Slavčo Koviloski (Skoplje, Republika Makedonija, 1978.) je
  makedonski pjesnik, esejist, književni kritičar i povjesničar.
   
  Završio je Filozofski fakultet na Sveučilištu Sv. Ćirila i Metod u
 

Skoplju. Doktorirao je na Institutu za makedonske književnosti,

 

gdje i radi.

 

 

  Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa: "Sovremenost".
  Njegova poezija i proza je zastupljena u nekoliko antologija i
  objavljena na više jezika.
   
  Dobitnik je više prestižnih književnih nagrada i priznanja.
   
   
 
 
 
 
e-mail adresa: slavcho.koviloski@outlook.com
 
 
 
 
 
POVIJESNA PRIČA O JUNAŠTVU I IZDAJI
 
Poznati makedonski povjesničar i književnik Slavčo Koviloski na zanimljiv romaneskni
način ispričao je intrigantnu životnu priču kontroverznog južnoslavenskog i balkanskog
junaka i negdanjeg vladara Marka Kraljevića. U narodu je taj lik bio i ostao krajnje
zagonetan jer su mu se, kroz višestoljetnu povijest balkanskog podneblja, pridavale
dijametralno suprotne ljudske osobine i historijske uloge. Po jednima je nosio oreol
narodnog junaka i zaštitnika potlačenih od turskih zuluma, a po drugima je bio izdajnik
pravoslavlja koji se stavio na stranu velike Otomanske imperije. I jedni i drugi imali su
svoje argumente i kontraargumente, a sljedbenici istih nisu od njih odstupali do današnjih
dana.
 
Znalac balkanskih povijesnih događanja, a posebno onih s područja Makedonije, Slavčo
Koviloski, dugo je razmišljao o tome; kako i na koji način prezentirati barem dio istine o
Marku Kraljeviću, bez opredjeljivanja za jednu ili drugu stranu. Na kraju se odlučio za
srednje rješenje: autobiografsku ispovijed, kako samoga Marka, tako i njegovog oca
Vukašina i drugih članova kraljevske porodice Mrnjavčevića, koji su u srednjem vijeku
živjeli na prostorima južne Srbije i Makedonije kao i na dijelovima njima susjednih država.
 
Prema poznatim i u internetskom vremenu lako provjerljivim izvorima, Marko Kraljević je
rođen na području Livna oko 1355. godine. Bio je najstariji sin Vukašina Mrnjavčevića i
nakon očevog krunisanja za kralja 1365. bio je određen za njegovog nasljednika. Još za
očevog života stolovao je u Prilepu, gdje je proglašen kraljem 1371. godine nakon
njegove pogibije i poraza srpske vojske od Turaka na rijeci Marici.
Tragičan poraz srpske vojske i gubitak do tada moćnoga oca, dovodi mladoga Marka
Kraljevića u ozbiljne dvojbe. Da li se s oslabljenom vojskom i nesigurnim saveznicima
suprotstaviti snažnim naletima Turaka, ili prihvatiti vazalstvo kao miran način rješenja
gotovo izvjesnog sukoba sa pogubnim posljedicama. To su prije njega već učinili neki
mudriji vladari i nastavili su djelovati kao turski poslušnici na zemlji koju su naslijedili od
svojih očeva. Vukašinov primjer bio mu je dovoljno poučan i ugasio je u njemu
mladalačku želju za iskazivanjem nerealne moći i lažnog junaštva. U nadahnutom
dijalogu s mlađim bratom Andrijašom, koji se zalagao za borbu protiv Turaka do
istrebljenja, Marko iznosi tragične činjenice očevog ratnog pohoda, progovarajući
jezikom razuma.
 
/Trideset hiljada naših vojnika poginu na Marici, zajedno sa našim ocem i stricem.
Trideset hiljada vojnika! To je trideset hiljada žena, koje ostaše bez svojih muževa,
i još toliko i više djece ostade bez svojih očeva./
Pritisnut tim i drugim poražavajućim brojkama, nakon slabašnog otpora nadmoćnijem
neprijatelju, Marko Kraljević pristaje na vazalsku ulogu i tako spašava preostali dio
vojske od izvjesnog poraza, a narod od sigurnog pomora. S pozicija povjesničara,
Slavčo Koviloski njegovu vazalsku ulogu analizira sa realnog stanovišta toga vremena, u
kojem je bilo kakav mir bio bolji od beznadnog junačkog boja protiv jačega neprijatelja.
Ta logika je opravdana, pogotovo ako se zna da je u dvadesetak godina njegovog
vazalskog kraljevanja, narod toga kraja živio bez rata s turskom imperijom. Svoju
vazalsku dužnost Marko je obavljao u skladu sa sultanskim zapovijedima, ratujući
tamo gdje se od njega tražilo.
 
Zanimljivo je istaknuti da se njegovo ime u pisanim povijesnim izvorima ne spominje u
čuvenoj bitki na Kosovu, koja je okončana poražavajućim ishodom i za tursku i za srpsku
vojsku. Carevi su tamo ostavili glave na bojnom polju, a vojske su bile desetkovane.
Istina, obadvije strane slavile su tu bitku kao pobjednici sve dok nisu došla vremena
kad su istine važnije od laži.
Iznoseći svoju viziju događaja iz toga vremena i njegovih glavnih junaka na čelu s
Markom Kraljevićem, povjesničar Slavčo Koviloski pomaže nam da zadanu temu romana
stavimo u kontekst današnjeg vremena, koje je ponudilo nekoliko repriza sukoba što su
se odigrali prije gotovo sedam stoljeća. Ništa se bitno nije promijenilo u glavama mnogih
ljudi, osim što je tehnološki razvoj učinio svoje. I danas su na sceni oni koji, veličanjem
sumnjivog junaštva Marka Kraljevića pokušavaju bildati vlastitu snagu i dokazivati se
na manjim od sebe. I danas se ratuje za tuđe interese i izdaju vlastiti narodi, da bi se
zadobila vlast ili pak opstalo na vlasti. Ljudske gamadi i zla ima i danas koliko i prije
sedam i više stoljeća.
 
Neki događaji iz novije povijesti opravdavaju Markove kraljevske poteze, a drugi mu
osporavaju vazalsku ulogu. Tako je to od kad svijet postoji i od kad su se bivši majmuni,
po Darvinovom učenju, silaskom s drveta prometnuli u ljude. Ako se, naravno, prihvati
takva teorija, a ne ona koja tvrdi - da je za stvaranje svijeta i svega ostaloga zaslužan
samo Svemogući i nevidljivi Bog.
Svatko ima pravo na svoju istinu, pa i povjesničar Slavčo Kovilosti koji svoje viđenje i
jaz između mita i istine iznosi u poučnoj knjizi o Kraljević Marku. Junaku koji je to bio po
epskim pjesmama, a po piščevom kazivanju, običnom čovjeku s kraljevskom titulom.
Tek toliko da se zna da su i kraljevi ljudi i da i njih, kao i sva druga živa bića, čeka
neminovan kraj.
 
Knjiga o Marku Kraljeviću donosi i brojne druge nepoznate i manje poznate detalje iz
njegovog života. Kako one oprečne - ratničke, tako i vjerske, ljubavne, trgovačke,
dobročiniteljske i ine kojima se, taj epski lik iz varljive i tragične južnoslavenske historije
mogao dičiti, ali i sramiti zbog svoga, na jednoj strani besprimjernog junaštva, a na
drugoj kukavičluka i izdajstva vlastite zemlje i njenih žitelja.
 
Kako god bilo, Slavčo Koviloski napisao je zanimljivo štivo koje razotkriva neke manje ili
više poznate istine i zablude iz povijesti naših prostora i ljudi koji su na njima živjeli u
tzv. pred-turskom i turskom vremenu. Zapravo, u vremenu kad su jedne imperije
nestajale, a druge nastajale, skupa sa svim, za jedne dobrima a za druge zlima, koja su
sa sobom donosile. Zato je ovu knjigu dobro pročitati da bi se spoznala dubina jaza što
dijeli junaštvo od izdaje, ljubav od mržnje, radost od tuge i dobrotu od zla. I da bi se
shvatilo kako je lažno junaštvo uvijek bilo opasnije i pogubnije od razumnog kukavičluka.
Ma šta neke napuhane junačine o tome mislile, i ma kako se spram toga odnosile.
 
Sve nam to vrsni znalac povijesti Slavčo Koviloski stavlja na uvid, a na nama je hoćemo
li ponuđeno primiti kao vrijedan literarni dar, ili ga prepustiti drugim čitačima, koji do
svega napisanoga drže više od nas samih.
  Ivo Mijo Andrić
 
 
 
 
Kraljević Marko kao povijesna osoba
 
Marko Mrnjevčević, poznatiji kao Kraljević Marko (1355. - 1395.), bio je srednjovjekovni
vladar, koji je vladao u razdoblju 1371.-1395. u kraju oko Makedonskog grada Prilepa.
 
Kraljević Marko s vremenom je postao narodni junak u predajama i pripovijetkama
Bugara, Srba, Makedonaca, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Rumunja. U tim narodnim
predajama on je zaštitnik i spasitelj kršćanstva za vrijeme duge otomanske okupacije
Balkana.
U balkanskoj narodnoj poeziji, Kraljević Marko je junak Heraklova nivoa te posjeduje
nadljudsku snagu. U stanju je stiskom šake istisnuti vodu iz osušenog drveta starog
devet godina.
 
Njegovo oružje je buzdovan od 85 kg i ima konja Šarca jer je bio jedini kojeg Šarac
nije izbacio iz sedla.
A, stvarni Kraljević Marko imao je ženu Jelenu i oni koliko se zna nisu imali djece. Njegov
otac Vukašin poginuo je 1371. godine za vrijeme Bitke na Marici u borbi protiv Turaka.
Marko nije sudjelovao u toj presudnoj bitci, nego je prihvatio otomansku vlast i postao
Turski vazal.
 
Lik Kraljevića Marka vrlo rano se proširio i do hrvatskih zemalja i ušao u narodno
pjesništvo. Najstariji zapis cjelovite pjesme o Kraljeviću Marku potječe od hrvatskoga
pjesnika Petra Hektorovića (1487.-1572.), koji je u Ribanju i ribarskom prigovaranju
(1556.) zapisao glasovitu bugaršticu o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu.
  U Zagrebu, 23. 09. 2019. Nenad Grbac
 
 
 
 
"Sunce će opet ustati", 2000 (pjesme)
"Poezija u pokretu", 2005 (pjesme)
 
"Ja sam opasan", 2007 (roman)
 
"Kralj Marko ili Vulkašinov sin", (monodrama);
 
Na Nož (monodrama), 2010
"Sanjanje", 2011 (roman)
 
"Sin Kralja", 2011 (roman)
 
"Loša tetka i druge priče", 2013, (kratke priče)
 
"Barutna poezija", 2015 (pjesme)
 
"Kralj Marko po drugi put", 2018 (poema)
 
 
  
  
 
 
KRALJEVIĆ MARKO KAO POVIJESNA OSOBA
 
I KRUG, GLAVA I
 
GLAVA II
 
GLAVA III
 
GLAVA IV
 
GLAVA IV
 
II KRUG
 
III KRUG
 
BILJEŠKA O PISCU
 
SADRŽAJ
 
7
9
33
55
79
87
105
121
132
134
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present