Osvrt na knjigu ""Bijeli papaveri"", Slavice Juhas |
|
Poznata je stvar da su riječi opasne. Kada ih jednom izrekneš ili napišeš, nema više |
povratka, one nisu ptice da se mogu uhvatiti i vratiti u krletku. Zato čovjek mora paziti |
što kaže, kome i kada, u kojoj količini, zašto je rekao baš to a ne nešto drugo…. A to je |
vrlo teško. No, ljudi su nam potrebni. Sam čovjek, bez ikoga oko sebe, ne može znati je li |
dobar ili loš, vrijedan ili ne, uman ili nimalo, nesebičan ili škrtulja prve vrste, ništa o sebi |
ne može znati, kaže Filip u jednome dahu kao da je to jedino on otkrio i sada širi mudrost |
ljudima dobre volje. |
|
Ovo je već četvrta zbirka pjesama Slavice Juhas. Zadivljujuće, zar ne? Nikada još nisam |
susreo osobu koja tako brzo piše, iz koje izviru stihovi neumoljivom količinom, stvarno |
nisam doživio takvu brzinu nakupljanja senzacija i osjećaja, takvu mogućnost zapisivanju |
vlastite intime. Slavica Juhas očiti je dokaz da običan, svakodnevni život prosječnog |
“crva zemaljskog“ (Čovjek, kako to gordo zvuči!) može postati inspiracija, može nadahnuti |
stvaranje odličnih stihova. To također znači da je naše svakodnevno “spašavanje svega |
što se spasiti dade“ prava avantura te da ne moramo posezati za nestvarnim poticajima |
da bismo uživali u lijepome. |
|
Što se tiče Papavera, Filip usrkne poduži gutljaj neidentificiranoga pića, ne mogu se |
oteti dojmu da su ove pjesme ekspresionističke. |
|
Znate li što je to ekspresija? |
|
Jednostavnim (ekspresivno obojanim) riječima rečeno, kao što znam reći učenicima da bi |
uopće shvatili o čemu im govorim, to je “prežvakana stvarnost, probavljena i zalivena |
osobnim sokovima nekog nadahnutog pojedinca pa onda ispuštena u svijet, izbačena i |
ostavljena da se snalazi“ (završen citat). |
|
Impresija je utisak, ekspresija je istisak, nju izbacujemo iz sebe nakon što je u nama |
kaotično svrdlala i uznemiravala nas neka neugledna, gotovo manje vrijedna ili, pak, |
gorostasna impresija. |
|
Stvari iz naše stvarnosti djeluju na nas, očito i dokazano. Usade se u nas i mi ih |
preoblikujemo prema sebi. I rugoba života može biti impresivna u svojoj ružnoći i bolnosti. |
A mi se ne damo, pobunimo se na različite načine. Možda je ipak najbolji način ismijati sve |
što iritira, boli, nagoni na suze, što nas čini ogorčenima i nemoćnima. Ali, o tome ovdje ne |
govorim, jer ove pjesme ništa ne ismijavaju, one donose rasute osjećaje, prikupljene, |
izgubljene i pronađene. |
|
Dakle, je li bolje biti impresivan (dojmljiv, uzbudljiv, uvjerljiv) ili ekspresivan (pun izražaja, |
snažan, dojmljiv)? Po svemu sudeći, vrlo je tanka crta razgraničenja. |
|
Slavica Juhas, čini se tako Filipu koji voli soliti pamet i kada ga nitko ništa ne pita pa, |
onako usukan i unezvjeren, nastavlja paleći tko zna koju otrovnicu jadničkim upaljačem, |
Slavica je u ovoj zbirci odabrala ekspresivnost. Njezini stihovi, ne svi, naravno, viču, |
traže i pronalaze, nasmijavaju, poigravaju se, njoj i cjepanice kriče dok sagorijevaju |
dajući toplinu, ona smišlja svoje riječi, kao da, razotkrivajući unutrašnji život ljudi i stvari, |
želi sve s nama podijeliti. Ne, hvala, rekao bih joj, ona je tvoja stvarnost, meni je moja |
dostatna, ali ipak i dalje čitam zainteresiran što skriva sljedeća slika. |
|
Slušaj (to kaže meni), ima tamo i stihova koji miluju, prave su impresionističke idile u |
bijelom, mo'š zamislit snijeg uz more? Slika je prekrasna. I tišina koja leluja krajolikom… |
|
Jesu, ljudi jesu cirkusanti u velikom cirkusu. Nema moraliziranja, draga, svatko od nas |
odabire svoje načine pa i ti (Oprosti na intimnosti, ali…), kao što činim i ja, moji su izbori |
ponajčešće pogrešni, baš kao i oni u nekim pjesmama, no, takva je stvarnost. |
|
Ti se igraš stihovima, ja se igram mudrostima, ha? Ti zapisuješ svoje rime bolne i |
rimovane, svoje jedanaesterce, dvanaesterce (bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi joj ispao |
prilagođeni aleksandrinac – za neupućene, to je dvostruko rimovani dvanaesterac, naučio |
sam lekciju) i trinaesterce, uzmi jednom i šesnaesterac, možda “upali“ i pretvori se u |
nerimovanu prozu… Dobro, uozbiljit ću se. Slavica se izražava svojim načinom i ne mogu |
joj nametnuti nikakva pravila, njih imaš ili ih opće nemaš, mislim na stihove, u meni ne |
čuče stihovi, a zamišljam da sam… |
|
Ipak je pisanje stihova ozbiljna stvar koju mnogi podcjenjuju. Ali je isto tako i igra koja |
te obuhvati i ne napušta tako lako. Homo ludens bolji je od onoga koji smišlja nova pravila |
ratovanja, zar ne? |
|
Sviđa mi se ova zbirka. Nisam baš neko mjerilo, pa ipak, ako sam doživio da se nasmijem, |
kimnem glavom i zaboravim udahnuti otrov čitajući, onda to valjda nešto znači; ako sam |
se zamislio nad nekom slikom, podigao umorne oči u neku zamišljenu daljinu dok stih jurca |
glavom, onda i to valjda nešto znači. |
|
I, razveselila me ova zbirka. Jedan običan čovjek, eto, koji otkriva svoje vrijednosti, koji |
pokušava spasiti što se spasiti dade, za sebe, za svoje drage, za neke buduće poznate i |
nepoznate – vrijedno je truda svako ovo Slavičino nastojanje da oplemeni dan. Bilo čiji |
dan, moj, tvoj, njegov i naš. A ona spašava svoje osjećaje od zaborava, oni se pojavljuju, |
često izviru istim intenzitetom i u istom obliku, sve je to ona, i jad i briga, i protest i |
nježnost zaogrnuta, ljutica je i blagost… Ah. |
|
Pa Filip skupi ramena i otrese prašinu sa svojih ruku. U džepu mu Papaveri. Znaš šta, |
kaže, gotovo da zapjevam onu pjesmičicu o papaverima, kako ide? I sad si naučila što |
dosad nisi znala, jer ti si tako mala…? Ne, jer dok si tako mala, ne možeš brati mak. |
Zašto? Zašto su makovi u zbirci bijeli? Nevinost nasuprot crvenom? Što je crveno osim |
maka, krvi koja tuče u žilama i razlijeva se tijelom? |
|
Ha. Misliš da su svi simboli u ovim pjesmama jasno vidljivi.? Malo morgen, svi ih moramo |
potražiti. I, ono što me zabrinjava, u pjesmama mogu pronaći poruku. |
|
Ugodno čitanje, ponovljeno, moj iscrpljeni Filipe. |
|
|
|