Digitalne knjige - "Filozofija stiha Apoteke poezije", Nikša Eterović

Naslovna stranica

O projektu

Svrha i ciljevi projekta

Digitalne knjige

Upute o korištenju

Uvjeti korištenja

Sve knjige

Najava sljedećih izdanja

Izrada knjiga

Korisnička podrška

Kontakt

Sve knjige na jednom mjestu

Top lista najčitanijih knjiga

Klasici hrvatske književnosti

Digitalne slikovnice

Poezija na internetu

Virtualna antologija hrvatske poezije

Povijest hrvatskog naroda

Romani, crtice i pripovijetke

Književnost za djecu

"Duhovnost"

Izrađujemo i vaše digitalne knjige

Najave sljedećih izdanja

Linkovi koje svakako vrijedi posjetiti

Što mediji govore o nama ?


	Nikola Nikša Eterović rođen je 2. listopada 1955. godine u Splitu,

u Dalmaciji. Vrisnuo je u svijet iz rodilišta s pogledom na Stari

plac, nogometni klub ponosnog slogana: Hajduk živi vječno. U

	mijeni i prolaznosti, Eterović djeluje interkulturalno i
	interdisciplinarno. Oslanjajući se na svoju intuiciju i instinkt,
	nastoji svijet (svjetove) koji mu je stran svojim kreirati. Režira,
	piše, predaje, izlaže, inicira, ljuti se, pokreće, istražuje… bježi
	rutini i ponavljanjima…

	Živi i radi za SADA, u Berlinu i Zadru, i drugdje, krećući se
	prostorima nekakvih državnih granica i izvan njih. Ostvario je

	134 kazališna projekta. Od 1995. do 2014. godine bio je umjetnički voditelj, direktor i profesor The
	akademie u Berlinu, internacionalne institucije za scenska zvanja (gluma, režija, kazališna
	pedagogija); autor je novih načina rada za poticanje i njegovanje znatiželje i kreativnosti
	objedinjenih pod zajedničkim nazivom YF: YellowFish. AP: Apoteka poezija, o kojoj je riječ u ovoj
	knjizi, jedan je od tih njegovih YF poticaja - projekata.

	Djeluje i kao umjetnički terapeut. Sudjeluje na kongresima i simpozijima. Objavljuje knjige i članke
	na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.

	Na Odjelu za filozofiju i Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru u Hrvatskoj predaje interdisciplinarno
	sljedeće kolegije: AP: Iz raskoraka u korak ljekovitom snagom poezije, PiT: Poezija i trauma, FP:
	Filozofija poezije, TTT : Kazalište i terapija, HT: Ekspresivne scenske metode, PuS: Performans u
	svakodnevici i IF: Uvod u indijsku filozofiju. Svoju predavačku djelatnost realizira nadnaslovom:
	Spoznaja vlastitosti kreacijom.

	Nakon Wind Spiel Theatra (1989.) i teNTheatra (1995.) u Berlinu, pokrenuo je u Zadru, na Odjelu za
	filozofiju, FIKK: Filozofsko internacionalno golo kazalište i KRIK: komunikacija-režija-ideja-kreacija,
	usmjerenje (2018.).

e-mail adresa: niksaeterovic@web.de

RIJEČ U MENI MNOME ZAHVAĆENA

Postoje riječi koje ostaju nedorečene u svojoj izrečenosti i postoje riječi koje i neizrečene

nose svoju dorečenost. Negdje između te dvije krajnosti odvija se životnost ovog našeg

svakodnevnog. Negdje u raspuću tih datosti kriju se naši uviri i izviri, smiraji i nemiri,

negdje u procjepu riječi i bezriječi utkan je život. Život s hukom svojih gorostasnih uspona

i padova, strm i bregovit, tih i ravan, plošna udolina koja gubi rubove u izmaglici

nadolazećih stoljeća. I jedna duša razapeta poput jedra koja hita kroz ovo olujno sada

noseći svoj sud i usud kroz dane koji joj se daruju, koje vremenu krade, koje poput bisera

zarobljava u svoja sjećanja.

Na tom platnu šarenolikosti razliku su se stihovi rođeni iz dubine jastva, stihovi koji su

svoj prvi krik doživjeli u praskozorje svakodnevice. Stihovi su to nošeni u posteljici vlastite

nutrine i porođeni rukom vještog apotekara poezije čija uloga nije iste stvoriti nego im

pomoći da se osvijeste, prodišu, dogode... Možda su naizgled razbacani i nedorečeni, kao

i život sam u sebi, naizgled teško smišljen, poput raznolikih švrljotina u razlistanoj

svaštari. Ne izgledaju li i zvijezde jednostavnom oku promatrača razbacano,

neorganizirano, nedovršeno? Nije li njihova veličina upravo u rubu beskraja koji ostaje

nedorečen u svojoj životnosti?

Ovo možda nije knjiga za svakoga, iako je svakome namijenjena. Ovo možda nisu reci za

neke odrasle ozbiljne ljude koji u svemu traže brojčani red. Ovo su nakupine životnosti

darovane budnim sanjarima, onima koji još imaju hrabrosti zaroniti u vlastitu nutrinu i iz

nje iznjedriti jedan potpuno novi svijet. Ovo je knjiga za Odiseje svakodnevice koji tragaju

za pravim ja unutar sebe samih. Potrebna je odvažnost za takvu avanturu, potrebna je

hrabrost posegnuti za poezijom, jer opoezena riječ mijenja, ključa, rađa...

Raditi na prvim retcima ove knjige, promatrajući kako nastaje, propitkujući je i ispitujući

joj granice, bio je izazov i zadovoljstvo. Ulazeći u diskurs s njom ulazila sam u diskurs

vlastitih svjetova i to je njeno bogatstvo, to je njena snaga.

Duboko vjerujem da smo svi mi škrinje pune riječi, izrečenih i neizrečenih, dosanjanih i

nedosanjanih, svjesnih i nesvjesnih... Riječi snažnih kao što je svatko od nas snažan u

svojoj velebnoj krhkosti. Riječi koje nam i rođeno sjećanje zaboravlja. Riječi koje se u

vedrim visinama naših jastava obrušuje svojim pogledom na magle koje se tmaste nabijaju

u udolinama naših prosječnosti. Treba hrabrost usuditi se iznjedriti te riječi, dopustiti im

da postanu poezija vlastitog života. Ova knjiga sa svojom razigranošću pokušava

izazvati upravo na to...

Apoteka poezije vrelo je koje svojom svježinom izaziva svoje konzumente na životnost...

Karla Schühler Njegrić, mag. phil.

APOTEKA POEZIJE - TRAJNI POZIV NA SLOBODU LJUDSKOG DUHA

Iako je u svojoj Državi izrazito oštrim perom kritizirao pjesništvo[1], još je Platon u 5./4.

st. pr. Kr. zastupao indikativnu tezu kako je ,,poezija bliža istini nego povijest”.

Osviješten tom spoznajom, i prof. Eterović svoj istraživački interes usmjerava poeziji, i to

njezinoj filozofičnoj, ali ljekovitoj naravi. Na izvorištu pisanja – emociji – Eterović ispisuje

ideje, događaje iz prakse, sjećanja, semantičke apotekarske zabilješke, fanatizam zanosa

i stvara, kako sam navodi, razbarušenu knjigu – filozofiju stiha Apoteke poezije, a sve to

vođen iznimnom osobnom Znati-Željom. Poezija ga zanima jer ,,ona je SADA, kreacija

postojanja u SADA koje čim se ostvarilo prolazi i novom SADA se okreće“. Ona je

ogledalo stvarnosti – istina.

Pohađajući kolegij prof. Eterovića Poezija i trauma u ljetnom semestru 2019./2020. god.

paralelno sam iščitavala Filozofiju stiha Apoteke poezije, prateći knjigu u nastajanju. Bili

su to moji prvi susreti s ovakvim pristupom poeziji, izvan uobičajenih književnopovijesnih i

književnoteorijskih okvira. Provokativan, kreativan i Znati-Željan za vrijeme virtualne

nastave u doba COVIDA-19, prof. Eterović uporno je iza računalnih ekrana tražio istinu –

skupinu studenata sa svim našim manama i vrlinama, talentima i ranama. Tražio je

najvrjedniju od svih – ljudsku dimenziju, putem poezije. Poetiku poezije u čovjeku.

Kao što je Ottmar Ette (2005.) ,,označio” stil R. Barthesa izloživim, ni Eterovićev način

nije odrediv, nego izloživ. Uistinu, stilom pisanja nerijetko podsjeća na R. Barthesa svoga

vremena. ,,Njegovo mišljenje/pisanje avangarda štiti od prelake konzumacije kao od

skleroze, ukočenih duhova” (prema: O. Ette). Eterović u narativnim obrascima ove knjige

kroz filozofičnost stiha redovito dijalogizira sa životom i svijetom. Traži dostojnog

recipijenta ,,aktera”, to jest svakog sugovornika otvorena istini (najprije prema samome

sebi). Apotekar poezije, zvanje i poziv, pritom nudi izlaz iz jednosmjernih ulica, rasplitanje

čvorišta ponad rana ljudskih duša. I otvaranje slobodi – životu – pjesmi, u pjesmi i s

pjesmom.

Eterović je sklon simbolici. Dok u Poetici rane nudi crvene okvire naturalističke dimenzije

(,,Crveni okvir je međa bjeline.On je urez označene rane…okvir zaustavljenog trenutka.

Crveni okvir vrišti nad ponorom skrivenog…u njemu nerazriješeno postaje vidljivo.”,

2018.), ovdje nudi zelene okvire metafizičkih dimenzija u kojima su razrađene teze o

ljekovitosti umjetnosti (,,Stihom se spoznaje.”–,,Svaki čovjek je umjetnik.” –,,Čovjek je

umjetničko djelo.” –,,Bez umjetnosti vjerojatno bi i čovjekov se mozak osušio.”– mišljenja

je Boys, jednako kao i Eterović), od I do XXI (asocirajući na vrijeme od dvije tisuće

godina) koje se mogu iščitavati kao zasebno štivo. Zalazeći u psihologiju boja i govoreći

o njihovoj kromatskoj simbolici, nalazimo kako crvena, među ostalim, predstavlja opasnost,

boju krvi – ranu (crvenog okvira), a zelena prirodu, sve što raste i razvija se – novi život

(zelenog okvira). Zelena je i boja jedne od najljepših ljudskih osobina – empatije,

emocionalnog uvažavanja drugoga. Prema tome, zeleni okvir Filozofije stiha Apoteke

poezije dolazi kao pandam – štoviše, lijek – crvenom okviru Poetike rane. U svojoj srži

altruističkoj filozofičnosti Eterovićeva stiha cilj je (is)korak prema sveMIRU.

Njegovo pisanje sačinjeno je od odlomaka čiji je redoslijed alfabetski, ali koji ne

dozvoljavaju konačno uobličenje i fiksaciju. Fragment je ovdje u službi dinamiziranja

teksta i dinamitiranja svakog okoštavanja značenja. Mogli bismo kazati kako je jedina tzv.

fiksacija Filozofije stiha AP fiksacija u alephu kao sinonimu za beskonačnost – filozofije i(li)

života.

Eterović zna za naglu promjenu akratičkog u enkratički diskurs: kako pobuna može biti

ugušena, fiksirana i konzumirana. Ipak, Filozofijom stiha AP ispisuje svojevrsnu pobunu

protiv tradicionalnog, kanonskog mišljenja i pisanja. Ne nameće granice i ne pridaje tekstu

knjige konačno označeno. XXI. Dalje nastavite sami– U zelenom okviru – ne zatvara

pisanje. Svaki čitatelj je potencijalni sudionik pisanja umjetnosti filozofije stiha AP. Stoga

autor na jedan nov način teatralizira poeziju, teatralizira ju svojim novim pristupom i

svojim pisanim izričajem. I to u značenju teatralizacije kao obezgraničavanja jezika –

jednako nepropadljivosti – slobode ljudskog duha.

Ako mu je u središtu čovjek, upisuje li se Eterović Filozofijom stiha Apoteke poezije na

mjesto ,,rubne” znanosti? Pitam se možemo li govoriti o avangardnom – kubističkom

pisanju, upravo i u području znanosti. A prema tome o Eteroviću kao paradoksističkom

vrhunskom suvremenom misliocu, na tragu Barthesa.

Naizgled hermetičan, Eterović je fascinozum vrlo jednostavnog (ljudskog) pristupa, jer

,,prisiljava” na samo-razmišljanje i samo-pronalaženje, ali i na samo-djelovanje kao ključan

element samo-spoznaje. Samo-spoznaja kao preduvjet slobodi ljudskog duha ono je što

možemo očekivati primjenom metoda Apoteke poezije, a ona se u knjizi i sugerira na

posljednjim stranicama svojevrsnom formulom filozofičnosti stiha: začudnost doživljaja =

ljekovitost poezije = filozofija stiha AP.

Konačno, autorovo pismo cijelo je u službi žive živorodne umjetnosti, one koja je i smisao

i sloboda. Nastavljajući na inovativne metode YellowFish-a (objedinjene pod tim imenom

2015. god.) Eterović, apotekar poezije, ovdje poput ribara hvata slova, riječi, oblike,

događaje, sinestezijske slike prirode iz mora života – u pjesmu.

Iako ingenioznim osebujnim stilom ponegdje podsjeća na barokne književnike mislioce,

brojem svojih dosadašnjih publikacija: Oštrica dijagonale, Iz raskoraka u korak ljekovitom

snagom poezije, Koliko je stvarna stvarnost, Poetika rane, Kako je pitanje postalo odgovor

i njihovom sadržajnom strukturom približava se svom razvidnom i temeljnom cilju – nauku

antičkih filozofa o životnim istinama. Usudila bih se reći kako je tkivo ove knjige

znanstveno-književnog karaktera, te upravo stoga na nov način iznenađuje i vezuje

čitatelja dimenzijom užitka u čitateljsko-spoznajnom činu. Ispisuje li ovaj barthesovac

svoga vremena novi, eterovićevski, pokret – samo vrijeme će pokazati.

Jelena Alfirević, mag. philol. croat.

[1] Pokazuje se kako je uvriježena predodžba o Platonovu omalovažavanju pjesništva (ipak, op. J. A.) pogrešna. U: S. Stamatović, ,,Zašto je Platonu filozofija bila najveća muzika?“, Filozofska istraživanja, 36, br. 2, 2016., str. 203.