Ivo Kozarčanin (Hrvatska Dubica, 14. listopada 1911. -
 Zagreb 4. veljače 1941.), bio je hrvatski pjesnik, prozaik,
 književni kritičar. Djelovao i kao novinar, a pisao je liriku,
 romane, novele, eseje i književne kritike. Bavio se i
  prevođenjem sa slovenskog jezika.
 

 Pisati počinje rano, s nepunih sedamnaest godina. Iza njega
  je već objavljena pjesma Umiranje u časopisu Mladost, 1928.
  godine, koja će iznjedriti teme smrti i samoće kao trajnu
  Kozarčaninovu preokupaciju.
  

  Pjesnik Ivan Goran Kovačić s kojim je Kozarčanin prijateljevao, ali i polemizirao, možda je
 dao najbolji portret ovog melankolika, riječima: »Nitko nije u hrvatskoj književnosti govorio
 toliko o krvi, o mraku, o kišama, provincijskoj tuzi, ljudskoj mržnji, maglama i mrtvacima kao
 Kozarčanin, te čovjek dobija dojam da je naslućivao svoju strašnu smrt".
 .
 Pjesničku zrelost Kozarčanin će potvrditi zbirkom Mrtve oči, u kojoj će doći do izražaja
 pjesnikov obračun sa samim sobom, svojim strahovima i unutarnjim nemirima. Strukturno se
 zbirka sastoji od četiri poetska ciklusa i dva duža poetska teksta – poeme koje oživljava
  Kozarčanin, a čiju će tradiciju nastaviti Ivan Goran Kovačić napisavši Jamu.
  
 Od 1938. godine urednik je kulturne rubrike Hrvatskog dnevnika. Poginuo je nesretnim
 slučajem tako što ga je, dok je u dva sata ujutro na povratku kući prolazio pokraj Topničke
 vojarne u Ilici, ustrijelio stražar.
  
 
 
 
 
PREDGOVOR
 
Svoje književno djelo pisac i pjesnik Ivo Kozarčanin, ostvario je u samo 15-ak
godina života. Života koji je proveo u samoći, ne pripadajući ni jednoj skupini, ni
književnoj ili političkoj. Potjecao je iz skromne socijalne sredine, iz koje se nije
udaljavao, a niti je se sramio. Možda upravo zbog toga u svojim romanima piše i o
socijalnim problemima svoga vremena. Kao pisac nije se uzdizao u oblake, ali nije
se oglušio, niti na bijedu, koja je vladala u njegovom susjedstvu, do kraja ostavši
dosljedan sebi i svojim idealima.
 
Umro je jedne hladne, snježne noći mjeseca veljače 1941. na tragičan i gotovo
apsurdan način. Naime u sitne noćne sate vraćao se kući, s prijateljima, među
kojima su bili Vjekoslav Majer i Salih Alić. Kada su prolazili pored Topničke vojarne
na kraju Ilice, stražar je tri puta povikao "Stoj!" Međutim, Kozarčanin se na ta
upozorenja oglušio, te je ubrzo umro, od u strahu ispaljenog metaka.
Preminuo je na licu mjesta, doslovno - na ulici...
 
O tom tragičnom događaju pisale su brojne novine. Pjesnik Vlado Vlaisavljević
napisao je tim povodom (u Savremeniku, Zagreb, 1941., br. 2) oproštajnu pjesmu
Mrtvom drugu, s ovim početnim stihovima:
 
Zauvijek si, druže, otišao u tminu.
Vječnost je za tobom zatvorila vrata...
 U Zagrebu 20.04.2017. Nenad Grbac
 
 
 
 
 
Mati čeka, Slovo, Zagreb, 1934
Lirika, uredio Blaž Jurišić, (ostali autori: Ivan Dončević, Anton Nizeteo, Radovan
Žilić), Hrvatska revija, Zagreb, 1935.
Sviram u sviralu, Zaklada tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1935.
Sam čovjek, Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo 2, knj. 9, Matica
hrvatska, Zagreb, 1937.
Tuđa žena, Suvremeni hrvatski pisci, knj. 59, Društvo hrvatskih
književnika, Zagreb, 1937.
Mrtve oči, Knjižnica Pododbora Matice hrvatske, knj. 8, Izdanje Pododbora
Matice hrvatske, Zagreb, 1938.
Tihi putovi, Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo 4, knj. 19, Izdanje
Matice hrvatske, Zagreb, 1938.
"Pred kišu "; Digitalne-knjige.com, Zagreb, 2017.
 
 
  
  
 
 
PREDGOVOR
 
PRED KIŠU
 
KAP KIŠE NA DLANU
 
PRED ZORU
 
PROLJEĆE SE PENJE UZ BRIJEG
 
JUTRO BISTRO
 
VISIBABE
 
JEZERA
 
SNIJEG PRED NJENOM KUĆOM
 
TUGA LJETA
 
UTJEHA
 
JUG
 
UTJEHA
 
VJERENICA
 
MALA DJEVOJKA
 
MRTVE OČI
 
NATURE MORTE
 
MOJE KNJIGE
 
RUKE
 
SKINUO SAM ŠEŠIR
 
BALADA O OČEVIM CIPELAMA
 
BOŽIĆNA SLUTNJA
 
ŠUMA ŠUMI
 
BILJEŠKA O PISCU
 
SADRŽAJ
 
7
 
9
 
10
 
12
 
14
 
16
 
19
 
20
 
21
 
22
 
24
 
26
 
29
 
30
 
31
 
33
 
34
 
35
 
38
 
40
 
41
 
42
 
44
 
46
 
48
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present