Razmišljanja uz pjesme (neobavezno) |
|
Ako netko ima veću nogu, veći broj cipela, taj netko zasigurno ostavlja i veći trag iza |
sebe. No, nije rečeno je li taj trag mirisan (pretpostavimo da je ugazio u sag od cvjetnih |
latica, mirisnih) ili je, Bože sačuvaj, taj trag zauvijek ostao smrdljiv od nekakve smrdljive |
podloge. Pa ipak svatko od nas poželi barem jednom u životu ostaviti miomirisan trag iza |
sebe, divljenja vrijedan i zavisti ljudske, eto, jer je ružno zamišljati da generacije nakon |
nas pljukaju po našem imenu i govore kakvi smo jadničci bili. |
|
Mnogima takve stvari i ne padaju na pamet jer su vremena grda i ljudi razmišljaju o |
opstanku, o sutrašnjem ručku i subotnjem izlasku, ako za njega imaju novaca, o dječjim |
udžbenicima i političkim lažima kojima dobivamo ili gubimo izbore (bez obzira na boje, |
sve je to ista pašta, kažu stari ljudi, oni pribraniji). |
|
A tko čita poeziju? Samo rijetki. Zaljubljenici u rimu i riječi, koje klize usklađene prema |
svojim pravilima, sviđala se nama ili ne ta pravila, čitaju učenici u školama koji tek uče |
versifikaciju i pravila pisanja pjesama. A pjesme se nameću pojedincima, kuljaju stihovi iz |
grudi, iz misli Slavičinih, iz ruke slijevaju se stihovi i traže svoje mjesto pod suncem. U |
utihama noći da ih netko prepozna, za žarka vremena i sunčanih jutara da ih prihvati. |
Kao svoje. |
|
Kao svoje najmilije. |
|
Bez obzira na broj cipela. |
|
Bolje je hodati bez cipela po kamenoj plaži, ispravlja se stopalo, čak. Uostalom, lukavci |
mogu i posuditi tuđe cipele i kititi se tuđim perjem. Iako se prepoznaju. Uzalud im ekrani i |
kamere, uzalud im trud kada svirka dištoniva i gubi se u gluhoćama. Gubi se u |
prostranstvu. Gubi se u pisaljci koja drhtavosti uspravlja, nedostatke blaži i mane prikriva. |
Ah, ta maskara čuda čini. |
|
Međutim, ovdje se o tome ne radi. Uopće. |
|
Ne moraju nam se sviđati odabrane riječi, mogu nas ubosti poput neskladna ritma i |
začuditi svojim postojanjem. Ne mora ništa od svega. Ali te riječi žive, dišu i ispunjavaju |
prostor, ne samo prostor ove knjige nego i prostor sam za sebe (prostor-vrijeme krasna |
je sintagma koju pronalazimo ne samo u svemirskim dubinama nego i oko sebe je možemo |
pronaći i prepoznati, ako želimo), rime klize i dodiruju se, a onda prerastaju same sebe i |
nude se u prozno-poetskim ostvarenjima. |
|
Nerimovanima. Što meni posve odgovara. |
|
Rimovane su osobe sistematične, usustavljene i pragmatične. Rimovana je osoba Slavica |
Juhas. Naravno. I uvijek. |
|
Slobodnostihaste osobe jesu ja. Moj Filipe, to si ti. |
|
Najzad smo se sreli. Danas. Uostalom, mnogo je, previše dapače, vremena prošlo od |
Filipa i moje potrebe za njim. Kao što mnogima u današnjem svijetu jest potreban |
stimulans da bi prebrodili svakodnevne pritiske, tako je i meni potreban nekakav stimulans |
da Filipa izvučem iz zaborava u koji je letargično upao. |
|
Potrebna je vjerojatno poneka zbirka pjesama. |
|
Recimo, pretpostavimo usporedbu detalja u Hieronymusu Boschu i Dalíju. Stoljeća ih dijele, |
ali budući da sam ja fosil, onda Boschova platna imaju veći učinak na mene nego |
nadrealizam Dalíjev. Recimo. S obzirom na Boschove sove koje su tako mudre i zlokobne. |
Sovaste. Preporučam razgledavanje slika s povećalom da se sove ne izgube među ljudima. |
Ljudi-sove. Sove ljudskog obličja. |
|
Tako je i s pjesmama. |
|
Slavica Juhas piše pjesme. |
|
Očito. I to dobre pjesme koje nas iritiraju iskrenim tugama i zajedljivošću (ma daj, tko će |
priznati da je zajedljiv prema drugoj osobi i ljubomoran, i podao, i neiskren?), pobunama |
zbog konformističkih prilagodbi svakodnevnim iskušenjima. Zapravo, Slavica Juhas ne želi |
biti naš alter ego, ona je sasvim svoja, potpuno svoja i ne vodi računa o tome hoće li se |
ikome svidjeti (ponajmanje književnim kritičarima koji dobro odrađuju svoj posao, ali se ne |
usude), ona je u strujama i izvan struja koje trenutno vladaju pjesničkim nebom lokalnih i |
širih poeta (ona nema lascivnih erotskih primisli, a kamoli jasno izrečenih tzv. šporkica, |
što se Filipu ipak puritanski sviđa), ona je otpadnica bez namjere i baš je briga što netko |
misli o njezinim pjesmama. Uostalom, piše zbog sebe, radi svojih potreba, a ne zato da se |
drugi dive i hvale. Nju i pjesme. Ona piše. Mislim da će pisati do posljednjeg daha (ah, |
Belmondo je tako teatralno ispustio posljednji svoj dah u staroj verziji) i znam da ni tada |
neće voditi računa o tome tko je koliko knjiga objavio i je li mu to posljednje javljanje. |
Ovo je njezina osma knjiga, ako se Filip ne vara u broju (njemu je matematika vrlo strana |
znanost ako nije u funkciji književnih zagonetki). |
|
U osam svezaka puno se toga skupilo, raširilo preko listova i stislo u riječi. Cijeli jedan |
život. Možda dio jednog cijelog života. |
|
Uostalom, Cesarić je davno otišao, a Tadijanovića i tako Slavica nije baš obožavala |
(svatko ima pravo na svoje ukuse, na svoje mišljenje, na svoje stavove i svoje odabire, |
ne samo političari). |
|
Ipak, je li ikada pročitala neku pjesmu koju je potpisao Cesare Pavese? |
|
Jer, gotovo svaka njezina pjesma nosi priču. Značajniju i onu manje značajnu za |
čovječanstvo, ali zato bitnu za pojedinca. Za nju samu. |
|
Pjesme se pišu u posebnim trenucima, bez prisutnosti drugih očiju, drugih ruku i drugog |
nekog disanja. Može postojati kao kulisa, da. Iza nekih vrata, ali malo podalje. Za pisanje |
je potrebna samoća koju će ispuniti bujica riječi, nagomilani stihovi i slike samo njoj |
odane. Tako se piše. I opiše noćna drhtavica, zadovoljstvo i nezadovoljstvo postojanjem, |
bunt protiv drugih ljudi i njihovih postupaka (tko je rekao da smo mi u pravu?), |
priželjkivanja koja se nikada neće ostvariti i nestali događaji što ostaviše nekakav okus u |
prstima i mislima. Izranjaju pokojnici i njihova draga lica, slute se susjedi i prijatelji, jasno |
otkrivaju ili prikrivaju potrebe, strepnje, nadanja… Sitne zloće, krupne naklonosti. |
|
Stih za stihom - kitica jedna za drugom - pjesma. Na kraju poneka poruka. |
|
Moj Filipe, vrijeme je. Pročitati i pronaći se. Pročitati i složiti se, odbaciti ili prigrliti. |
Reagirati na bilo koji način. Reagirati na poeziju Slavice Juhas. |
|
Najgore je biti mlitavac, ne reagirati ni na što. Najgore je svesti čovjeka samo na |
postojeće svakodnevne potrebe preživljavanja. Dobro je pronalaziti sebe u Slavičinim |
stihovima. Ako uspiješ. |
|
I kakve to veze ima s cipelama? Nema, ali s tragovima, da, ima - ovi su mirisni. Onakvi |
kakve bismo svi poželjeli ostaviti iza sebe. |
|
|
|