života, enciklopedista i angažiranog intelektualca o najznačajnijim pojavama, događajima i ličnostima XX. vijeka. S velikom erudicijom i slobodom iskaza u knjigama se autentično očituju Krležina intima, emotivnost, artističke sklonosti, intuicija i refleksija, ljudi i događaji, a također i niz iskaza o nepoznatim ili manje poznatim privatno-biografskim činjenicama. Čengić je, suradnički i urednički, družeći se i prijateljujući s Krležom, uspio zabilježiti sve njegove misli, meditacije i nedoumice, monologe i dijaloge, iz širokog registra umjetničkih, kulturnih, društvenih i političkih tema.

 

Jedno je sigurno: Nitko se, prije i poslije Krleže, nije tako strasno i s takvim stilom uhvatio u koštac s našim fatalnim nesporazumima i razdorima, palanačkim mentalitetima, tromostima duha i mitovima. Svaka stranica ove knjige izraz je i glas intelektualne i moralne savjesti, koja tako nedostaje danas i ovdje.

 

Pred nama je opet erudit i polihistor Krleža, sa svim svojim senzibilitetima i otvorenim ranama, mudrošću i lucidnošću, prokletstvima i protuslovljima, preokupacijama i artističkim sklonostima. Iz dana u dan svjedočimo Krležinim monolozima i dijalozima, sa živima i mrtvima, ponovno smo s Krležinom literaturom i Krležinom epohom. I ovi dnevnički zapisi pokazuju da sve ljubavi i mržnje Krležijane plamte prekogrobno.

 

Hrvatska je bila Krležina sudbina, a on je bio njezin usud. Ali nikada nije bilo dobro, nikada nije bilo preporučljivo Krležu voljeti javno. Jer, kako ističe Mladen Kuzmanović, predstavljajući šesterosveščanu Krležologiju:

 

“Krležijanstvo je bilo mnogo više od izbora pisca, ono je bilo izbor svijeta. Ponekad je značilo i izbor smrti i umiranja, a uvijek je svjedočilo stil, ukus i pogled na svijet. Krleža je Hrvatsku volio bez stida, bez iluzija, bez uljepšavanja, krastavu, gladnu, nepismenu i provincijalnu, obožavao ju je nemilosrdno i bez praštanja (prašta se naime samo djeci i slaboumnicima) i to mu Hrvati tu i takvu njegovu ljubav hrvatske stvarnosti, hrvatske istine, nikada nisu oprostili.”

 

Pa, ako bismo razdoblje od prvih Krležinih javnih nastupa s početka XX. vijeka do njegove smrti, u dijaloško-polemičkom smislu, mogli svrstati pod Moj obračun s njima, onda bismo sve ono što se događa s Krležinim imenom i djelom od njegove smrti do danas po crti hrvatske prosvjetne, kulturne i državne vlasti – mogli nazvati Njihov obračun s njim.

 

A sve je počelo ceremonijom pokopa na zagrebačkom groblju Mirogoj, gdje mu je priređen “državnički sprovod uz počasne plotune i vojne počasti, govore najviših partijskih i državnih funkcionera”. Bože, kakva li paradoksa i ironije sudbine: zakletog antimilitarista i velikana pera na posljednji počinak ispraćaju počasni plotuni. Čast i dostojanstvo kulturne Hrvatske tada je spasio pjesnik Jure Kaštelan koji se od Krleže oprostio riječima: “Veliki brate, svih nas koji držimo pero u ruci, stojim pred vama u nekoj čvrstoj vjeri da vi niste mrtvi. To uvjerenje nije privid. Vi ste sugestivnom snagom pjesničke riječi prevladali granice vremena i prostora i uspostavili razgovor mrtvih i živih i onih budućih.”

 

Sljedećih deset godina pisalo se i pričalo po zagrebačkim kulturnim krugovima tko je sve i zbog čega provaljivao i krao rukopise iz Krležinih zapečaćenih ormara u Leksikografskom zavodu, kojem je Krleža od osnutka bio glavni ravnatelj i glavni urednik. Krešo Vranešić, Krležin nasljednik i uz Enesa Čengića izvršitelj Krležine Oporuke, navodi da je “ormar, kad su ga došli službeno zapečatiti, u Krležinu uredu bio potpuno prazan, a njegova je gornja ploča čak bila odvaljena pajserom”.

 

Dolaskom HDZ-ove vlasti, od 1990. do 1997. u Hrvatskoj nije tiskana ni jedna Krležina knjiga (!), a saborski zastupnici ultimativno traže da se Leksikografskom zavodu oduzme ime Miroslava Krleže. (!!!) Štoviše, sa znanjem i odobrenjem glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda i glavnog urednika Općeg religijskog leksikona, otisnuta je i imprimirana denuncirajuća, osvetnička i herostratska natuknica KRLEŽA, u kojoj se za toga hrvatskog prvosvećenika književnosti kaže da je “najradikalniji osporavatelj religije” (Apage Satanas!), te da je “Krleža u estetizmu našao nadomjestak za religioznu duhovnost, a u pozitivizmu i evolucionizmu dogmatsko uporište svog svjetonazora, u komunističkoj revoluciji i Partiji potražio je surogat za izgubljenu vjersku zajednicu”.

 

I ne samo to, pakuje ovaj Religijski leksikon, “da je Krleža pjevao hvalospjeve totalitarnim diktaturama… i da je svojim antireligioznim stavovima snažno obilježio liberalnu građansku i komunističku inteligenciju te neosporno pridonio protukatoličkoj kampanji u komunističkom poraću.”

 

Pravu i iskrenu mjeru hrvatstva Krleža je iskazivao često i na različite načine, a za ovu prigodu citirat ćemo samo jednu Krležinu “propovijed” i jedan Krležin “blagoslov”.

 

“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovog razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’, kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam.

 

Hrvatstva ‘kao takvog’, hrvatstva an sich, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se u uvodu ovog razmatranja sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti ‘kao takvog’ ili ‘po sebi’ nema, pa čak ni naše planete ‘kao takve’ – po sebi same. ‘Po sebi’, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska Ideja da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma.

 

Hrvatstva u prošlosti bilo je čitav niz, jer ta hrvatstva u neprestanom protjecanju vremena i sama protječu u trajnoj fluktuaciji pojmova i odraza, i, prema tome, protječući, ta su hrvatstva u prelijevanju uvijek druga i druga, jedno na drugo nalik, ali nikad podudarna, u sukcesivnom nizu i sama samo odrazi okolnosti i prilika kroz koje se probijaju.”

 

“I postoji li u našoj historiji lice koje je prošlo svijetom kao simbol hrvatstva, to je bio ovaj ingeniozni dominikanac, Juraj Križanić, koji je petnaest godina jalovo pročamio u Sibiriji, pod ljagom da je Latin, a koji je u Rimu pao u nemilost pod sumnjom da je slavenofil, koji se priklanja šizmi.”

 

Na dvadesetu godišnjicu Krležine smrti, 2001. godine, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, u prisutnosti “hrvatskog državnog vrha” i kulturne vlasti, svečano se otvaraju, po Krležinoj Oporuci, na dvadeset godina zapečaćeni sanduci s Krležinim rukopisima, mapama, skicama, pismima i marginalijama. Krešo Vranešić, očevidac, koji je zajedno s Enesom Čengićem, uz službene predstavnike Ministarstva pravosuđa i Ministarstva kulture, spremao i pečatio ostavinsku rukopisnu građu, opet je primijetio da je netko otvarao sanduke i radio inventuru. Preciznije: “Na četrnaest zapečaćenih sanduka nije više bilo ni jednog pečata, nekoliko konopa je pokidano ili presječeno, vijci su odšarafljeni, a poklopci deformirani…” (Čovjek iz Krležine mape, str. 235.)

 

Prije nekoliko godina HAZU, čiji je dugogodišnji potpredsjednik bio Miroslav Krleža, u suradnji s jednom zagrebačkom izdavačkom kućom, pokrenula je projekt Kritičkog izdanja Sabranih djela Miroslava Krleže u šezdeset svezaka. Izišla su samo tri kola (dvadeset i dvije knjige) i stalo se. Muk, nitko ništa ne pita, zašto je i gdje zapelo?! A knjige iz prva tri kola mogu se naći i kupiti samo kod tog izdavača – knjižara, i to povremeno i na hrpi, rasprodaji i akciji pod modernim marketinškim sloganom: “Uzmi 3 – plati 2.”

 

Na tridesetu obljetnicu Krležine smrti, u prosincu 2011., u organizaciji Društva hrvatskih pisaca priređen je znanstveni simpozij na kojem su sudjelovali naši najeminentniji krležolozi, redom sveučilišni profesori, šefovi katedri, akademici, vrsni publicisti i ugledni nakladnici, svi jedinstveni u ocjeni da je “Krležino djelo i danas podjednako aktualno”; da je “Krleža arhitekt nove kulturne paradigme”; da je “Krleža bitna, ako ne i najbitnija karika u nacionalnom književnom i intelektualnom kanonu XX. stoljeća”, ali da mu se, nažalost, “vodeće nacionalne institucije, kako za života tako i postumno, nisu primjereno odužile, štoviše, neke su ga zatajile, neke ga ustrajno niječu, a neke mu, latentno i manifestno, zatiru svaki trag”, izbacujući ga iz hrvatskoga javnog života.

 

U čemu su uglavnom i uspjeli, usprkos nacionalnom anketama jednog zagrebačkog tjednika koje Krležu svrstavaju među “najveće Hrvate i najcjenjenije hrvatske pisce”. Čak je jedan od sudionika simpozija postavio nimalo retoričko pitanje: “U ime čega se i zašto hrvatska ljevica i hrvatska socijaldemokratska misao, ergo, hrvatska Vlast i Država odriču svojih protagonista i velikana: Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže?!”

 

Autor:  Božo Rudež





---------------


Odabrao i uredio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

26 mudrosti koje bi vas mogle natjerati da se zamislite


 

Izdvojili smo 26 citata i poslovica od kojih se čovjek naježi. Od nobelovaca do narodnih uzrečica i neimenovanih autora, postoje brojne misli koje tjeraju čovjeka da se zamisli. To u i Albert Einstein, Mark Twain, Friedrich Nietzsche…


----------------------

 

1. Sampouzdanje je tiho. Nesigurnost je glasna.

 

2. Čuvaj se bijesa tihog čovjeka

 

3. Mali lijesovi su najteži.

 

4. Sada, kada više ne moraš biti savršen konačno možeš biti dobar.

 

5. Postojao je dan kada su te roditelji spustili, i nikada te više nisu podigli.

 

6. Godine ljubavi zaboravljene su u minuti mržnje

 

7. Brod je siguran u luci. Ali nije za to stvoren.

 

8. Slobodnog čovjeka nemožeš pokoriti. Možeš ga samo ubiti.

 

9. Majstor je podbacio više puta no što je šegrt uopće probao.

 

10. Tri stvari se svaki mudar čovjek plaši – olujnog mora, noći bez svjetla i bijesa mirnog čovjeka.

 

11. Došao je čas odlaska, i odlazimo svojim putem. Ja u smrt, a ti u život. Što je bolje, sam bog zna.

 

12. Oprosti drugima ne zato što zaslužuju oprost nego zato što ti zasluješ mir.

 

13. Pamćenje zla i zamjeranje je kao da ispijaš otrov i očekuješ da neko drugi umre.

 

14. Onog trena kada dobri ljudi odluče kako su sva sredstva dopuštena u borbi protiv zla, njihovo dobro se više ne može razlikovato od zla kojeg žele uništiti.

 

15. Onaj koji se bori protiv čudovišta mora biti oprezan inače će i sam postati čudoštve. Gledaj u ponor dovoljno dugo i ponor će gledati u tebe.

 

16. Najjednostavniji način da iskvarite mlade jest da im kažete da više poštuju one koji se s njima slažu od onoh koji misle drugačije.

 

17. Nakon partije šaha, i kralj i pijun idu u istu kutiju.

 

18. Kada si dobar u nečemu. To ćeš svima reći. Ako si izvrstan u nečemu, to će svi reći tebi.

 

19. Kada sjekira dođe u šumu, mnoga stabla kažu ” barem je drška jedna od nas”.

 

20. Od svih riječi ikada napisanih i izgovorenih, najtužnije su “moglo je biti”

 

21. Ne znam kojim oružjem će se ratovati u Trećem svjetskom ratu. Ali za četvrti sam siguran – kamenjem i štapovima.

 

22. Neki ljudi umru s 25. Ali tek sa 75 postaju leševi.

 

23. Samo su dvije opcije – ili smo sami u svemiru ili nismo. Obje su podjednako zastrašujuće.

 

24. Svatko koga ćete ikada upoznati zna nešto što vi ne znate.

 

25. Nikada ne zaboravite da je sve što je Hitler činio u Njemačkoj bilo posve legalno.

 

26. Dajte čovjeku masku, i pokazat će vam svoje pravo lice.





---------------


Obradio i uredio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


OBRAČUN SA OSTAVŠTINOM Parnim valjkom uništena neobjavljena djela slavnog pisca




Hard disk na kojem su se nalazila neobjavljena djela britanskog pisca Terry Pratchett nepovratno je uništen parnim valjkom, prema želji samoga autora koji je preminuo u ožujku 2015.


Na tradicionalnom godišnjem sajmu parnih strojeva u Dorsetu, Engleskoj, retro parni valjak marke John Fowler & Co., pod imenom Lord Jericho, pregazio je hard disk na kojemu je bilo sve što Terry Pratchett nije objavio. Pisac humoristične fantastike umro je 2015., nakon duge borbe s Alzheimerovom bolesti.


Njegovi prijatelji, među ostalima i pisac Neil Gaiman, tada su Timesu otkrili kako je Pratchett htio da 'sve na čemu je radio prije smrti uklone s njegova računala, potom stave nasred ceste i puste da preko toga prijeđe parni valjak'.


Uništavanje je obavljeno pred izložbu 'Terry Pratchett: HisWorld', koja se otvara u rujnu u Salisburyu. Pregaženi hard disk bit će dio njenog postava.




Pratchett je bio jedan od najprodavanijih engleskih autora 90-ih godina, a prodao je i preko 85 milijuna knjiga diljem svijeta. Najpoznatiji je po serijalu humoristične fanatastike 'Discworld' koji čini više od 40 knjiga, a tijekom karijere napisao ih je više od 70.


Unatoč bolesti koju su mu dijagnosticirali 2007. godine, Pratchett  je nastavio s pisanjem. Svoju posljednju knjigu iz serijala završio je i objavio 2014. 






-------------


Preveo i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Top 10: Najboljih pjesma iz filmova



Još od pojave zvučnog filma glazba i pokretne slike se neraskidivo vežu u jednu cjelinu.

I upravo to nas je navelo da samo za vas čitatelje portala digitalne-knjige.com izaberemo 10 po našem mišljenju najboljih ili najpoznatijih pjesama iz filmova.

 

Taj naš Izbor je naravno posve osoban pa ga vi možete ali i ne morate prihvatiti. A uz svaku pjesmu dodali smo i ime filma, ime izvođača i opis okolnosti u kojima je ta pjesma snimljena. A, ukoliko imate kakvih primjedbi na taj naš izbor žalite se autoru ovog teksta. On vam obećava – da vas uopće neće saslušati i da neće uvažiti nijednu od vaših primjedbi.

 

 

1. Film „2001: A Space Odyssey“ – "Also sprach Zarathustra" autora Richarda Straussa




Remek djelo znanstvane fantastike "Odiseja 2001" se bavi ljudskom evolucijom, tehnologijom, umjetnom inteligencijom i izvanzemaljskim životom. Poznat je po svom znanstvenom realizmu, vrhunskim specijalnim efektima, dvoznačnosti i minimalnoj uporabi dijaloga. Također je poznat i po svom soundtracku koji je rezultat veze koju je Kubrick postigao između pokretnih satelita i plesača valcera, a što ga je u konačnici dovelo do upotrebe poznatog valcera "Na lijepom plavom Dunavu" autora Johanna Straussa II. te simfonijske pjesme "Also sprach Zarathustra" autora Richarda Straussa kojom je potretirao filozofski koncept "Übermenscha" iz Nietzscheve knjige Tako je govorio Zaratustra


 

2. Film – „The Good, the Bad and the Ugly“, „The Good, the Bad and the Ugly“ Ennio Morricone 



 

Daleko najambiciozniji, grafički besprijekoran i stilistički utjecajan vestern ikada snimljen, Dobar, loš,zao akcijski je hit stvoren kao mješavina mita i stvarnosti. A, ako magiji  Sergia Leonea i Clinta Eastwooda pridodate još i kultnu i vječno inspirativnu glazbu Ennija Morriconea shvatiti ćete da se ovdje vjerojatno radi o jednom o najboljih vestern filmova ikad snimljenih. Nevjerojatno, ali istinito je da premda je čak pet puta bio nominiran za Oscara, tu najprestižniju filmsku nagradu, Ennio Morricone autor glazbe za ovaj film nikada nije osvojio.

 


3. Film "Easy Rider,", "Born to Be Wild" Steppenwolfa



 

Šezdesetosmaški, klasični "on the road" film kojem u iskonu leži potraga za stvarnom Amerikom. Veliki muzički brojevi, od himničke "Born to Be Wild" Steppenwolfa do rekvijemske "Ballad of Easy Rider" Rogera McGuinna, napravili su ovaj film klasikom svog vremena. Hollywood je nakon njega bio gotovo uništen jer je svaki studio pokušavao ponoviti sličan uspjeh.


  

4.  Film - „Deliverance“ - Banjo Duel – Arthur Smith



 

Čine li antologijske scene film velikim ili veliki filmovi u pravilu „rađaju“ velike scene? Ova pitanje  je vječna dilema bez decidiranog argumentiranog odgovora. U slučaju „Oslobađanja“,  odlučili bi se bez puno razmišljanja na prvu definiciju. Ako postoji film s antologijskim scenama koje se nikad ne zaboravljaju, a k tome su tako bitne za ritam radnje i savršeno pozicionirane, onda je to remek-djelo Johna Boormana iz 1972. godine. Iz tog filma dolazi glazbena tema "Banjo Duel" koju su kasnije svirali svi koji misle da nešto znaju u instrumentalnoj country & folk glazbi. "Banjo Duel"  izvodi instrumentalni sastav Arthura "Guitar Boogie" Smitha. Pjesmu je 1955. napisao  Smith kao instrumentalnu obradu koji je nazvao "Feudin 'Banjos".


 

5. Film - „The Bridge on the River Kwai“, The River Kwai March, Malcolm Arnold



 

Nezaboravni element filma jeste melodija Colonel Bogey March koju zvižde ratni zarobljenici kad ulaze u logor. Pjesmu je 1914. napisao Kenneth Alford. Dodana joj je melodija Malcolma Arnolda (poznata kao The River Kwai March), koju je svirao orkestar, preuzimajući je od zviždača. Mitch Miller ostvario je hit snimivši obje koračnice. Arnold je za svoju kompoziciju osvojio Oscara.


  

6. Film - „Pat Garrett and Billy the Kid“, Bob Dylan - „Knockin' on Heaven's Door“



 

U  čudnom stanju bila je karijera Boba Dilana početkom 1973. godine. Boreći se da ga ne otpišu kao muzičara zarobljenog u šezdesetima, prihvatio je manju ulogu u filmu „Pat Garrett and Billy the Kid“. Na snimanju u Meksiku osim uloge, kreirao je  nekoliko pjesama, među kojima i ova kultna pjesma.

 

 

7. Film -„Purple Rain“, „Purple Rain“ - Prince 



 

Neće baš svi hvaliti Prinsovo filmsko ostvarenje „Purple Rain“ iz 1984, ali za glazbu iz filma većina ima samo riječi pohvale. Ova pjesma ostala je kao jedan od najvećih klasika popularne muzike, a „Rolling Stone“ je još naziva i „Stairway to Heaven – osamdesetih“.


 

8. Film - New York, New York, "New York, New York" Liza Minnelli

 



New York, New York je mjuzikl Martina Scorsesea iz 1977. s Robertom De Nirom i Lizom Minnelli u ulogama dvoje glazbenika i ljubavnika. Film je svojevrsna Scorseseova glazbena posveta svom rodnom gradu, New Yorku. Minelli je pjevačica, a De Niro saksofonist. Pjesma-tema filma, "New York, New York", postala je slavna kad ju je 1979. obradio slavni Frank Sinatra. Često se uspoređuje sa samim gradom New Yorkom. Naslovnu pjesmu kao i svu ostalu glazbu za film napisao je  John Kander

  

9. Film „The Graduate“ Simon and Garfunkel – „Mrs. Robinson“




Tokom snimanja filma „Diplomac“ reditelj Mike Nichols bio je opsjednut muzikom ovog dvojca. Pozvao ih je da snime muziku za film, ali oni nisu imali vremena da kreiraju nešto novo, pa su mu poslali ovu pjesmu. Zanimljivo je da je ona prvo bila napisana u čast Eleonor Ruzvelt.

 

 

10.  Film - "Singing in the Rain", "Singing in the Rain", Arthur Freed



 

Pjesmu "Pjevajmo na kiši"  izvorno je osmislio producent MGM-a Arthur Freed , odgovoran za izlazak MGM-ovih brojnih filmskih i glazbenih hitova, kao naslovnu pjesmu za svoj katalog pjesama napisanih zajedno s Nacio Herb Brownom za prethodne MGM glazbene filmove 1929-39. Pjesma "Pjevajmo 'na kiši", ponovljena je u brojnim filmovima.

 

-------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Književnost i politika - Mračne kreature prošlosti žele se dokopati tuđe budućnosti



 

Hajka obiteljaša na nepoćudne lektirne autore može djelovati ridikulozno u okvirima formalne javne rasprave, ali jedan je važan cilj već postigla: u školskim zbornicama, osobito u manjim sredinama u kojima je udruga U ime obitelji jaka, sada funkcionira kao poluga neformalnog pritiska na predavače hrvatskog jezika

 

Vampiri u lektiri

 

Željki Markić, toj hodajućoj reklami za kontracepciju – mislimo, naravno, na njen sponzorski aranžman s tvrtkom Teva, koja osim hrvatskih premijera proizvodi i kontracepcijske pilule – više nije dovoljan Ustav: ona bi mijenjala obrazovni sustav. Za sada se zadržala na popisu lektire, odakle udruga U ime obitelji predlaže izbacivanje ‘djela neprimjerenih nastavi tematski, sadržajno i jezično (perverzije, pornografija, pedofilija, vampirizam, kanibalizam… vulgarizmi)’. Poziv na ćudorednu cenzuru u formi službenog priloga raspravi o kurikularnoj reformi potpisalo je u ime udruge petero srednjoškolskih nastavnica i nastavnika: njihov popis problematičnih naslova pretvorio se zatim u glavnu kulturnu temu prošloga tjedna. Proskribirana domaća imena (Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Silvija Šesto, Zoran Ferić i Kristian Novak) medijima su već rekla što o tome misle, a opširniji razgovor s Dubravkom Ugrešić možete pročitati u ovom broju ‘Novosti’. Izdvajamo stoga tek upozorenje Silvije Šesto kako nam obiteljaška hajka može djelovati ridikulozno na razini formalne javne rasprave, ali jedan je važan cilj već postigla: u školskim zbornicama, osobito u manjim sredinama u kojima je UIO jak, sada funkcionira kao poluga neformalnog pritiska na predavače hrvatskog jezika.

 

Hemon o Trumpu

 

I u SAD-u su pisci prošloga tjedna završili u glavnim vijestima: njih petstotinjak, uključujući desetak dobitnika Pulitzerove nagrade, potpisalo je na portalu Literary Hub peticiju protiv Donalda Trumpa. Manju pozornost dobio je daleko zanimljiviji nastavak priče: na istom mjestu, nekoliko dana kasnije, sarajevsko-čikaški autor Aleksandar Hemon u otvorenom pismu objašnjava zašto im se nije pridružio. Prije svega, tumači, Trump je samo karikaturalna posljedica dugotrajnijeg pretvaranja Amerike u ‘sistem koji reproducira nejednakosti, dok neslaganje ušutkava ratom protiv terora i masovnom zabavom’. Važnije, takvom su stanju doprinijeli i sami pisci: ‘Ako bi neki budući povjesničar pokušao saznati što je okupiralo misli američkih književnika na početku milenija tako što bi pročitao sve dobitnike Pulitzera između 2002. i 2016. godine, našao bi vrlo malo tragova Georgea Busha, Iraka, Abu Graiba, Dicka Cheneyja, financijskog kolapsa ili, zapravo, bilo kakve politike.’ A ukoliko je bio potreban Trump da američke pisce napokon vrati političkim temama, zaključuje Hemon, onda to i ne mora biti loše: ‘Možda je među potpisnicima otvorenog pisma neki autor nestrpljiv da napiše priču u kojoj Trump neće biti lažni uzrok našeg nezadovoljstva, nego simbol Amerike koja se bori da zaustavi svoj strmoglavi intelektualni i politički pad. Tom padu je moralo pripomoći i razdvajanje književnosti od politike.’ Zaključak potpisujemo, pogotovo zato što nam se čini da lijepim dijelom odgovara i domaćim kulturno-umjetničkim prosvjednim inicijativama.

 

Neprijatelj našeg neprijatelja

 

I dok je Hemon tumačio američkoj javnosti zašto nije potpisao peticiju protiv Trumpa, Alain Finkielkraut navratio je u Zagreb da pojasni Hrvatskoj zašto jest potpisao onu protiv Zlatka Hasanbegovića. Vrludajući između vlastitih desničarskih stavova i ovdašnjih ljevijih očekivanja, stigao je među ostalim optužiti komunizam za to što je ‘instrumentalizirao antifašizam’; nismo doznali misli li pritom konkretno na razdoblje Drugog svjetskog rata, kada je baš ‘komunistička instrumentalizacija antifašizma’ omogućila narodu da potaraca fašističku bandu. Aktualnog ministra kulture potom je tragom svojih ranijih bizarnih izjava usporedio s ‘francuskim islamskim ljevičarima’, pa en passant upozorio na presudnu opasnost od ‘radikalizacije dijela muslimana u Francuskoj, ali i u Evropi i svijetu’. U liberalnijem dijelu naših medija ovi su islamofobni akcenti, doduše, ostali prigušeni: neprijatelj našeg neprijatelja, znamo, naš je prijatelj, pa se u skladu s tim novopečenog francuskog akademika predstavljalo isključivo kao ‘osvjedočenog prijatelja Hrvatske’.

 

Cenzura u ZKM-u

 

Vjerujemo da je osvjedočeni prijatelj kući ponio brojne lijepe uspomene, a pouzdano znamo i da troje članova francusko-austrijske plesne skupine CUBe nose jednu ružnu. Nastupili su u Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa, pa nakon izvedbe pokušali publici pročitati apel protiv pripajanja Zagrebačkog plesnog centra ZKM-u: operaciju ukidanja institucionalne autonomije plesa provodi inače Milan Bandić, umjetnici se s razlogom bune, a svi strani gosti solidarizirali su se i čitali apel nakon svojih izvedbi. Svi, osim CUBe-ovaca, koji su na sceni uspješno ušutkani treštećom muzikom s razglasa. ‘U mojoj zemlji ljudi bar imaju pravo javno izraziti svoje mišljenje’, komentirao je plesač Christian Ubi. Pravila ozbiljnog, profesionalnog, neovisnog novinarstva nalažu nam da pružimo priliku i drugoj strani – konkretno, ravnateljici ZKM-a Snježani Abramović, osvjedočenoj podržavateljici Milana Bandića – da iznese svoje viđenje stvari: sva sreća što ovo nije ozbiljna, profesionalna, neovisna rubrika, pa nismo dužni davati prostor za govor nekome tko ga uskraćuje drugima.


Napisao: Boris Postnikov



----------------


Izabrao, ponešto pridodao i objavio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

8 zdravstvenih prednosti čitanja u samo nekoliko minuta dnevno



  

Knjige su neprocjenjivo bogatstvo, a još kad čujete koliko zdravstvenih problema mogu riješiti ili pripomoći da se osjećamo bolje, stalno ćete ih nositi pored sebe.

 

Svi znamo da je čitanje izrazito korisna aktivnost. No, ponekad neke ljude treba i nagovoriti da se prihvate i knjige i čitanja. Evo zašto biste trebali čitati svaki dan.

 

 1. Čitanje razbuđuje mozak

 

Pročitate li 'Da Vincijev kod,' osjećati kao ćete se  Robert Langdon koji trči ulicama Rima ili ako uzmete ljubavni roman poput 'Julie i Romea' svaka emocija će postati i vaša.

 

Naime, čitanje stimulira neurološka područja u mozgu zbog čega imate osjećaj kao da to i sami proživljavate. Španjolski znanstvenici otkrili su da čitanje riječi 'vanilija' aktivira dio mozga koji je zadužen za miris. Do sličnog zaključka došli su i francuski znanstvenici. Oni su otkrili kako čitanje akcijske knjige stimulira dio mozga koji je odgovoran za motoriku i kretnje.

 

2. Čitanje vas smiruje i snizuje vam krvni tlak

 

Koncentracija potrebna za čitanje te odsutnost fizičkih napora pri čitanju sigurno će vas smiriti i sniziti vam krvni tlak. Upravo zato čitanje se preporučuje kao terapija u mnogim bolnicama.

 

3. Čitanje vam može skrenuti misli

 

U trenutku kad ste preopterećeni brigama ili šokirani bolešću ili smrću voljene osobe čitanje vam može pomoći tako da vas zaokupi i pomogne vam da ne mislite na temu koja vas opterećuje i čini nervoznima. Čitanje ovdje služi kao svojevrsni bijeg od stvarnosti. Naravno povratak je neminovan, no on može biti znatno lakši upravo zbog terapeutskog djelovanja knjige Ovdje svakako treba naglasti da postoje dobre i zanimljive knjige i loše i nezanimljive knjige. One prve će vam pomoći, a one druge mogle bi vam i odmoći.

  

4. Čitanje pomaže razumijevanju svijeta oko nas

 

Ako čitate o genetici, učite o genima. Ako čitate fikciju, naučite puno o ljudima, ali i o sebi, rekao je Keith Oatley, profesor kognitivne psihologije na Sveučilištu Toronto. To je zato što čitanje svakome omogućava jedinstvenu priliku da se u potpunosti uživi u osjećaje i misli drugih ljudi, a to, kažu stručnjaci, automatski jača našu empatiju i povećava socijalne vještine. Najbolje knjige za razvijanje empatije su ljubavne i detektivske.

 

5. Čitanje nas čini sretnima

 

Prijašnja istraživanja pokazala su kako nas životna iskustva čine sretnijim od materijalnih stvari. No, tu priča ne staje. Nedavna studija objavljena u Journal of Consumer Psychology pokazala je kao su proizvodi poput knjiga, sportske opreme, video igrica i glazbenih instrumenta također zaduženi za naš osjećaj sreće..

 

Studije su pokazale kako su starije osobe koje i dalje čitaju i uče puno zadovoljnije svojim životima.

 

6. Čitanje umanjuje stres

 

Izgubiti se u knjizi može biti nevjerojatno opuštajuće. Istraživanja su pokazala kako čitanje smanjuje stres za gotovo 68 posto, te da je bolje od slušanje glazbe, šetnje i ispijanje čaja… Dovoljno je tek nekoliko minuta čitanja dnevno da se opustite.

 

7. Knjige razvijaju sive stanice

 

Čitanje dobre knjige, kažu stručnjaci, smanjuje rizik od gubitka memorije. Sveučilište Rush provelo je studiju koja je pokazala kako održavanje mentalnih aktivnosti tijekom cijeloga života, poput čitanja, može smanjiti pad kognitivnih sposobnosti za 32 posto.

 

Druga studija je došla do zaključka kako oni koji čitaju, igraju šah, rješavaju križaljke imaju manje šansu oboljenja od Alzheimerove bolesti.

 

8. Čitanje otvara um

 

Knjige otvaraju naš um, oplemenjuju nas i proširuju nam vidike. Također nas inspiriraju da promijenimo svoj život i svijet oko nas te se pomoću njih mogu razbiti brojne predrasude.




----------------


Preveo i objavio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

admin · Aug 27 '17

Dobriša Cesarić - kakvog niste poznavali (drugi dio)


I kada sam u siječnju 1962. godine, u povodu šezdesete godišnjice života pjesnika Dobriše Cesarića radio novinski portret o njemu, i kada smo dugo i o svemu razgovarali, onda me je upravo on upozorio na ovog, maločas citiranog Juru Kaštelana (kao i na knjigu Tode Čolaka gdje je bio i esej o njemu, do kojeg je, rekao mi je, ozbiljno držao)...

U tom sam se razgovoru osvjedočio (pa i u još jednom narednom: o temi kakav je Miroslav Krleža bio kao urednik časopisa) da je Cesarić gotovo idolatrizirao Krležu. Ali znao sam da je ipak mnogo ljudskih mostova izmedu Cesarića i Krleže bilo spaljeno, ili je tinjalo. Zašto?

U tu tajnu, s ove Cesarićeve strane, nisam mogao prodrijeti. S Krležine pak strane — nešto se ipak dimilo...

Priča počinje negdje oko, ili prije, 1930. godine kada je Cesarić imao dvadeset i osam godina, i kada je, izgleda, bio doslovni desperados na »proputovanju« kroz ovaj, a on je valjda tako vjerovao, njemu neskloni svijet, kako je, zaista, traumatično taj svijet i doživljavao. Intimno, on je tada, zacijelo, osjećao da to nije njegov svijet i da ne umije naći u njemu svoje mjesto, iako je iza sebe već imao dosta pjesama koje su mu stvorile ugled u javnosti. No, on je bio, očigledno, ipak nesretan čovjek, i mnogo je šuteći patio, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj »nesuđenoj ljubavi«, njega je podgrizala neka, kako mi je znao govoriti, tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i utoka, i tako se njegova dojučerašnja znatiželja i ljubav prema životu, iz dalekih dana pjesme Buđenje šume ili Stare Slavonije, preobrazila u njegovo odbijanje života kao takvog. Počeo je mnogo piti. Odlučio se na samoubojstvo, pokušao je, bio je na samoj ivici smrti, i kada su ga nekako u zadnji tren spasili, napustio je alkohol.

Međutim, on je suicid pokušavao nekoliko puta, a jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje. Prema sjećanju Krleže, on mu je došao u stan u pola tri izjutra »potpuno pijan«. To je, kako je kazivao Krleža, bilo 1931. godine. Došao je i rekao da ide na Savski most da se baci u rijeku... A Krleža ga je otjerao s vrata, uzviknuvši:

— Boga ti tvoga pijanoga! U ovo doba dolaziš! Idi hitno, skoči u Savu sa svim svojim rukopisima!

I nije htio od njega primiti nikakve papire koje je Cesarić ponio i nosio nemarno povezane pod rukom.

Otišao je Cesarić od Krleže pokunjen, rastočen... Kući...

Krležina ga je žestoka reakcija vratila u stvarnost...

Zbog te scene Cesarić dugo neće htjeti razgovarati s Krležom, a Krleža je to, tu njegovu povrijeđenost i demonstrativnu šutnju, objašnjavao Cesarićevim egocentrizmom. Krleža kaže da je pokušao objasniti Cesariću zašto se tog ranog jutra tako ponio prema njemu, zbog čega ga je bacio na ulicu, ali Cesarić nije htio prihvatiti Krležina obrazloženja, i završilo je s Krležinim nervoznim epilogom:

— Idite k vragu kada ne uzimate stvari ad notam!

Takvu verziju događaja čuo sam od Krleže, sličnu verziju zapisao je i Čengić, gotovo istu priču ispričao je Krleža u još nekoliko razgovora o Cesariću, Cesarić nije volio da to Krleža priča, od Cesarića nikada o tome nisam čuo ništa... Jedino sam i uvijek čuo od njega riječi glorifikacije književnika Miroslava Krleže... Jer, prije tih svojih teških kriza Cesarić je znao zalaziti u Krležin stan a tadanjoj ulici Kraljice Marije, i njihove su uzajamne veze bile prilično solidne.

Bez obzira koliko je trajala ta mučaljiva napetost između Krleže i Cesarića, Cesarić, kada je javno trebalo ustati u obranu Krleže, čini to već dvije godine kasnije, 1933, autoritetom svog javnog ugleda, zajedno s ostalim piscima i tada istaknutim hrvatskim kulturnim radnicima.

Kada je u travnju 1933. godine Krleža namjeravao u dvorani Glazbenog zavoda, u srijedu 12. travnja, u pola devet navečer održati predavanje, na plakatu je bilo objašnjeno o čemu želi govoriti: — o manifestu Franje Josipa »Mojim narodima« od 28. srpnja 1914. koji otvara novo poglavlje hrvatske književnosti; o svađi oko autonomije naše književnosti i o slobodi umjetničkog stvaranja u paraleli s graničarskom stvarnošću naše sredine od 1750. do 1918; o ilirskim književnim shemama od 1850. do 1930; o prilikama u sjeni đakovačkog biskupa; o politici i pravopisu kao glavnom motivu naših književnih pitanja... i niz još pitanja, do upita kamo ide naša književnost.

Na taj plakat pojavio se kontraplakat Odbora zagrebačkog građanstva s namjerom da oduzme Krleži pravo da govori.

I tada na scenu otvorenog, javnog protesta, a u obranu Krleže, stupaju: Antun Augustinčić, Ljubo Babić, dr. Slavko Batušić, Vladimir Becić, August Cesarec, Dubravko Dujšin, Miroslav Feldman, Branko Gavella, Krsto Hegedušić, Mihovil Kombol, Frane Kršinić, Branislav Livadić, Jerolim Miše, Vladimir Nazor i drugi, a među njima i Dobriša Cesarić — tvrdeći u svom plakatu/odgovoru da se »Miroslav Krleža u svom dosadašnjem radu nesebično i hrabro zalagao za jednu bolju budućnost hrvatskoga naroda« i »za nas Hrvate bila bi najveća sramota, kad bismo dozvolili, da neki mračni tipovi spriječe najboljem današnjem predstavniku hrvatske književnosti da u središtu hrvatstva govori o našoj literaturi...«

Krležu, ali ne samo njega, nego i potpisnike pisma u obranu Krleže, intrigantno je zanimalo tko stoji iza tog kontraplakata, tko je bio u tom poslu idejni začetnik i operativac te antikrležijanske opozicije. Do danas to nije definitivno razjašnjeno, ali postoje indicije da je jedan od glavnih organizatora tog kontraminiranja Krležinog predavanja bio Ivo Brlić, sin Ivane Brlić Mažuranić, koji se bavio i kazališnom kritikom, a inače je bio austrijski kapetan bojnog broda A. D. Za Krležu on je trajno ostao eksponent rojalističke jugokreme...

Više je nego jasno da Dobrišu Cesarića nitko nije mogao prisiliti da bude supotpisnik jednog takvog javnog protesta, on je to mogao učiniti jedino po dubljem zakonu autonomnosti svoje slobodne volje i prosudbe, uvjeren, trajno sve do svoje smrti, da je jedno Krležina uloga u hrvatskoj književnosti, a drugo povrijeđen ponos u osobnom sudaru s Krležom kao subjektom.

Već sam prijedlog Cesariću da supotpiše taj plakat potvrđuje činjenicu da će u to doba Cesarić biti već na visokoj ljestvici društvenog ugleda...

Ako je već došlo do toga da Dobriša Cesarić novinski intervju nikako nije mogao izbjeći, jer nije htio odbijanjem povrijediti došljaka, znao bi se »izvući na mala vrata« otprilike na ovaj način:

— Evo, ja vam predlažem da popričamo onako prijateljski, nevezano, a vi onda od toga, ako baš morate, napravite neki članak, neki zapis, ali nemojte me mučiti da odgovaram na pitanja, kao sumnjiv čovjek pred policijom...

A takvi razgovori s njim, slobodni, nevezani, spontani do potpune improvizacije, s njegovim uvijek podozrivim virenjem u papir ako je zamijetio da se nešto od onoga što kazuje na brzinu zapisuje; razgovori u laganoj šetnji, u kavani rjeđe, a najčešće u njegovu prizemnu stanu u Novoj Vesi, to je uvijek bivalo »otvoreno i od srca«. I tu je onda znao bivati na divan način susretljiv, a osobito ako se uvjerio da se ništa od toga razgovora ne snima... Tada bi postajao spontan.

No, on nije bio čovjek govorljiv, i ne bi se znao, kako se to obično kaže, razbrbljati. Ne, više je volio slušati negoli govoriti, a kada bi progovorio, onda bi bio neobično izbirljiv prema svakoj izgovorenoj riječi. Zbog toga i spor u govorenju.

Sjedjeli bismo tako u njegovoj dnevnoj, u besprijekorno, upravo asketski čistoj sobi, uvijek nekako polumračnoj, gdje nigdje nije bilo ni papira, ni papirića, ni novina, ni knjige na stolu... nitko ne bi rekao da u njoj živi, postoji pjesnik... U sobi čistoj i sterilnoj kao ambulanta. Samo antikni francuski sat poluglasnim otkucajima tiho melje vrijeme, a negdje udaljeno na Novoj Vesi jačaju i slabe dječji glasovi. (On nije imao djece i ne jednom mi je rekao da mu je, što je stariji, sve više žao da ih nema).

Razgovarajući, često bi znao potpuno odsutno gledati u me i osjećao sam da u tim trenucima i ne vidi mene, i da mu nije ni neophodno da registrira da sam tu pored njega. On je tada valjda bio duhom u nekim svojim tamnim ponorima sjećanja i osjećanja »četvrte« dimenzije svog svijeta. Možda je to bila slika stiha, neki nutarnji ritam rime.

Bio je čovjek koji se trajno mučio sa samim sobom. I što je muka bila veća, to je njegova šutnja bila upornija. Nije on bio običan čovjek. I kada bi ga poklopila takva duga i duboka šutnja, gubio bi obzir prema sugovorniku i povlačio bi se potpuno u se. A kada bi se vratio u ovaj prostor, u svijet u kojem smo bili to što jesmo ili što smo zamišljali da jesmo, osmjehnuo bi se svojim duboko usječenim očima i kao da se ispričava što je moreplovio svojim morima.

I pitam ga tako, koja mu je njegova pjesma — najdraža. Odgovara mi da su mu sve jednako drage. Upotrebljava istrošenu metaforu — kao roditelju djeca. Ali, inzistiram: koja mu je ipak posebno draga, a on zamislivši se, počinje lagano i tiho kazivati:

»Tiho, o tiho govori mi jesen:

Šuštanjem lišća i šapatom kiše,

Al zima srcu govori još tiše.

I kada sniježi, a spušta se tama,

U pahuljama tišina je sama

Evo, to je Dobriši Cesariću bila jedna od njemu najdražih pjesama koju je stvorio, i to moram apostrofirati danas, i sada, važnu činjenicu: Dobriše više nema i ja nemam njega kao svjedoka za dokaz ovakvog njegovog izbora, i, prema tome, teoretski je otvoren i prostor za moju moguću manipulaciju. No, to da je upravo ova pjesma njemu najdraža, objavio sam u tjedniku »Telegram« 1962. godine, kada sam objavio i novinski portret o njemu. I pjesmu sam uokvirenu objavio. Dobriša je tada bio među nama, to je čitao i pročitao, i da sam tada manipulirao, on bi bio beskompromisan, i javno bi me opovrgnuo. Mnogo njih znade njegove pjesme naizust, a još više ih je znatiželjnih koji se pitaju, ili raspituju: a koja je njegova pjesma njemu samom bila najdraža? Od svih koje je napisao: ova koju sam citirao! Mislim da je to bio njegov doživotni izbor, jer nisam nigdje pročitao da navodi neku drugu pjesmu...

I kada sada citiram tu njegovu pjesmu, još uvijek sam zapanjen kako je čudesno znao slušati i čuti tišinu!

Ali gdje je tajna ljepote u toj pjesmi?

Kako se to postiže?

I kako doći do tako originalne poante kao što je — »...u pahuljama tišina je sama«?

A on mi tog popodneva reče:

— Vrlo volim sažetost izraza koja nužno dovodi do kratkoće... Nastojim da iz izraza uklonim sve dekorativno i da ga ogolim do bitnosti, a to ga redovito čini jednostavnim. Dekorativnost u izrazu samo smeta, nije ni malo funkcionalna, pa je već time u potpunoj suprotnosti s istinskim duhom našeg vremena. Mislim da je naš jezik naročito podesan za jezgrovito izražavanje... Vrlo volim muzikalnost stiha, ali je muzikalan i naš hrvatski jezik. Matoš je rekao da piše ušima i za (dobre) uši, i ja se s tim načelom potpuno slažem. Samo treba reći i to da muzikalnost ne smije biti na štetu ekspresivnosti... Da, a vi me pitate i o takozvanoj poanti... Pjesma obično ima nekoliko riječi koje u njoj emotivno najjače djeluju. Ali one ne treba da budu na kraju pjesme, pa ni strofe, čak je često bolje da ondje ne budu. Ja takve riječi i ne bih nazvao poantom. U svom ličnom jeziku ja ih nazivam lirskim udarcem. Možda je taj izraz malo čudan, ali dosad nisam našao prikladniji...

Motrim ga dok mi ovo kazuje. Kako neobično miran čovjek! Ruke svoje, ruke tromih prstiju, s već mnogo staračkih pjega, položio na stol kao pravednik pred pravdom. Govori blagim glasom a kada učini gestu, to je pomirljiv pokret. Ne traži više od onog što mu se pruža, a prima znak sklonosti i simpatija, i vidi se na njemu da mu je taj znak nešto (pokušat ću da ne budem patetičan!), kao dragocjeni dio velikog bratstva među ljudima. Onako tih, pred bučnim će glasovima naglo zanijemiti. On tako ljude jednostavno prepoznaje tek po koracima, otkriva njihove samoće u zjenama, zna njihove posve »tihe bolesti«, kada u uhu »šumi tišina kao u školjki«, a svaka boja boli dok ne umre iza spuštenih vjeđa.

Da, to je bio taj pjesnik sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje za svjetlom... Bio sam s njim i mi smo razgovarali...

— Znate, često mi se događa da sam ponekom riječi u već dovršenoj pjesmi nezadovoljan. Takvo mjesto u stihu, a to sam već rekao i Vlatku Pavletiću, obično ostavljam prazno, ili stavljam na nj samo približno dobru riječ s namjerom da ju kasnije zamijenim zaista dobrom, takvom koja će me potpuno zadovoljiti. U psihologiji pjesničkog stvaranja to je poznata stvar. To su ona prazna mjesta u stihovima, obično označena crticama, na koja se nerijetko nailazi u rukopisima pjesnika, pa i onih najvećih...

I tu će se on prisjetiti jedne analogne pojave u slikarstvu, kada je Paul Cezanne radeći na svojim slikama ostavljao neka mjesta prazna i dulje vremena, dok ne bi za njih našao sasvim adekvatne boje.

I Cesarić je, veli mi, ponekad čak i godinama tragao za jednom jedinom riječi.

Ta njegova brižljivost za riječ i njezinu funkciju u stihu, to njegovo uporno, iscrpljujuće traženje konačnog izraza, sve to, međutim, nikako nije značilo da je on bio čovjek koji je u pisanju sklon suhoj pedanteriji.

U plejadi suvremenih hrvatskih pjesnika Cesarić je bio jedan od onih koji će dosljedno godinama, pod cijenu čak i krutog odricanja, obezvrijediti kvantitet na račun kvaliteta.

U toj istinskoj muci sažimanja, traganja, nalaženja pa odustajanja, pa opet i iznova traženja — Dobriša Cesarić ima u povijesti svjetske književnosti beskonačni ešalon slavnih predšasnika: nije li, na primjer, Turgenjev samo jednu svoju priču iz Lovčevih zapisa (1847-1852) prepisivao trinaest puta, Goethe je više od dvadeset godina radio na Faustu a ta ga je tematika držala u tenziji više od tri desetljeća, a Schiller je čak naročito tvrdio, također vrlo sklon popravljanju već napisanog, da pri stvaranju umjetničkog djela ne smije razum pretegnuti nad »stvaralačkom mišlju«, niti smije u tom poslu biti cjepidlačenja i poze strogog kritičara.

Razumljivo je da je mene tog poslijepodneva zanimalo i to što on tada piše, tada u svojoj navršenoj šezdesetoj godini života, i ima li kod njega u rukopisima nešto novog, nešto za što još ne znamo?

— Iako pišem, nemam pretjeranih iluzija o lirici koja nastaje u sedmom deceniju života. Ipak, namjeravam da napišem ciklus pjesama koje su u motivima povezane s mojim godinama. Ako ga dovršim, a ne budem njime zadovoljan, naprosto ga neću objaviti. Vjerujem da za to imam dovoljno autokritike...

Otišao je nezadovoljan.

— Ovih sam dana ponovno dotjerao svoj prijevod Koroljenkove pripovijetke Šuma šumi...

— Nije li to već odavno dobro obavljen vaš posao? (Slavnom, a toliko tankoćutnom ruskom pjesniku poetskih slika pejsaža, izopćeničkom patniku iz Vologde, Perma i Jakutske oblasti, Cesarić je prvu varijantu svog prijevoda Šuma šumi objavio već 1948. godine).

— Nemojte se čuditi, to je stvar koja mi je veoma draga, za mene više pjesma nego pripovijetka, pa sam htio da od njenog prijevoda učinim takoreći prepjev... Bio je, uz Mihovila Kombola, vrhunac našeg prevodilačkog iskustva. Prevodio je prozu Kleista, Turgenjeva, Čehova, Gorkog, a dio našeg dragocjenog prevodilačkog imutka ostat će njegovi prepjevi Goethea, Heinea, Rilkea, Puškina, Ljermontova i Jesenjina. On 1951. godine dobiva republičku nagradu za prijevode Goethea i Puškina, objavljene u »Knjizi prepjeva«.

A njega su, s manje ili više sreće — kako je sam konstatirao, veoma mnogo prevodili na strane jezike. Nema slavenskog jezika na koji mu nije prevedena bar poneka pjesma. Pjesme su mu također prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, latinski jezik pa i na esperanto. Ušao je u sve hrvatske antologije i u antologije u ondašnjim dvjema Jugoslavijama.

I kada danas povjesničari literature u svijetu, ma i u najskromnijem opsegu, predstavljaju čitateljima hrvatsku poeziju, jednako tako i kada su još do jučer predstavljali poeziju u Jugoslaviji, pišu o Cesariću koji je ušao u talijansku antologiju svjetske lirike Massima Spiritinija »Poeti del mondo«, u njemačku antologiju suvremene europske lirike »Panorama moderner Lyrik«, i u antologiju slavenske poezije na bugarskom jeziku »Slavjanski poeti«. A jedanaest godina poslije Drugog svjetskog rata izišao je posebni izbor Cesarićeve poezije na njemačkom jeziku »Der erleuehtete Weg« u prijevodu Herberta Gotschalka. (Svu sam ovu faktografiju doznao 1962. od dobrih znalaca Cesarićeve poezije, i nesumnjivo je taj inventar Cesarićeva svjetskog ugleda kao hrvatskog pjesnika unazad četiri puna desetljeća još mnogo kompletniji!).

I upozorili su me ti znalci Cesarićevog pjevanja da sve to on nije protekcionaški gurao nekim svojim vezama i poznanstvima, kako to poneki čak i od naših vrlo uglednih pjesnika vole činiti, a nije imao ni menadžere i nije znao nikada biti majstor takozvane »književne diplomacije« u korist vlastitih djela, kako je to majstorski poslovno obavljao jedan Ivo Andrić, ili kako je to pokušavao, ali s promjenljivom srećom uspijevao jedan Miroslav Krleža: (»Slab sam ja trgovac svog književnog bazara!«). Njegovi su posrednici između njega i svijeta ove planete bili njegovi stihovi, koji su i kao usmeno predanje (što se ne događa baš svakom pjesniku na ovoj planeti!) i nesvjesno postali sustavni dio govora običnih, najčešće mladih Ijudi. Recitirali su ga, citirali su ga još za života i tamo gdje mu nikada ni za ime ni prezime nisu ni čuli; dosegao je još za života zenit međuljudske popularnosti — i to nikada zbog podilaženja simplificiranom ukusu onih koji tek »nogometaju duše«... Čitali su ga i pamtili najčešće ljudi koji pate, šute a »zgusnu bol na kraju usne«. Takve je ljude našao po cijelom svijetu, kamo fizički nikada nije putovao. A za taj i takav svijet on je imao vrlo crne slutnje i meni ih je tog poslijepodneva i rekao:

— Kao i vi, i ja se pitam — ali ne znam tko će odgovoriti! Ne vidite li, ogromni koraci nauke i tehnike, ponos današnjeg čovječanstva, mogli bi postati koraci u njegovu propast. I to koraci usmjereni fantastičnom preciznošću. Dok smo s jedne strane doživjeli fotografiranje Mjeseca s leđa, s druge nam strane prijeti strašna mogućnost atomskog rata s nepredvidljivim granicama uništavanja. Čovječanstvo se nalazi na kobnom raskršću. Previdi li put razuma i humanosti, mogli bi doći do stravičnog stanja u kojem bi Kranjčevićev stih »Što smo nebu bliže, od neba smo dalje« dobio nov, sasvim suvremeni smisao...

A bilo mi, najblaže rečeno, nespretno da ga pitam, a mogu li se zle slutnje pomiriti sa zrelom mirnoćom — snagom tek stiha! Jer, od Homera do danas to ne prolazi! Ali,

— ...iz disharmonije u životu može nastati harmonija u pjesmi...

On se te 1962. godine zaista bojao budućnosti. U budućnost nije umio gledati profetski, jer je omalovažavao opsjenarstvo politike i politiku kao puko opsjenarstvo, a povijest shvaćao kao sudbinu u kojoj je pojedinac prazna ljuska na nemirnim valovima. Bio je vrlo osjetljiv za socijalne traume, ali u smislu istaknutog društvenog angažmana on nije bio prvi barjaktar. U različitim društvenim i političkim potresima i perturbacijama nije bio u prvom ešalonu, kao na primjer Krleža između dva rata, ili neki njegovi književni kolege od 1945. pa dalje. Ali, umio je biti solidaran i priključiti se svojim ugledom, svojim imenom i prezimenom, značenjem svojega djela i svoje ličnosti zbivanjima koja su mijenjala ili htjela mijenjati postojeće stanje.

Krleža i Cesarić — to je bila tema koju sam često forsirao kod Cesarića, pa tako i 1973. godine, kada sam ga uspio nagovoriti da se prisjeti Krleže između dva rata, kao urednika svojih časopisa. Kako je počela njegova suradnja u Krležinoj »Književnoj republici«? A Cesarićevo je sjećanje, kazano meni, išlo ovom putanjom:

»Kad vidim kakav književni list sa slabim sadržajem ali dobrim papirom i skupom opremom, dođe mi na pamet ona narodna: »Dobra li gvožđa u loša junaka!« Za Krležinu »Književnu republiku«, a evo upravo listam po jednom uvezanom godištu ovog Krležinog časopisa, moglo bi se reći upravo obrnuto. Jer njen papir i tisak su slabi, a sadržaj uvijek bogat, živ i na visini. Ove pozitivne osobine časopisa u prvom su redu bile zasluga njegova urednika Miroslava Krleže koji je, usput rečeno, veliki dio »Književne republike« sam ispunjavao izvanrednim prilozima. Obuzima me osobito zadovoljstvo što se među suradnicima nalazim i ja.

I pitam Cesarića — kako je došlo do njegove suradnje s Krležom?

— Kada sam imao dvadeset i jednu godinu, 1923, izašle su u »Savremeniku« četiri moje pjesme, a među njima i Kad budem trava i Sakrivena bol. Tada su urednici »Savremenika« bili Milan Begović i Antun Branko Šimić, koji je bio redaktor za poeziju. Moji stihovi bili su štampani u istom broju lista sa zajedničkim naslovom »Četiri pjesme«. Kratko vrijeme poslije izlaska »Savremenika« Antun Branko Šimić rekao mi je da je Krleža u razgovoru s njim spomenuo te pjesme i pohvalno se o njima izrazio...

— Vi ste već tada poznavali Krležu?

— Ja sam Krležu u to vrijeme poznavao samo iz dva susreta od kojih je prvi bio posve konvencionalan. Treći sam ga put susreo poslije njegova razgovora sa Šimićem, u Ilici, pred Breyerovom knjižarom, gdje sam razgledavao knjige u izlogu. Prolazeći Ilicom i Krleža je prišao izlogu, očito da pogleda novitete. Prepoznao me, započeo sa mnom razgovor i predložio mi da se malo prošetamo. Pođosmo prema kavani »Corso«, skrenusmo u Gundulićevu ulicu, a tada me Krleža pozove u svoj stan. Stanovao je u Kukovićevoj ulici... Kad smo ušli u sobu i posjedali, nakon nekoliko uvodnih rečenica pozvao me na suradnju u književnom listu što ga je upravo osnivao. To je bila »Književna republika«...

Zanimalo me kakav je dojam na Cesarića tada ostavio Krleža, koji je bio tridesetogodišnjak u punoj snazi, dobroj kondiciji, a Cesarić je bio zbunjeni mladac u dvadeset i prvoj godini života, prilično nesiguran u sama sebe? — Onog popodneva Krleža je bio izvanredan, u svom punom sjaju, lucidan, oštrouman, duhovit, sa čestim bljeskanjem originalnih, sasvim neočekivanih poredaba učinio je na mene izuzetno jak dojam i posve me osvojio. Ukratko, osjetio sam prisutnost genijalnosti. U vrijeme »Književne republike« često sam se s Krležom sastajao, neko vrijeme gotovo svakog dana. Mnogo sati proveo sam s njim a njegovu stanu, u šetnjama gradom, u kavanama. Od onog prvog izvanrednog dojma o Krleži u njegovu stanu prošlo je punih pedeset godina. Uvjerio sam se da je taj dojam bio istinit i stvaran. Vremenom, hranjen novim iskustvima, on se pretvorio u čist i duboko fundiran sud. U njegovoj »Književnoj republici« objavio sam ovelik broj pjesama, tako da se s pravom može reći da se u njoj dosta ocrtala moja književna fizionomija. Meni je osobito drago i ponosim se time što se to dogodilo upravo u jednoj Krležinoj književnoj reviji!

Eto, tako mi je govorio pjesnik, i takvog svjedočim Dobrišu Cesarića...


Napisao: Jozo Puljizević


 -----------


Odabrao i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Dobriša Cesarić - kakvog niste poznavali (prvi dio)

 

Bio sam na posljednjem ispraćaju pjesnika Dobriše Cesarića. Bilo je to prije, bit će uskoro, dvadeset i dvije godine, 23. prosinca 1980. na Mirogoju. Bio je dan vedrog neba i hladnog sunca koje u kasno poslijepodne lagano tone u izmaglici. Onih, koji su došli da se oproste s njim, da mišlju i u duhu još jednom prođu stazama njegovih nostalgija i melankolija — bilo je bezbroj. Beskonačno duga kolona koja je usporenim koracima pratila njegov lijes...

Znao je za života da je s nevelikim opusom svoje lirike, koja je bila čudo u govoru, omiljen; ali da je mogao vidjeti ono mnoštvo mladih, zanijemjelih u tuzi, možda bi tada jedini put konačno dokučio da je bio pjesnik upravo svih ljudi, svih naraštaja svog domovinskog prostora. Ali, on je bio vrlo skroman čovjek i trajno podozriv prema takozvanoj slavi.

Došli su mu na sprovod, i dali mu posmrtnu stražu nad odrom, Ijudi iz njegove Slavonske Požege i Osijeka; zajedno s njima bili su i članovi tadanjeg Društva književnika Hrvatske, i akademici tadanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prije nego je lijes iznesen na Plato pred mrtvačnicu, u počasnoj straži čuvali su ga njegove kolege i prijatelji s kojima je surađivao u Razredu za suvremenu književnost JAZU: Jure Kaštelan. Dragutin Tadijanović, Mirko Božić, Oto Šolc, Drago Ivanišević, Nikola Miličević i Rafo Bogišić.

Svojim govorom, posljednji mu je pozdrav iz rodne Požege prenio dr. Antun Švarc, usiljenim stilom i konvencionalnom frazeologijom. Cesarić za života nije volio takvu vrstu uzvišene a prazne retorike.

Iza njega govorio je Pavle Blažek iz Osijeka. Literarna intonacija govora i nekoliko autentičnih misli o pjesniku. Šime Vučetić, tada predsjednik Društva književnika Hrvatske, rekao je za njega da je on već kao mlad počeo pisati stihove, ali da se afirmirao »u socijalističkoj« Krležinoj »Književnoj republici«, i rekao je da ga je Krleža i volio i cijenio. To da ga je cijenio, to stoji; ali to da ga je kao čovjeka volio, lebdi kao upitnik. To da je bio drag, kako reče Vučetić, to je točno, a to da je bio »živahan«, to je konstrukcija.

Cesarić je bio požar a sebi, a prema vani uvijek šutljivo zabrinut. I zagledan a sebe.

Bio je sjetan čovjek. Po izgledu i ponašanju gospodstven. Tadašnji potpredsjednik Skupštine grada Zagreba, Bogdan Tomašić, koji je prije toga dugo godina bio i tajnik JAZU, opraštao se od Dobriše, u ime Zagrepčana, suho, i bez invencije.

A onda je povorka krenula ka grobu.

Pred otvorenim grobom — zbio se prizor šutnje kao u neke velike, mnogoljudne obitelji oko ognjišta. Stoje nijemi. I ništa se drugo ne zbiva. Stoje nepomični. Kao da je scenarij ukopa negdje zatajio. A tada je sporo, umorno, i kao da se koleba, pred raku stupio pjesnik Jure Kaštelan. On je bio veoma bliski prijatelj Dobriše Cesarića, a zadatak mu je bio da govori u ime Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Kada je počeo svoj govor, bilo je to kao da nešto muklo odjekuje iz crkvene lađe. Njegov tamni bariton, i vrlo teško, sumorno izvlačenje rečenice; zamijetilo se da mu je zadatak bio težak.

Rekao je da je to njemu »najbolniji naš susret, jer je posljednji.« I rekao je: »Dragi Dobriša, bez tvog velikog srca, bez tvoje zrele mudrosti, naši dani bit će siromašniji, prazniji.«

Poručio je mrtvom pjesniku da ostaje poslije njegove smrti nerazoriva uspomena na njega, da ostaje njegov stih koji je davno prešao u srce i legendu čovjeka.

»Lirika Dobriše Cesarića objašnjava se neprekidno.«

U toj i takvoj grobnoj atmosferi veoma je potresno odjeknula pjesma »Slap« koju je s čudesnom ispovjednom jednostavnošću izgovorila glumica Nada Subotić, supruga Jure Kaštelana, i »Pjesma mrtvog pjesnika« (Moj prijatelju, mene više nema. (...) Pred vratima života ja sam prosjak. / Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!) koju je pročitao, s mnogo snažnog patosa, glumac Rade Šerbedžija.

I Dobriša Cesarić otišao je — nitko nikada neće znati — kamo?

On je umro 18. prosinca 1980. godine u Bolnici na Rebru, u

svojoj 79-oj godini života. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, ama baš nikoga ne opterećujući svojim tegobama. A slutio je da je to posljednja borba u životu i bio je duboko ali i realno svjestan smisla one čuvene maksime da zaista svatko mora umrijeti sam. Iskušavao ju je u svojoj bolesti ne literarno, nego mukotrpno na svom iskustvu.

On nije bio čovjek koji bi klonuo pred smrću. U tim konačnim pitanjima nije bio bespomoćni dah života na vjetru. Smrt mu je napokon stigla po dubljim zakonima svoje neotklonjivosti, iako je on nekoliko puta u životu, u kojem se patio, očijukao sa smrću, i to vrlo konkretno i vrlo opasno, dižući ruke na predaju. Čak joj je jednom prilikom umakao u posljednjem trenutku.

Sjećam se jednog proljetnog dopodneva, kada sam izlazeći iz svog tadanjeg stana u Utrinama, tamo na rubnim istočnim prostorima Novog Zagreba, zamijetio Dobrišu kako sav preznojen, sa šeširom u ruci, korača brzim koracima. Zaustavio sam ga začuđen: što on radi tu, tako vrlo daleko od svoje Nove Vesi, i najljubaznije mu ponudio da ga autom odvezem do njegova stana, jer ionako idem u redakciju, ali ću vrlo rado, zbog njega, skrenuti prema središtu grada. A on je uporno zahvaljivao i objašnjavao da ne treba moju uslugu, a ja sam opet uporno navaljivao da ipak sjedne u auto. I pošto sam bio tvrdoglavo uporan, on je ipak, ali nekako nevoljko pristao, i mi smo se rastali pred njegovim stanom. Za vožnje, taktički, oprezno, pitao sam ga što je tražio u tako udaljenu naselju — predgrađu, ali on nikako da mi odgovori.

Poslije, njegova mi je supruga objasnila da su mu liječnici savjetovali da obvezno poduzima duga hodanja zbog svog uznapredovanog dijabetesa, i rekla mi je da on tako svaki dan izlazi na brze šetnje od kojih se sav mora preznojiti. I strogo se drži te liječničke preporuke. I eto, tog sam mu prijepodneva učinio lošu uslugu, prekinuvši njegovu autoterapiju, a on je bio toliko tankoćutno pažljiv, ne htijući da me povrijedi odbijanjem moje ponude, to je prešutio, progutao, da bi za njega bilo bolje da mu ne ometam plan, i da ga pustim da nastavi svojim putem svakodnevne terapije, a ja svojim.

Da, to je bio on: pažljiv do samopožrtvovanja, i kako su mnogi koji su ga dobro poznavali, kazivali: nikada sklon da bilo kome učini bilo što na žao. Popustljiv nije znao, i nije htio biti jedino kada su u pitanju bila njegova temeljna načela u pisanju i oko pisanja. Tako, na primjer, izuzetno teško bilo je njega nagovoriti na novinski intervju. I malo ih je dao u svom stvaralačkom vijeku, jer »sve što vas zanima u mojim je stihovima«. No, nije on bio grub prema novinaru kao takvom, mrzak naspram novina općenito, nije on to pokazivao otvoreni animozitet, neugodnu odbojnost, kao što je to činio, i uporno volio činiti Krleža. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je trebalo odbiti intervju... A bio je i raspoložen, i sklon da s došljakom novinarom razgovara i cijelo poslijepodne, do u kasnu noć, košulju svoju da skine i da mu dade, da mu dade što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove »intimne pjesničke radionice«.

I dok su oko njega neki njegovi kolege pisci, pa i pjesnici, s više ili manje uspjeha, spretnosti ili dodvoravanja, diplomacije ili slatkorječivosti obrtali svoje poslovne veze s tiskom, televizijom i radijem sve u šesnaest, vjerujući uistinu u novovjeku postgutenbergovsku maksimu da se ono čega nema u medijima i nije dogodilo, on je gotovo preklinjao da ga se mimoiđe. A bio je već legenda, čovjek koga su toliki mnogi htjeli čuti, htjeli su ga vidjeti u živo ili barem na kakvoj privatnoj fotografiji, čitati i pročitati i izvan rima, htjeli su ga dotaknuti, možda i dokučiti što kao običan čovjek misli, ili slušati kako govori... Upravo u duhu one poznate jadikovke Janka Polića Kamova u odnosu na tada zagonetnu ličnost pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića: »A mi ga ne poznajemo ni po viđenju (...) Osjećamo toliku potrebu znati mu svaki kret, svaku riječ, naviku i manu. Tko će nam to reći?«

Kada bi na ponekim književnim večerima (a odsvuda su ga i stalno zvali!), najčešće grupnim, ili u nekim drugim prigodama, ili vrlo rijetko na radiju, izgovarao svoje stihove, on je to činio na vrlo osebujno patetičan način. Češće protiv svih pravila discipline recitiranja, jer ga je vlastiti stih zanosio i on je svojim glasom dubokog, tamnog registra, sricao stih, riječ po riječ, htijući svakoj toj riječi dati jaki patos emocije. Pravio je unutar riječi i stiha duge stanke u govorenju, kao da želi čuti eho izgovorenih riječi, pa da tek onda nastavi dalje, i mi smo to njegovo kazivanje slušali s velikom pažnjom, i ne bez čuđenja, ali svakako htjeli smo dokučiti na koji način on subjektivno vidi, osjeća i tumači podtekstualnost svoje pjesme.

Naravno, teško je aparaturom impresionističkog opisivanja naknadno predstaviti tu njegovu govornu orkestraciju, taj njegov promukli glas koji je čas htio da se dohvati visine neba, a zatim odmah muklo propadao u ponor; ali uvijek je bio dojam kao da je on sada i ovdje sklon pripovijedati nešto kao bajku... Pa kao što se uobičajeno bajka predočava namjerno afektiranim čas umilnim, čas prijetećim, čas pomirljivim, čas strogim glasom, tako je i on plovio prostorima svoje pjesme. Uvijek bi pri tome držao knjigu svojih stihova u ruci otvorenom, ali to je bila njegova tehnika kako da uposli ruke, jer knjiga mu nije bila ni potrebna: sve je svoje stihove znao napamet.

Imao je dobar osjećaj da upravo dramatski snažno, gotovo teatralno, dovrši pjesmu nekom naročitom glasovnom postulacijom, i kada bi se htjelo definirati taj njegov postupak, to njegovo kazivanje, to je bilo nešto kao odglumljena pjesma. On je, uzmemo li u obzir usvojene kriterije recitatorskog umijeća, na loš način recitirao svoju pjesmu, uvjeren da joj upravo on, na taj patetičan način, otkriva njezin pravi smisao. Ali, jer je to bio njegov način kazivanja njegovih stihova, bio je to i najljepši način kazivanja stihova Dobriše Cesarića... Barem za mene...

On će, uzmimo za primjer stih iz Pjesme gorke, koju je često recitirao, svoje i duboke i spore i tamne tonove raspuklog glasa, i cezure, rasporediti po tempu i ritmu svog isključivo subjektivnog osjećanja pjesme, a ne logičkog načela:

»Što je to hladno, i gorko, i sivo

Što niče u duši ko korov njen?

Je li to suton? Zbilja već suton?

Il samo prolazna sjen?«

Pa će tako poslije muklog »to hladno« napraviti dugu dramatsku stanku, da bi ono »i gorko« podigao visoko, a zatim nakon napete i naglo odrezane stanke, kao da razmišlja, kao da se hoće nečega prisjetiti što mu ne ide lako od ruke, ono »i sivo«, izrekao vrlo tiho, kao samome sebi, i kao da šapuće molitvu.

Znao je izvrsno akcentirati riječ, vrlo je dobro poznavao i koristio kvantitete, bio je superioran u akcentološkim pravilima govora, ali je takozvani »centar fraze« premještao proizvoljno.

A kada bi završio recitiranje svoje pjesme, uvijek je djelovao kao da se probudio iz neke hipnoze. Tada bi podigao pogled s ruba knjige (iz koje, rekoh, ionako nije čitao!), i tim pogledom svojih plavih, blagih očiju, kao da je htio pitati okupljene: Gdje sam?

Tako je on govorio svoje stihove...

Cesarić je roden 10. siječnja 1902. u Slavonskoj Požegi, gdje mu je otac bio županijski šumarski nadzornik, a obitelj građanska i relativno dobro stojeća.

U Požegi je boravio do svoje druge godine života, i grad njegova djetinjstva i mladosti bit će Osijek, gdje je njegov otac nastavio službovati. U Osijeku Dobriša polazi osnovnu školu i nižu gimnaziju, a 1916. dolazi u Zagreb, gdje polaže veliku maturu i upisuje studij na Filozofskom fakultetu.

Prilično zbunjen u velikom gradu, on u godinama svoje mladosti ne zna kamo bi krenuo: izvjesni afiniteti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališni redatelj, i dvije je godine radio volonterski u teatru, ali će i od toga dignuti ruke. Zatim je bio bibliotekar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugoga svjetskog rata dugo godina bio urednik u izdavačkom poduzeću »Zora«.

Još dok je boravio u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, on je napisao svoje prve stihove, ali će u svojoj osamnaestoj godini, 1920, gotovo odmah poslije velike mature, svojom pjesmom Buđenje šume, ući u hrvatsku poeziju na velika vrata. Redakcije su počele bivati sklone davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i protiv njegove volje pjesma otišla na tiskarske regale, kao na primjer, Slavonija, na koju će Ivan Goran Kovačić, tada kao urednik kulture u novinama, naići kod pjesnika među njegovim rukopisima, i objaviti u dnevnom tisku.

U svojoj dvadeset i devetoj godini života, 1931, on će objaviti prvu svoju knjigu — Lirika — i već ta prva njegova knjiga biva nagrađena tada visokom nagradom ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Sedam godina kasnije, 1938, izlazi njegova knjiga Spasena svjetla, a za vrijeme rata, u NDH, on objavljuje 1942. godine knjigu Izabrani stihovi.

Godine 1951, Cesarić u »Maloj biblioteci« izdavačkog poduzeća »Zora«, koju uređuje Gustav Krklec, objavljuje svoju prvu poslijeratnu zbirku pjesama, pod naslovom »Pjesme«, što je ustvari bio izbor iz njegova tridesetogodišnjeg pjesničkog opusa.

Dvije godine kasnije, 1953, u Matici hrvatskoj objavljena mu je knjiga pjesama Osvijetljeni put, koja je dobila nagradu tadanjeg Saveza književnika Jugoslavije.

Zatim opet, nakon tri godine, 1956, objavljena mu je knjiga Goli časovi, pa Izabrane pjesme1960, a 1964. biva nagrađen Zmajevom nagradom. No, on će već 1950. godine primiti tadanju visoku republičku nagradu Narodne Republike Hrvatske, a 1965. godine, u svojoj 63-oj godini života, on prima nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. U JAZU (danas HAZU) je od 1951. godine.

Zlobnici oko njega (a bilo ih je, bilo ih je ipak! — jer »poslije gutljaja svakog / Susjed će spremno da dolije«) tvrdili su da on neprekidno izdaje uvijek istu knjigu, jer da malo piše, to se tako čitav njegov opus može svesti na jednu oveću zbirku. Kada je u povodu njegove sedamdeset i pete godišnjice života, 1977. godine, bio Simpozij o poeziji Dobriše Cesarića, na svoje sam uši čuo Krležu, (dok sam ga u Leksikografskom zavodu pokušavao nagovoriti da za »Večernji list« kaže nešto o Cesariću), kako se ne može načuditi čemu uopće taj simpozij:

— Što sada to izmišljaju? Kakav simpozij? Čemu simpozij?

Ne razumijem zašto simpozij o poeziji Dobriše Cesarića, jer Cesarić, okrenuli mi kako god hoćemo, ipak nije mnogo rekao. Jedna solidna zbirka pjesama, koje su, istina, dobre, i koje će trajati — i to je sve! O čemu onda na simpoziju govoriti?...

A nije li upravo Krležina estetika od samog početka njegove književnosti, bila utemeljena na beskompromisnoj selekciji, po kojoj nije važno koliko je tko u umjetnosti rekao, nego kako je nešto rekao. Posebno među mlađim čitateljima poezije generacije kojoj sam pripadao, bilo je premoćno više poklonika Cesarićeve i Ujevićeve poezije, negoli Krležine u cjelini, s tek nekoliko njegovih pjesama, kao iznimka. Za Krležinu poemu Pan, prvijenac njegov poetski, emfatički nas je pridobio Gavella na Kazališnoj akademiji, i na toj smo poemi »učili« umjetnost recitiranja stiha, kroz dva semestra.

Simpoziju o Cesariću nesklon Krleža, pustit će kroz svoj imprimatur prvog čovjeka Leksikografskog zavoda, a prije tog simpozija, ovakvu ocjenu Cesarićeve lirike:

»...pjesnik koji je produžio i oplemenio lirsku tradiciju moderne. Po jednostavnosti klasična, po tonu misaona i sjetna, Cesarićeva lirika je po tematici urbana i onda kada je Cesarić pjesnik gradske sirotinje i kad je impresionistički slikar pejzaža. U doba krajnjeg eksperimentalizma i hermetike on je ostao vjeran svojoj vezanoj formi: kvartinama i rimama. Značajan je i kao pjesnik socijalnog protesta (Mrtvačnica najbjednijih, Predgrađe). Temeljne su karakteristike njegove lirike: stegnutost, jednostavnost i dojmljivost; on često uspijeva da svakidašnjim predmetima i pojavama dade dublje i poetskije značenje.«

Dakle, oplemenio lirsku tradiciju, umije stvarima od zvijezda do minerala dati dublje i poetskije značenje, a ipak će Krleža jednom prigodom, s visine svoje šarmantne brutalnosti(kako je sam sebi znao komplimentirati) doslovno reći:

— Cesarić je tambura s tri žice...

Ali, tom prigodom i konstataciju da je ipak »dobro zasvirao (na toj tamburi sa svega tri žice!) i odsvirao nekoliko izvrsnih pjesama«, a »one (pjesme) koje sam mu tiskao u Književnoj republici i danas ulaze u najuži izbor njegove poezije...«

Učinilo mi se kao da Jure Kaštelan neizravno polemizira s to »tri žice na tamburi« s »oplemenjivanjem lirske tradicije moderne« kada je na ovakav način objašnjavao Cesarića:

»Cesarić (iako je napisao nekoliko pjesama u slobodnom stihu) — doveo je do savršenstva vezani stih. On je pjesnik zatvorene forme. Bilo bi krivo misliti da je on u tome kretao putem Matoša ili Vidrića ili da je samo usavršio i doveo do kraja ono što su oni inicirali. Ako izravnije pogledamo Cesarićev stih, vidjet ćemo i u formalnoj strukturi sasvim nove oznake ritma, s posebnim cezurama i melodikom, otkrit ćemo individualni jezik, posebno metaforu i kompoziciju ideje. On je depoetizirao stih od lažnih dekora i u našoj lirici sigurno ga najpotpunije približio govornom izrazu.«

Ide, međutim, i dalje — i u Cesariću vidi sintezu i ovakvih razmjera:

»Lirika Dobriše Cesarića skriva u sebi tajnu magiju i čudo koje se ne da ponoviti: složenu jednostavnost i jedinstvenu vezanost sadržaja i forme. Njegov pjesnički svijet nije samo izraz, nego i doprinos stvaranju osjećajnosti suvremenog čovjeka.«


Napisao: Jozo Puljizević


 -----------


Odabrao i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

10 ilustriranih uzrečica o knjigama i čitanju iz različitih jezika



  

Rijetko razmišljamo o doslovnom značenju uzrečica u našem materinjem jeziku. Ali kada naučite novi jezik uzrečice će okupirati vašu pažnju ili vas nasmijati. Neke od njih nemaju smisla ili ga vi ne možete dokučiti, neke imaju smisla ali tek u trenutku kada ste ih čuli, dok neke jednostavno ne trebaju objašnjenja.

 

Osobno, mislimo da uzrečice posebno one narodne dragulji svakog jezika.

 

Zašto smo prikupili 10 uzrečica o knjigama i čitanju, iz različitih jezika. Mislili smo da će biti zabavno ideja ilustrirati doslovno značenje tih uzrečica. Stvarno, figurativno značenje svakog od tih izraza je objašnjeno je u nastavku.

 

Ako možete doprinijeti ovom članku dijeleći s nama više uzrečica o knjigama koji se koriste u vašem materinjem jeziku ili vašem kraju pišite nam.

 


1. Engleski: „To crack a book”


Doslovno značenje:  Slomiti knjigu. Pretvoriti je u komadiće


Stvarni smisao:  Otvoriti knjigu, čitati ili proučavati






2. Rumunjski: „ Ai carte, ai parte”


Doslovno značenje:  Imate knjigu, imate blago


Stvarno značenje:  Znanje je moć






3. Mađarski: „A könyv a tudás fája”


Doslovno značenje:  Knjiga je drvo znanja 


Stvarno značenje:  Knjige će pomoći čitateljima otkriti nove stvari i steći nova znanja





 


4. Francuski: „Un roman à l’eau de rose”


Doslovno značenje: Roman ruže i vode 


Stvarno značenje: Sentimentalan ili romantičan roman





5. Španjolski: „Quemarse las cejas”  


Doslovno značenje:  Spaliti obrve 


Stvarno značenje: Puno čitati ili proučavati 





 

6. Talijanski: „Buttarsi a capofitto nei libri”


Doslovno značenje: Zaroniti glavu u knjigu


Stvarni smisao: Uroniti u čitanju




 


7. Kineski:  书是随身携带的花园 


Doslovno značenje:  Knjiga je poput vrta koji nosite u džepu 


Stvarno značenje: Knjige mogu pomoći da se opustite i zaboravite na ostatak svijeta





 

8. Španjolski: „Ratón de biblioteca” 


Doslovno značenje:  Knjiški miš 


Stvarni smisao: Osoba koja voli čitati (knjiški moljac)





9. Mađarski: „ Könnyebb a könyv a pörölynél”


Doslovno značenje:  Knjiga je lakša od malja 


stvarno značenje:  Lakše je raditi intelektualni rad od fizičkog rada





 

10. Rumunjski: „A vorbi ca din carte”


Doslovno značenje:  Govori kao da je iz knjige 


Stvarni smisao:  Govori kao intelektualac




 


A sad je vaš red! Znate li druge uzrečice o knjigama ili o čitanju? 


Koja od ovih uzrečica je vaša omiljena?




------------------



Preuzeto s adrese: https://www.flipsnack.com/


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac



------------------------